Toni Eterović i Emil Kolanović: „En Ten Tini albumi nemaju rok trajanja“
Osmo izdanje dječjeg albuma En Ten Tini – Slušaj svijete, ja sam sretno dijete ove godine nominirano je za nagradu Porin u kategoriji Najbolji album za djecu. Toni Eterović i Emil Kolanović stoje iza toga popularnog projekta i objašnjavaju kako su stvorili te kako razvijaju taj osobiti dječji brend
Sa skladateljem i glazbenim producentom Tonijem Eterovićem te Emilom Kolanovićem, direktorom prodaje i marketinga izdavačke kuće Menart, razgovarala sam povodom osmog izdanja dječjeg albuma En Ten Tini – Slušaj svijete, ja sam sretno dijete, ove godine nominiranog za nagradu Porin u kategoriji Najbolji album za djecu. Zadivljujuće je kad edicija doživi toliki broj izdanja jer svakako šalje poruku da slušateljima donosi veliku vrijednost i isplativost.
Raznolikost stilova spojenih u prilično zabavnu i iznenađujuće kohezivnu cjelinu čini ovaj album za djecu još jednim izvrsnim pogotkom kreativnog tima koji stoji iza njega. Složenost skladateljskog procesa u umjetnosti za djecu nešto je o čemu se mnogo ne govori, ali izrazito je zanimljivo čuti i onu poslovnu stranu priče i predočiti si poziciju koju na tržištu imaju glazbeni proizvodi za djecu, posebice ako u pozadini stoji i edukativna komponenta upoznavanja djece s vrhunskim domaćim autorima.
Razmišljajući o ranim danima sada već brenda En Ten Tini, kako je došlo do ideje o dječjem albumu i jeste li očekivali ovako veliku popularnost?
Toni: Od početaka mojega glazbeno-umjetničkog djelovanja koji sežu u rane devedesete, susrećem se kao skladatelj, aranžer i glazbeni producent na projektima za djecu kroz produkciju albuma, sudjelovanje i suradnju s festivalima stvaralaštva za djecu. Nakupilo se dovoljno iskustva rada i stvaranja za djecu, što je potaknulo suradnju moje Glazbene udruge Arija kao sunakladnika s nakladničkom kućom Menart. Naš mali i vrijedan tim urednika (Emil Kolanović, Tibor Šehtl i ja) hrabro je krenuo u projekt vlastite produkcije serije izdanja za djecu pod nazivom En Ten Tini te je od 2014. godine do danas objavljeno devet izdanja.
Po kojem principu ste birali skladbe za album Slušaj svijete, ja sam sretno dijete, i kako ste odabrali izvođače?
Toni: Dugi niz godina brojnih suradnji s tekstopiscima, dječjim zborovima i festivalima za djecu dalo mi je dovoljno iskustva i poznavanja tematike da smo se odlučili podjednako predstavljati bogato nasljeđe i naših uvaženih, hrvatskih skladatelja od šezdesetih godina do danas, ali i tradicijske glazbe kao što su brojalice i uspavanke te moje autorske skladbe.
„En ten tini svojim postojanjem potiče promociju i afirmaciju hrvatskih skladatelja i svojom kvalitetom ‘spašava’ hrvatsku glazbu od sumnjivih utjecaja s istoka i zapada. Svako izdanje je popraćeno tekstovima i notnim zapisima pjesama“
Uz vaše skladbe, na albumu se nalaze i skladbe Arsena Dedića, Nikice Kalogjere i Branka Mihaljevića, ali u novom i primjerenijem ruhu za nove generacije. Tko je, po vama, najzanimljiviji domaći skladatelj glazbe za djecu?
Toni: Cijenim sve kolege i njihov doprinos stvaralaštvu za djecu, ali nekako zbog šarma duhovitih i dosjetljivih stihova smatram Arsena Dedića najzanimljivijim skladateljem za djecu. Nimalo za njim ne zaostaju ni Alfi Kabiljo, Mario Nardelli, Zvonko Špišić, Branko Mihaljević, Nikica Kalogjera i Pero Gotovac, sjajna generacija hrvatskih skladatelja. Smatram da edicija En ten tini svojim postojanjem potiče promociju i afirmaciju hrvatskih skladatelja i svojom kvalitetom ‘spašava’ hrvatsku glazbu od sumnjivih utjecaja s istoka i zapada. Svako izdanje je popraćeno tekstovima i notnim zapisima pjesama, što je ustvari rijetka praksa i, na žalost, uzrok da su mnoge pjesme pale u zaborav.
Situacija s koronavirusom usporila je cijeli svijet, ali nekako mi se čini, s nekog moralnog gledišta, da je dječja glazba najviše pogođena. Nama su dvije godine nekako prošle, ali u njihovim životima to je ipak formativno razdoblje. Je li moguće pričati o izgubljenoj generaciji?
Toni: Dvije godine za psihofizički razvoj djeteta uistinu je ogroman i nenadoknadiv gubitak. Da, nažalost, socijalni kontakt djeteta je izostao, jer se glazba u ranom djetinjstvu uči i prihvaća kroz sva osjetila, od sluha do dodira, kroz pokret i ritam, jer su melodija i ritam neodvojivi elementi u glazbenoj cjelini. Nemogućnost okupljanja djece kroz dječje zborove, glazbene radionice, manifestacije ipak se nadomjestilo velikim napretkom medijske tehnologije, tako da glazba nije iščezla iz obiteljskih domova, zahvaljujući televiziji, radiju i internetu. Tek smo kroz medije postali svjesni o potrebitosti čovjeka za glazbom. Tako je i naša edicija En Ten Tini sigurno dobila veću pažnju malih slušatelja.
Toni Eterović/privatna arhiva
Veliki koncert Proljetni En ten tini u Lisinskom je odgođen. To je trebao biti veliki projekt, ali u vrijeme pandemije održavanje takvih događaja uvijek je upitno. Kakvi su vam daljnji planovi? Hoćete li čekati popuštanje mjera ili postoji mogućnost za izvedbu na otvorenom, ako to vrijeme dopusti?
Toni: Koliko god se raduju mali sudionici dječjih zborova, toliko smo se i mi veliki zaželjeli akcije i realizacije koncerata En ten tini, koji su uvijek bili popunjeni do kraja s publikom. Planiramo veliki događaj koji bi obljetnički obilježio En ten tini u iščekivanju jubilarnoga desetog izdanja.
„Koliko god se raduju mali sudionici dječjih zborova, toliko smo se i mi veliki zaželjeli akcije i realizacije koncerata En ten tini, koji su uvijek bili popunjeni do kraja s publikom. Planiramo veliki događaj koji bi obljetnički obilježio En ten tini u iščekivanju jubilarnog desetog izdanja.“
Na koji način pišete glazbu za djecu? Krećete li iz zabave ili iz neke poruke koja za djecu ima dublje značenje?
Toni: Osobno mi je poruka s edukativnim sadržajem draža od puke zabave, ali sve pokušavam lako i ritmično skladati, s ciljem da djeci olakšam prihvaćanje i pjevanje pjesme u skladu sa stupnjem razvoja.
Leonardo Čeči Baksa napisao je stihove vaših pjesama za djecu. Kako je došlo do te suradnje? Dobijete li gotovu pjesmu na koju skladate ili pjesma stiže kada već skladate neku melodiju?
Toni: S Leom surađujem dugi niz godina u svim glazbenim žanrovima. Sadržaje i teme predlažemo obostrano, a svoj umjetnički i zanatski dio Leo uspješno donosi sam, dok ih ja skladam na ponuđene riječi i metriku stihova.
Koliko ste se Vi razvijali kao skladatelj kroz ovu dugogodišnju En ten tini priču?
Toni: En Ten Tini sa mnom i ja s En Ten Tinijem, jer neke pjesme su premijerno skladane baš za ediciju.
Preuzeli ste rukovodstvo Hrvatskoga dječjeg festivala, nažalost, nakon smrti ravnatelja Ivana Kuliša. S kakvim se izazovima sada susrećete? Kakvi su vam planovi?
Toni: Pandemija nas je odvojila od malih izvođača dječjih zborova i publike. Hrvatski dječji festival kreće s velikim entuzijazmom i nadamo se potvrditi vodeće mjesto najvremešnije i najvažnije manifestacije stvaralaštva za djecu u Hrvatskoj koju su do sada uspješno vodili cijenjene kolege Dalibor Paulik i Ivan Kuliš.
Uz dječju glazbu, skladate ambijentalnu i scensku glazbu, dalmatinske šansone i zabavnu pop glazbu. Koja je Vaša poveznica između ovih kategorija?
Toni: Ljubav prema glazbi, suradnja s talentiranim suradnicima, urođena potreba za stvaranjem i dijeljenjem emocija kroz glazbu.
„Djecu trebamo educirati, poticati i razvijati pozitivne životne vrijednosti vezane uz obitelj, obrazovanje, društvo, kulturu i igru kao predispoziciju za zdravo i bezbrižno djetinjstvo i odrastanje“
Recite mi nešto o vašem procesu skladanja. Imate li već gotove pjesme u glavi koje samo čekaju da ih zapišete ili se proces skladanja događa kad sjednete za klavir?
Toni: Spontano nadolazi dobra tema ili lajtmotiv melodije te se odmah zabilježi na snimač i, ako se poklope sve stvari, kolega smišlja stihova na metriku glazbe. A obrnuta situacija je inspirativni tekst koji potakne skladanje na ponuđene riječi.
Koji su Vam okidači za skladanje?
Toni: Definitivno inspirativni tekst u lijepoj rimi i metrici sloga, jer za razliku od pisane poezije, tekstovi za skladanje traže pravilnost koja stvara tečnost glazbene misli u skladbi. Trenuci skladanja često su potaknuti emocijama i radosti i tuge, nostalgijom i čežnjom koju svi imamo u sebi.
Koje vrijednosti vas potiču na skladanje? Za što biste rekli da je bitno kod pisanja glazbe za djecu?
Toni: Djecu trebamo educirati, poticati i razvijati pozitivne životne vrijednosti vezane uz obitelj, obrazovanje, društvo, kulturu i igru kao predispoziciju za zdravo i bezbrižno djetinjstvo i odrastanje. Djeci treba dati primjeren sadržaj bez dvosmislenih poruka i glazbu koju mogu razumjeti.
Emil Kolanović/privatna arhiva
Nismo još spomenuli aranžiranje. Kada skladate pjesme, razmišljate li odmah na način gdje bi koji instrument mogao preuzeti vodstvo ili je aranžiranje nešto što ipak dolazi puno kasnije?
Toni: Uvijek razmišljam o opsezima i tonalitetima skladbe, ovisno sklada li se za muškog ili ženskog solo izvođača ili vokalnu skupinu, u glavi unaprijed razmišljam o problematici budućeg aranžmana te je jako važno stvoriti stav o skladbi prije aranžiranja. Riječ je o pitanjima koja vječno postavljam svojim glazbenim suradnicima, a to su: tko će skladbu izvoditi, tko će je slušati, kome je namijenjena i što se njome želi prenijeti. Onda je sve lakše…
Ove ste godine nominirani za Porin i u kategoriji Najbolji album pop-folklorne glazbe, glazbeni ste producent albuma Bonaca u predvečerje klape Nostalgija, a uz Miru Ungara i za njegov koncertni album Nice And Jazzy – Live At Kontesa sa Kaplowitz/Križić Quartetom. Poprilično su različite kategorije! Možda je nezahvalno pitanje, ali u kojoj se vrsti glazbe najugodnije osjećate?
Toni: Ugodno se osjećam u svakom stilu glazbe u kojem mogu dati i primiti emociju, mogu se pretvoriti u dijete kad trebam i jednako uživati u jednostavnoj glazbenoj temi dječje brojalice, kao i u improviziranoj solo dionici jazz glazbenika u snimci koju produciram.
„Uvijek razmišljam o opsezima i tonalitetima skladbe ovisno sklada li se za muškog ili ženskog solo izvođača ili vokalnu skupinu, u glavi unaprijed razmišljam o problematici budućeg aranžmana te je jako važno stvoriti stav o skladbi prije aranžiranja“
Koliko je duga vaša suradnja s Menartom i Emilom Kolanovićem?
Toni: Suradnja seže od 2012. godine na ediciji Do re mi, glazbenim kompilacijama za djecu, a koja nam je otvorila put prema danas izuzetno uspješnoj ediciji En Ten Tini pjesama za djecu koju poznaje gotovo svaki roditelji i dijete u Hrvatskoj. Bez Emila ne bi bilo En Ten Tinija, isto toliko koliko i bez mene, što je upravo odličan primjer uspješnog i dobrog odnosa menadžera, nakladničke kuće i autora.
Emile, kako se onda profilirati u moru dječjih proizvoda, posebno onih glazbenih?
Emil: Uz tri bitna elementa: dobru ideju, kreativne suradnike i vrhunsku promociju to je pravo zadovoljstvo. Važno je spomenuti još jednu članicu našeg užeg tima, Ivanu Marcelić s RTL-a. Od početka smo zajedno u svakom detalju, od glazbenog i grafičkog oblikovanja, pa do promocije na RTL Kockici. Zahvaljujući našoj energiji i sinergiji Toneter studija, Menarta i RTL-a, En Ten Tini se isprofilirao kao uspješan glazbeno-edukativni projekt koji, eto, ide prema svom desetom izdanju.
Jesu li glazbeni proizvodi namijenjeni djeci zapravo najsigurnije glazbeno tržište?
Emil: Doprijeti do današnje djece u sadašnjem digitalno zasićenom dobu poseban je izazov i nema garancije da će glazba za djecu doprijeti do ciljane publike. Način na koji ćemo glazbu upakirati u glazbeni proizvod je bitan. Nije dovoljno objaviti CD s dječjom glazbom i da tu priča završi.
Imaju li dječji albumi rok trajanja? Koliko je važno pratiti trendove?
Emil: U glazbeno-produkcijskom smislu bitno je ići u korak s vremenom i pratiti trendove. Taj dio Toni odlično prati i u konačnici prilagođava aktualnome glazbenom izričaju. Na našim izdanjima oživjeli smo puno zaboravljenih pjesama koje su autorski iz nekih prošlih vremena, ali u novom glazbenom ruhu. Popularne dječje pjesme koje prezentiramo na ovakav način stvarno stižu do djece. Dolaskom novih generacija djece naši En Ten tini albumi nemaju rok trajanja.
„Tajni sastojak je veselje na dječjim licima kad slušaju pjesmice koje su nastale u našoj maloj En Ten Tini kuhinji. Ta je sreća jednostavno zarazna, a siguran sam da će En Ten Tini pjesmice biti jednako interesantne i zabavne budućim generacijama djece“
Koji je tajni sastojak En ten tinija kad se toliko dugo uspio održati?
Emil: Tajni sastojak je veselje na dječjim licima kad slušaju pjesmice koje su nastale u našoj maloj En Ten Tini kuhinji. Ta je sreća jednostavno zarazna, a siguran sam da će En Ten Tini pjesmice biti jednako interesantne i zabavne budućim generacijama djece, njihovim roditeljima te bakama i djedovima.
Toni, tko vas inspirira? Kome se u profesionalnom glazbenom svijetu divite?
Toni: Divim se glazbenom talentu i kreativnosti, jednako poštujući i mlade i iskusne glazbenike. Uzori su mnogi strani i domaći izvođači i autori, kako klasični, tako i popularni skladatelji. Svi od djetinjstva se kumuliraju u mojoj podsvijesti i grade moj glazbeni svijet.
Koje su vas teme prije zaokupljale, a koje danas?
Toni: Lajtmotiv, kratka originalna glazbena dosjetka od koje sve počinje, jer se uglavnom bavim popularnim lakim formama. Sve kreće od glazbene teme, tako i u scenskoj i filmskoj glazbi imam slične principe rada.
Kako ste se zamišljali kao mladi skladatelj? Postaje li proces skladanja jednostavniji s godinama i iskustvom?
Toni: To imaš u sebi, ne razmišljaš o tome, jednostavno dođe, forsirati se ne može. Kad ide, super, kad ne ide, najbolje je baviti se nečim drugim.
„Na žalost, kriza glazbene industrije i napredak medijske tehnologije bacaju festivale sve više u drugi plan. Možemo više komentirati krizu autora glazbe i stihova, ali i izvođača popularne glazbe koji je proistekao nepoštivanjem nasljeđa kojeg je hrvatska popularna glazba imala od 70-ih godina do danas“
Česti ste suradnik na festivalima. Kakav značaj danas, u digitalnom vremenu, imaju festivali? Jesu li oni više okrenuti potrebama starije publike koja je odrasla u zlatnom dobu festivala?
Toni: Nažalost, kriza glazbene industrije i napredak medijske tehnologije bacaju festivale sve više u drugi plan. Možemo više komentirati krizu autora glazbe i stihova, ali i izvođača popularne glazbe koji je proistekao nepoštivanjem nasljeđa kojeg je hrvatska popularna glazba imala od 70-ih godina do danas, tako da sve manje imamo isproducirane glazbe popularno-zabavnog stila koja uzmiče novim stilovima glazbe. Sve je manje prisutna mainstream glazba u medijima što ne razumijem, i u raskoraku je stvarnom situacijom među publikom koja i dalje konzumira isključivo takvu glazbu na zabavama, koncertima i svim ostalim događanjima. Nekada su najbolji autori i izvođači obavezno predstavljali nove pjesme preko festivala što, na žalost, danas nije nužno… Ali kvalitetno osmišljen festivalski projekt sa živom izvedbom uz orkestar i interakcijom s publikom danas je i dalje zanimljiva forma. Primjer uspješnosti festivala i danas dokazuju Zagrebački festival, Chansonfest, Večeri dalmatinske šansone, Splitski festival, Festival kajkavskih popevki Krapina, festival Pjesme Drave i Podravlja Pitomača, Međimurski festival Čakovec, MIK, Zlatne žice Slavonije Požega, čiji sam česti suradnik i producent.
Na što ste najponosniji u svojoj karijeri?
Toni: Ponosim se svojom odgovornošću i zauzimanju za svaki glazbeni projekt do kraja i vjerovanju suradnicima u zajednički budući uspjeh. Takva je i En Ten Tini edicija.
