Tony Cetinski: „Jedino su možda političari gori od glazbenika”

Tony Cetinski spreman je za koncert godine! Jedna od najvećih estradnih zvijezda, prvi Hrvat koji je još 2009. rasprodao dva koncerta u Areni Zagreb, vlasnik nebrojenih hitova poput “Blago onom tko te ima”, “Kad žena zavoli”, “23. prosinac”, “Vojnik pod zvijezdama”, “Zbog nje” i mnogih drugih, 31. svibnja 2024., nakon osam godina, ponovno se vraća u Arenu Zagreb

Tony se ne zamara obaranjem rekorda u prodaju koncerata / Foto: Matea Smolčić Senčar

Tony Cetinski uskoro slavi 35 godina karijere u kojoj je ostvario brojne suradnje s veličinama poput Josea Carrerasa i Michaela Boltona, uvijek rado spominjanog Toše Proeskog pa do posljednje suradnje s Adijem Šošom. U Areni Zagreb pritom će proslaviti i svoj 55. rođendan, a sve je to dobar povod kako bismo otkrili što se u ovih 35 godina njegovog glazbenog djelovanja promijenilo, a što ga još uvijek glazbeno raduje.

S toliko dugom karijerom iza sebe, vjerujem da ste se susreli s čitavom lepezom osobnosti kod ljudi, što svojih suradnika, što drugih glazbenika. Što vas još uvijek može zadiviti ili iznenaditi kod ljudi?

Volim iskrene i pozitivne ljude, a ne volim licemjerje, prijetvornost, lažni sjaj, situacije u kojima si s nekim navodno dobar, a onda ti zabije nož u leđa. Jedino su možda političari gori od glazbenika. Kod ljudi me ništa više ne može iznenaditi, svašta sam doživio, zato sam se valjda više posvetio mlađima. Zadnji normalan lik u mom životu bio je Toše pa valjda zato tražim duše poput njegove. Moj bend je, recimo, super. Super nam je vibra u bendu i to je velika sreća za mene. Sklad u bendu je krucijalan, kao i sklad u braku. Mir je preduvjet za opstanak u ovom poslu.

Tehnologija se u ovih tridesetak godina poprilično promijenila, od snimanja na trake do snimanja na klik, od slušanja glazbe preko vinila, kazeta, CD-a do streaminga. Ako pričamo o glazbenim spotovima, vaš novi videospot za pjesmu “Sve ili ništa” stvoren je s pomoću umjetne inteligencije. Što je bila najveća tehnološka promjena kojoj ste svjedočili kroz svoje djelovanje, odnosno: prema čemu ste osjetili najveći otpor?

Ma sve te tehnološke promjene su prebrze i robotizacija globalno nije dobra, koliko god je praktična, može biti itekako opasna. Opet sve ovisi o ljudskom faktoru. Neće nas tehnologija ubiti koliko ljudi koji bi je mogli zlorabiti. U novom spotu sam upravo želio upozoriti na vrijeme koje nas čeka i vreba iza ugla. Borba.

 U spotu je 2123. godina. Po čemu želite za stotinu godina biti zapamćen?

Mislim da se za sto godina nitko neće nikoga sjećati. Ne patim za tim da me se netko mora sjećati.

Adi Šoše glazbenik je nove generacije koji okuplja velik dio mlađe publike. Kada je i kako vama skrenuo pozornost i kad se rodila ideja za ovim duetom?

Njegov i moj autor Amil Lojo poslao mi je demo koji je Adi otpjevao i ponuđeno mi je bez obveze. Na prvo sam slušanje pristao.

Zanimljiv duet

Cijelo se vrijeme kao ljudi mijenjamo, ali kad govorimo o glazbenicima, nekako je puno očitija ta promjena koja dolazi sa singlovima ili albumima – promjena koja isto dolazi kao jedan od aspekata privlačenja pozornosti publike. Milana Vlaović Kovaček nedavno je u intervjuu za naš portal izjavila kako su žene u glazbenom biznisu prisiljene sebe više puta izmišljati i pronalaziti, dok se muškarci češće i duže mogu držati lika nastalog u stanovitom vremenu. Kako gledate na te uloge koje glazbenici moraju održavati u javnosti?

Slažem se. Žene su s godinama u većoj borbi za opstanak, dok je muškarcima produljenije vrijeme i zapravo im se kasnije vjeruje još više, ako su sve dobro radili.

Ono što je tako uzbudljivo, ali i pomalo opasno jest ulaganje tolike energije i ljubavi u industriju koja je tako nepostojana ; voli vas kad vam ide dobro, a ako vam ne ide, izvan ste igre. Koliko danas digitalno doba uvjetuje stvaranje određene atmosfere? Smatrate li da je svaki PR dobar, kako kažu, pa tako i onaj loš?

Protok informacija i dezinformacija urnebesno je brz i sve je to konfuzno, a mediji u utrci za senzacionalizmom i potpirivanjem vatre deformiraju društvo i morala više nemaju. Sve je, nažalost, postalo „udri, ubij ili bar teško rani“. Ponekad imam osjećaj da već neko vrijeme živimo apokalipsu. Veliki je nered u društvu i sve vodi velikom puknuću.

Najavljen je i novi koncert u zagrebačkoj Areni 31. svibnja. Više puta nastupali ste tamo, a prvi ste domaći izvođač koji je još prije 15 godina rasprodao dvije Arene. Kada se dogode tako velike stvari kao što su bili ti koncerti, postaju li ta postignuća uteg? Stvaraju li nova očekivanja pritisak da svaki sljedeći put mora biti bolji ili barem jednako uspješan koncert?
Onda kada ti ovo naše zvanje postane teret odnosno nadmetanje s drugima ili sobom samim, sve gubi svoj smisao. Ne opterećujem se obaranjem rekorda, nego želim još neko vrijeme maksimalno uživati u svemu što radim. Trenutno sam u najboljoj psihofizičkoj formi. Takav sam. Što me više dušobrižnici otpisuju, ja dajem još više gasa.

Tony Cetinski kaže da više nema potrebu snimati samo hitove

Ako treba odabrati tri najbitnije lekcije koje svatko treba znati o glazbenom biznisu, koje bi to bile?

Budi iskren, makar te skupo koštalo.

Budi svoj, ma koliko te koštalo.

Idi srcem bez kalkulacije i uspjet ćeš.

Dokazano je da smo vezani za onu glazbu uz koju se emotivno vežemo, posebno u formativnoj fazi života. Koju si glazbu redovito puštate kad ste kod kuće i koliko pratite aktualnu domaću glazbenu produkciju?

Ponekad me stid koliko ne pratim što rade drugi. Slušam sve i svašta, ovisno o raspoloženju. Volim jako chill mjuzu, primjerice lounge bossa novu ili deep house, vocal house i slično.

Kada sam razgovarala s Doronom Medaliejem, izraelskim autorom čije su pjesme više puta bile na Eurosongu, rekao je da više nije zainteresiran pisati bilo kakve pjesme, već samo hitove. Format albuma više nije toliko bitan u današnje vrijeme jer su se navike slušanja glazbe jako promijenile. Snimate li samo pjesme za koje vjerujete da će postati hitovi? I kako gledate na format albuma danas?

Nažalost, prošla su vremena kada smo čekali u redu da kupimo LP ploču koju smo navikli slušati kao priču. Sve je prepristupačno i samim time ubrzano. Hiperprodukcija je, nažalost, potpuno zavladala. Srećom, ja nemam više potrebe snimati samo hitove, ali ni ranije nisam planirao što ću snimati po tome što diktira tržište. Dogodilo se podosta uspješnica koje, eto, nakon više od trideset godina još uvijek dovode ljude na koncerte. Više od tri sata svakojakih emocija i dobre zabave ljudima je zagarantirano, to moja publika zna i cijeni. Svako malo poneka nova pjesma opravda očekivanja, osvježi nam setlistu i show goes on.

 Budući da je glazba tako značajan dio vašeg života, osjećate li ikada da vaša sveukupna sreća ovisi o tome prolazi li pjesma bolje ili gore?

Više ne. Moja sreća je dobra svirka i zabava. To je ono što ljude nanovo privuče na koncerte pa i kada neki singl i ne pogodi u sridu. Čak i kad izađem iz svoje zone komfora, bude super i ljudi prihvate.

Oko čega vas hvata nostalgija kad se prisjetite situacija koje ste proživjeli u svojoj karijeri?

Nisam baš neki nostalgičar. Tjeram naprijed dok ide i dok svi uživamo u tome.