Trophy Jump: „Singlovi su uvijek dobar sadržaj s kojim možeš promovirati svoju priču, ali albumi su ono što ostaje i daje cijeloj briji na težini“
Antun Aleksa, Marko Marinović, Tvrtko Petrović, Ivan Cimi Marinović i Dominik Kisić (uz mnoge druge bendove i projekte) članovi su zagrebačkog punk rock benda Trophy Jump, osnovanoga 2014. godine, a koji djeluje u sklopu JeboTon kolektiva.
Dosad su se publici predstavili s nekoliko izdanja u obliku kraćih EP-a, a 22. veljače 2022. objavit će svoj ‘prvi pravi’ album feels u suradnji s čak četirima izdavačkim kućama te otvoriti novo poglavlje u karijeri benda.
Publiku su za novo izdanje počeli nabrijavati već 2019. godine objavom singla ”Leather Couch”, a estetiku benda prezentirali su i nedavno objavljenim videospotovima za pjesme ”Hugs on Drugs” te ”Business Trip” i ”It’s Not A Race!!!”. Zagrebačka bi se promocija albuma feels trebala održati 8. travnja 2022. u AKC Attacku, a više o bendu, muzici, europskoj turneji, otkriću Amerike te planovima za budućnost otkrio mi je Antun.
Kako i kada je osnovan Trophy Jump? Upoznajte nas s vama!
Trophy Jump osnovan je u 8. mjesecu 2014. godine na rođendanu našeg basista Marka. On, Dus i ja smo iz zajebancije krenuli u priču da bismo mogli napraviti neki pop punk projekt gdje bismo se malo iživljavali s muzikom koju dost’ dobro kužimo i ujedno bismo se kroz šugave tekstove sprdali s estetikom tog žanra.
Nakon kaj smo se nekoliko godina doslovno pravili da smo stvarno došli iz Amerike, cijela nam je ta spika sa zajebavanjem oko pop punka i amerske brije dopizdila. Poslije prvih izleta van države dogodile su se neke rošade u bendu i sve je krenulo ozbiljnije. Danas bend čine Antun (gitara/vox), Cimi (bubanj), Tvrtko (gitara/vox), Marko (gitara/vox) i Dominik (ton majstor).
Kako to da ste se, za razliku od mnogih drugih JeboTon bendova, odlučili za stvaranje na engleskom jeziku?
Kako smo htjeli isfurat tu blesavu MTV pop punk briju à la Blink-182, odabir jezika se nekako sam nametnuo. Uz to smo taman tada s Lobotomijom završavali album A možda i ne.. i tim procesom sam u potpunosti izgorio, svi tekstovi su mi u tom trenutku nakon tisuću preslušavanja zvučali cringe i mislio sam da više nikad neću moći pisati na hrvatskom. Od pisanja na engleskom jednostavno se nikada nisam osjećao opterećeno tako da mi je Trophy došao k’o praznici.
Općenito, cijenite li više naše glazbenike koji se izražavaju na hrvatskom ili engleskom i što mislite da je presudno kod te odluke?
Cijenimo kad se vidi da se ekipa trudi, neovisno o jeziku. Vjerujem da se velika većina ljudi s ovih prostora koja radi glazbu barem na kratko okušala u pisanju i na engleskom i na hrvatskom jeziku. Brzo skužiš što ti u trenutku više leži.
Bili ste i na europskoj turneji te puno nastupali izvan Hrvatske, a trebali ste nastupati i u Americi. Kako se koncerti vani razlikuju od onih u Hrvatskoj i kako vas je Amerika otkrila?
Mi smo otkrili Ameriku haha. Ja sam čuo za taj festival FEST u Floridi već ranije i odlučio bezveze poslati mail jedan dan i pitati bi li nas uzeli da sviramo. Odgovorili su mi već za sat vremena, da možemo svirati i prsnuo sam od euforije haha. Ali, to zbog pandemije, nažalost, čeka bolje dane. Kaj se tiče Europe, tu smo se lagano udomaćili. Već imamo prijatelje po raznim gradovima i uvijek ih jedva čekamo ponovno posjetiti. Svirati vani je predivno jer je svaki dan avantura, imaš niska očekivanja jer si briješ ‘tko bi došo na neke Hrvate u utorak navečer negdje bogu iza nogu’ i uvijek ispadne sto puta bolje nego što si mislio.
Koliko je teško bukirati turneju vani i s kojim ste se izazovima susretali na europskoj turneji?
DIY booking je igra na duge staze i zahtijeva puno istraživanja, traženja kontakata, tisuću poslanih mailova gdje ti odgovori svega 3% ljudi i tako dalje. U tom smo se procesu mi, srećom, povezali s hrpom predivnih ljudi i imamo podršku u raznim europskim gradovima, što od lokalnih bendova i promotora, što od publike. Svaki idući put je sve lakše.
Trophy Jump
Što je za vas glazba?
Emocija, gušt, zabava. Pa najjače je kad nešto prži najjače.
Kako rad u drugim bendovima i s drugim glazbenicima utječe na Trophy Jump? Koliko toga crpite iz ostalih projekata?
Stilski smo sigurno najviše izvukli iz iskustava sviranja s Hrenom i Lobotomijom. Ja za sebe mogu reći da mi sviranje u Portu definitivno svako toliko otvori neki novi pogled na stvari, pa to sigurno primjenjujemo i u Trophyu, ak’ niš – podsvjesno.
Uskoro izbacujete album feels koji ste najavili kao svoj prvijenac, unatoč tome što ste dosad objavili Depression Club (2017) te nešto kraća izdanja Haphazard (2019), Split (2020) i Yellow House (2021). Znači li to da feels predstavlja nekakvu veliku prekretnicu benda, i ako da, kakvu?
Pa, za feels smatramo da je naš prvi pravi album. Trideset minuta glazbe i tekstova iza kojih definitivno možemo stati i gdje se prvi put zvuk ovog benda može doživjeti u potpunosti. Sigurno najzrelije i najiskrenije izdanje dosad.
Kakvi vas osjećaji vežu uz starija izdanja, a što osjećate pred izlazak novoga albuma?
Stari albumi su nam dragi svaki na svoj način, ali oko ovog smo baš sigurni. Prenabrijani smo.
Koliko su vam se svjetonazori promijenili? Koliko će se feels zvukovno i tematski razlikovati od prošlih izdanja? Što možemo očekivati?
Mislimo da se sve više gubi taj početni influence nekog 90’s punk rocka, a goofy brije su sad svedene na minimum. Jednostavno smo ovom albumu pristupili potpuno ozbiljno i iskreno. Bude tu zajebancije naravno, al’ srž je stvarni feeling koji stoji iza neke pjesme.
Kako biste tematski opisali album? Što vas je najviše inspiriralo tijekom kreativnog procesa?
Dok su pjesme nastajale, često smo otkrivali novu inspirativnu muziku što je jako utjecalo na zvuk.
Velik utjecaj na tekstove napravili su nepotrebni izlasci i afteri, nedostatak vremena i razni drugi uzroci anksioznosti. Kroz album tekstualno i glazbeno pokušavamo dočarati razne emocije za koje mislimo da su dosta relatable. Nadamo se da će ljudima ovaj album pomoć u ventanju kao što je pomogao i nama.
Trophy Jump
Kako je izgledalo i koliko je trajalo stvaranje i snimanje albuma?
Neke stvari smo krenuli svirati još prije nekoliko godina, a prvi singl ”Leather Couch” izašao je na ljeto 2019 godine. Ova pandemija nas je malo blokirala što se albuma tiče, ali nismo prestali stvarati i izbacivati neke druge stvari u međuvremenu. Većinski posao oko snimanja i miksa odradio je naš Dominik Kisić. Ostali su tu bili za zajednička preslušavanja i sitne intervencije. Snimalo se po našim jebotonskim studijima, dosta je pomogao i Viktor Slamnig. Mastering je napravio Felix Jeckstadt (Soundgrind Studio). Ide i shoutout za kralja Borića koji je snimio trubu na par stvari.
Album će biti objavljen u suradnji s čak četirima izdavačkim kućama – JeboTon (HR), Nasty Cut Records (EU), Horn & Hoof Records (UK) i We’re Trying Records (SAD). Kako je došlo do svih tih suradnji i što točno za bend znači činjenica da surađujete sa svim tim, pogotovo stranim, izdavačkim kućama?
Scotta iz labela Horn & Hoof smo upoznali na engleskoj turneji. To je jedan prekrasan čovjek koji nas je tamo ugostio na nekoliko dana dok smo imali svirke u okolici Manchestera. S Nasty Cut i We’re Trying smo se jednostavno u prvom kontaktu odmah skužili po briji. To su sve više manje ljudi koji guraju to sve sami i s maksimalnim entuzijazmom. Svi navedeni izdavači su super podrška u raznim aspektima i definitivno pomažu u širenju publike vani. Za apsolutno sve ostalo tu je JeboTon, naš family.
Album ste najavili i singlovima koje prate zanimljivi spotovi. Kako su oni nastali, jeste li uživali u snimanju i koliko vam je važan vizualni identitet?
Nastajali su u raznim kombinacijama s raznim ljudima. Prije smo imali neki odmak od tog video svijeta jer nam nikad to nije bilo previše bitno, al’ kad smo se jednom otisnuli u to, shvatili smo da nam je prezabavno.
Iskreno, prvi put se trudimo oko vizualnog identiteta benda. Moram priznat da je lijep osjećaj imat dobro pakiranje kad vjeruješ u proizvod.
Smatrate li da publika više obraća pažnju na glazbu u formatu singla koji prati i spot ili ipak na cjelokupne albume? Koliko ste spremni prilagođavati se publici i sceni?
Mi se, kao i oko glazbe koju radimo, trudimo prezentirati onako kako bi nam bilo zanimljivo i drago vidjeti nekog drugog da to radi. Realno, mi smo dio neke publike i scene. Singlovi su uvijek dobar sadržaj s kojim možeš promovirati svoju priču, ali albumi su ono što ostaje i daje cijeloj briji na težini.
Tko su vam najveći punk rock uzori?
Jeff Rosenstock, PUP, Prince Daddy & The Hyena, Pkewx3, Pasi, Lagwagon, Iron Chic i tako dalje. Uglavnom, svašta smo poslušali i ima svašta dobro haha.
Što mislite o regionalnoj sceni i kako biste htjeli da Trophy Jump na nju utječe?
Meni na regionalnoj sceni ima brutalnih bendova/artista i stvarno k’o bend slušamo sve i svašta.
Malo mi bude žao to što se kod nas sve uvijek pokušava što više svrstati u neke ladice.
Želja nam je ljudima prenijeti određeni vajb i da zguštaju to što radimo, neovisno o tome što inače pretežito slušaju. Točnije, ne biti okrenuti samo šačici ljudi koji briju isključivo na 90’s punk rock, nego pratiti što se trenutno zbiva na sceni i motivirati druge da čine isto.
Album izlazi na zanimljiv datum – 22.02.2022. Imate li već planove za promociju i kakvi su vam planovi za budućnost?
Palindrom datum, najjače. Planovi za budućnost su nam da što više sviramo okolo i u jednom se trenutku opet bacimo na snimanje jer je materijal za drugi album skoro pa spreman. Narednih mjesec i pol definitivno planiramo rokat probe, malo smo zapustili svirku zbog albuma pa se treba vratiti u formu.
Zasad od gigova za proljeće/ljeto imamo dogovorenu promociju albuma u Kopenhagenu u organizaciji Nasty Cut Recordsa. Nakon toga malo Austrije, Češke, Slovenije, Hrvatske i onda nekoliko datuma u Engleskoj gdje je kruna nastup na Bristol Booze Cruise Festivalu. Za jesen po treći put re-bukiramo tu Ameriku, pa eto, držite fige. Promocija u Zagrebu bit će u Attacku 8. travnja 2022. Dođite, bit će šou!
