03
velj
Intervju

Vanna: „Ispisujem svoju povijest“

Vanna

Vanna /promo

share

S Vannom sam dogovorila razgovor odmah nakon snimanja videospota za singl ”Želja” koji tek treba stići na radijske postaje. Najava je to autorskog albuma u stvaranju, kao i velikog koncerta u zagrebačkoj Areni koji je zbog epidemioloških mjera ipak prebačen na novi datum, 7. svibnja. Ovim koncertom Vanna obilježava trideset godina svoje glazbene karijere, a njime se nada stvarati nove uspomene – iako je nazvan Puna memorija – a ne brisati stare. Razgovor su nam svako malo prekidali oduševljeni statisti koji su joj željeli pohvaliti pjesmu i zahvaliti na ugodnom snimanju, a Vanna, susretljiva, ali i vrlo britka, ipak je uspjela otkriti puno toga o svome glazbenom putu, autorskom radu, odnosu s mladim generacijama, ali i o glazbenom ozračju u Hrvatskoj.

„Drago mi je da su te naše pjesme iz dance faze prošle test vremena i postale nekakvi evergreeni“

Zagreb je nekako oduvijek bio glazbeni centar Hrvatske. Kako Vam je bilo krenuti u glazbenu karijeru kao mladoj ženi s periferije?
Krenimo odmah od demantija jer Koprivnica nije provincija. To bi uvrijedilo moj rodni grad i ljude koji tamo ostvaruju svjetske ili europske karijere u nekom drugom polju koje nije šoubiznis. Ono što je istina, moja Podravina i Koprivnica kao grad nemaju tradiciju da ljudi smatraju šoubiznis nekim relevantnim biznisom pa, samim time, ni mladi ljudi nisu tako odgajani. Recimo, u Splitu je logično da svaka peta djevojka pjeva.

U Koprivnici ne pjeva nitko i ne doživljavaju to kao mogućnost svoje životne afirmacije. Ja nisam imala nikakvo zaleđe, nikoga na koga se mogu pozvati, nikoga tko bi mi mogao prenijeti iskustvo ili tko bi se za mene mogao zauzeti ili nekome preporučiti. Moji roditelji su iz desetog svijeta, tata arhitekt, a mama socijalni radnik; a u Zagreb sam poslana na studij, na Filozofski fakultet, gdje sam voljela studirati, ali smatrala sam da se nitko za mene neće pobrinuti ako se ja neću pobrinuti sama za sebe.

Imala sam sreću da sam, osim tih glazbenih natjecanja – od kojih je jedno bilo Prvi pljesak, na kojem sam pobijedila kao jedina prijavljena izvan Zagreba – uvijek imala popriličnu dozu toga scenskog samopouzdanja, pa sam tako upoznala par zanimljivih i dobronamjernih ljudi, a jedan od njih zasigurno je Ilan Kabiljo kojeg smo upoznale moja sestra i ja kad smo bile u provodu u Gjuri. On je imao fantastičnu opremu, Emulator III, i bio je strašno zagrijan za stvaranje glazbe. Rekla sam mu da pjevam i da bismo mogli nešto probati, a on me upoznao s dečkima iz E.T.-ja koji su dotad bili samo rap band i kojima je trebalo otpjevati refrene poput crnkinje, na engleskom. Poslije toga je sve manje-više već poznato.

Mojoj je generaciji cro dance scena vrh! Kad su tulumi zna se koje pjesme podižu atmosferu.
Sve je to otprilike i dalje tako. Svaki vikend dobivam videa odnekud kako se pleše uz ”Tek je 12 sati”. Meni je to drago, jer to su onda bile fora pjesme i mi smo radili što smo htjeli raditi. Tako smo htjeli zvučati i jako smo se trudili oko toga. Nismo bili licemjerni i rekli da ćemo raditi ono što će prolaziti, a slušati nešto drugo, što je čest slučaj s glazbenicima u Hrvatskoj. Ja taj dio ne mogu razumjeti.

Drago mi je da su te naše pjesme iz dance faze prošle test vremena i postale nekakvi evergreeni. Oduvijek sam mislila da su to dobre pjesme i sad mi je drago da je tako ispalo. Jedino, imam veliku zamjerku, i to je taj mentalitet nas Hrvata, kad moraš stvar nazvati trash da bi mirne savjesti, bez kompleksa, mogao reći da slušaš glazbu iz devedesetih. Drugim riječima, da kažeš „Volim tu glazbu uz koju sam odrastao“ onda bi valjda bili papci i jadnici, ali kad staviš oznaku trash na tu glazbu, onda si faca.

To ste super rekli.
Da, jesam! Živim s tim i strašno mi je krivo zbog toga. Ne osjećam neku silnu zakinutost, ali mi je žao što nemamo dovoljno poštovanja prema samima sebi i onome što stvaramo. Nažalost, sramimo se toga što volimo. Ako, brate mili, voliš narodnjake, reci istinu. Ja ne volim nijedan, osim možda dva iz vremena Juge jer sve uhvatim, imam teleskope u duši. Ako ti to voliš, to je tvoja stvar, ali ne znam zašto moraš nešto što je netko radio s puno profesionalizma, ljubavi i dobre namjere nazvati trashom da bi mogao mirne savjesti reći „to ja slušam“? E, taj mi je dio malo iskrivljen.

„Muškarci protiv vas načelno nemaju ništa, dobijete komplimente, ali točno osjećam tu izdvojenost žene koja nešto želi u tom svijetu, koja nema zaleđe, niti svoje ljude“

Tek kad ste objavili album Izmiješane boje, saznala sam da ste autorski sudjelovali u pjesmama E.T.-ja. Dotad sam Vas percipirala samo kao pjevačicu.
Šteta, ti su podaci javno dostupni. To je bila poanta tog benda, da nismo ničiji projekt, da nam nitko nije radio ništa nametnuto, da smo to sve sami stvarali. Naše su najbolje stvari nastale u suradnji s Mirom Buljanom i svatko je bio za nešto zadužen, a pobijedio je onaj čija je ideja bila bolja. Sebi sam sama smišljala melodije, a vrlo često i tekst, a dečki su radili groove, harme, produkciju i rap.

Sada ste glazbenica s bogatom i izgrađenom karijerom. Jeste li se kao žena susretali s nekim predrasudama ili osjećali da Vam je nešto bilo uskraćeno? Možda da se kao glazbenica niste mogli razvijati brzinom kojom ste htjeli? Jesu li ženama u glazbenoj industriji prepreke u Hrvatskoj brojnije i teže?
Direktno ne, ali ako me pitate osjećam li neravnopravnost, apsolutno osjećam i to pogotovo od kad radim sama svoje pjesme. Srećom, imam suradnika, svog producenta Gorana Kovačića, koji mi je zlata vrijedan i ne bih tražila drugog nizašto, jer je prije svega zdrava osoba i mislim da me cijeni, a vrlo jednostavno i opipljivo možete osjetiti tu jednu vrstu muške solidarnosti koju jedni drugima izražavaju.

Tada vidite da niste u njihovim krugovima i da će uvijek ta muška klika radije stati na stranu muškog autora, muškog izvođača, muške karizme, a vi ste kao žena uvijek nekakva nepoznanica, pogotovo kad uđete u muški teren. Autorstvo u Hrvatskoj nosi devedeset posto muškaraca, ali vani stvari tako ne stoje. Muškarci protiv vas načelno nemaju ništa, dobijete komplimente, ali točno osjećam tu izdvojenost žene koja nešto želi u tom svijetu, koja nema zaleđe, niti svoje ljude, koju ne možete benevolentno pozvati na ručak, pa malo dogovoriti neku strategiju (pogotovo jer sam ja već 25 godina supruga svome mužu).

Jednostavno vas izostave iz mjesta gdje se neke stvari dogovaraju i onda morate na neku glupu foru biti dvostruko bolji, imati dvostruko više podrške publike da bi netko rekao da je to dobro. Druge stvari se dogovaraju ipak tamo gdje ili ima jako malo žena koje su redom jako ljubomorne, ili su samo frajeri. Zeznuto.

Spomenuli ste Gorana Kovačića. Po kojim kriterijima onda birate svoje ostale suradnike?
On je idealna kombinacija stručnosti i karaktera koji mi beskrajno odgovara. Gorki je klasično obrazovan, a voli aktualnu glazbu. Ja nisam klasično obrazovana, imam tih šest godina klavira i jako osrednji solfeggio, ali on ima završenu akademiju i nema tko drugi raspisati gudače osim njega. (smijeh) Uvijek se naslušavamo glazbe, gledamo što ima novoga, u kojem smjeru idu stvari. Nisam tip koji je zaostao u razvoju jer mi je to beskrajno dosadno i ne inspirira me, i jako mi se sviđaju nove stvari koje čujem. Zajedno uzimamo sve što mi odgovara za moje pjesme. Taj čovjek ima beskrajno strpljenje jer mu dođem i pjevam, a on me naprosto hvata.

Koliko se glazbena scena s početka devedesetih razlikuje u odnosu na ovu današnju? Što se drastično promijenilo?
Osim tih nekih tehnikalija kad smo mogli ići okolo na playback – to je danas potpuno neprihvatljivo – uvijek ću reći da me ne interesira recikliranje trenutaka iz prošlosti kad smo bili veliki. To ljudi jako vole. Volim tradiciju i poštujem je, ali ne volim da se stalno hvali i veliča slavna prošlost i da je nekad bilo bolje. Nije istina! Mlada generacija donosi nešto svoje, ima svoj izričaj, i sigurno da su nešto uzeli od prije, ali mnogo toga i nisu uzeli. Kao majka dvoje mladih ljudi, baš bih bila glupi karakter da veličam svoju mladost a govorim protiv njihove.

Danas mi je interesantno da je autentičnost onoga koji se pojavljuje sada bitnija nego prije, autentičnost da ne trebamo izvrsnost u smislu savršenstva, trebamo osobnost koja je zbog nečega posebnija od nekog drugog. Tvoje mane mogu biti naprijed, tvoja nesavršenost može biti naprijed, tvoje životne priče koje nisu sjajne, ne prodajemo savršene ljubavne priče ni ljubavne veze, mi evidentno nismo savršeni i više ne trebamo tu ulickanu sliku. Što ste vi mogli zamjeriti Whitney Houston u devedesetima? Ništa – ona je bila čisto božanstvo, vizualno, izvedbeno.

Nismo znali da je teška narkomanka, ali ona je savršeno prodala svijetu tu idealnu sliku predivne ljepotice koja svemirski pjeva, ima prekrasno orkestrirane pjesme i vole je i crni i bijeli. Da, rock je bio pravi rock i izvođač je morao biti karizmatičan. Danas je ova debela, ova krivozuba, ovaj biseksualan, ali još uvijek to ne zna, ova je zlostavljano dijete iz mladosti, ova ima Tourettov sindrom… svi iznose svoje probleme na scenu i nailaze na prepoznavanje. Meni je to jako fora jer je vrijeme uključivosti i tolerancije u kojem živimo prešlo u glazbu. Primjerice, Ed Sheeran – koliko je on daleko od idealnog muškarca? Najdalje moguće. Narančasti, prozirnokožni, sam na bini, ne leti zrakom, nema više Michael Jackson spike. Savršeno!

„Moji su kriteriji dosta visoki“

Sad kad ste spomenuli spektakle na bini, meni je uvijek draže pogledati koncerte gdje su izvođač i glazba u fokusu, a ne sam show.
A devedesete su bile wow, svaka pjesma novi setup. Jesus!

A što će biti na Vašem koncertu u Areni 7. svibnja?
Nešto između! Kako u Arenu čovjek ne ulazi često, onda je fer napraviti neki presjek, the best of. Nismo bili prije, a nećemo ni tako brzo ući ponovno, takva su vremena. Bit će sve ono što me obilježilo od početka do današnjih dana, a to su, srećom, raspisane raskošne balade i plesne pjesme. Sve će biti prezentirano kako treba biti – ples s plesačima, balade s gudačima i plesom druge vrste.

Jako se tome veselim i pokušat ću se predstaviti onako kako ja sebe idealno vidim, iako nikad nisam zagovornik toga da postoje velike i male pozornice. Kao što bi svatko s mojim iskustvom rekao, najveća je pozornica je ona tarapana na kojoj stojiš ispred nezainteresiranih ljudi, a ti u tom trenutku napraviš show sa svojim pjesmama, samo kaj to ljudi ne znaju. Svaki trenutak je jako specifičan i nisu uvijek ljudi ispred tebe u tisućama i da znaju sve tvoje pjesme, ali ako odu doma s idejom da je koncert bio puno bolji nego što su očekivali i da je ova Vanna super – yes! Uvijek je trud isti, bilo njih sto ili tisuću.

Vanna

Vanna/Sanja Agić

Po tome se, zapravo, vidi kvaliteta izvođača.
Ja se nadam. I ja sam nekad bila klinka koja je išla na koncerte u Koprivnici. Jako me uvrijedilo kad mi se učinilo da je došla neka faca i odradila koncert bez veze. Pitala sam se kaj ne valja jer nisam skužila da nas je pedeset i da je toj faci premalo ljudi na koncertu, ali ja sam bila jedna od tih iz publike koja je u tom trenutku bila u centru svijeta sa svojim omiljenim izvođačem.

Kakve pjesme onda najviše osjećate svojima? One melankolične, sjetne ili upbeat?
Sad ćeš se možda iznenaditi, ali ja sam luda za upbeat pjesmama. Njih bih izvodila stalno i tada se osjećam kao riba u vodi. Jedini je problem što ih ne znam napraviti sama i nema puno ljudi koji bi znali napraviti takve pjesme. Moji su kriteriji dosta visoki. Ove balade su strašno moje i vidim da se publici sviđaju, ali da je do mene, upbeat pjesme bile bi stalno. Ipak, ne može se žena u mojim godinama fokusirati na to.

Možda su to samo predrasude koje se trebaju razbiti.
Još da se i time bavim! (smijeh)

Ja ti odem na Ultru!

Koju onda glazbu volite slušati? Ako moju generaciju podiže cro dance, koja vrsta glazbe to isto čini Vama?
Ja ti odem na Ultru! Volim da mi tijelo prirodno osjeća groove i volim dobro pjevanje. Stalno bih se družila s ljudima koji su mlađi od mene trideset godina samo da me žele u društvu! (smijeh)

Koliko je smion potez raditi tako veliki koncert u Areni u vrijeme pandemije?
Pa presmion, naravno, ali bit će super jer vjerujem da i ljudi osjećaju da treba nagraditi nas koji se izlažemo s pretjeranom hrabrošću u ova vremena. Svi mi kažu „Ma, ljudi su željni“, pa vjerujem da će biti super. Mi, kao humanoidi, imamo dužnost ne napraviti od sebe idiote i da se zapostavimo, a zapostaviti se znači ne zabaviti se i ne ići na koncerte. U redu je da se čovjek održava živim koliko god odurna vremena bila, nelogična, ponižavajuća, nedostojna čovjeka. Trud koji ulažemo u produkciju i u prezentaciju svake pjesme je velik, vjerujem da će svima biti zabavno i emotivno i da će pročitati tu priču koju smo zamislili od početka do kraja. Inače, naravno da će otići doma puno bolje raspoloženi nego što su došli.

Naša je scena podijeljena u klanove, posebno ove autorske. Vi ste, konkretno, ušli u kantautorske vode s Goranom, vodili se svojim unutarnjim osjećajem, i mislim da je to stvarno hrabro.
Jest, ali nema druge. Ili ćeš se izraziti ili ćeš provesti život žaleći za tim da si se mogao izraziti. Super je što sam nakon dvadeset godina pauze uspjela dobiti taj poriv. Imala sam nominaciju za pjesmu godine, što nikad nisam imala, jer su konačno moji kolege, usprkos poricanju da postojim, morali reći da to nije loše. Kad je ”Puna memorija” izašla kao nominacija među pet najboljih pjesama, samo sam rekla „Wow!“ Unatoč svemu, drag mi je taj nenametljiv rad bez puno pompe i spletkarenja sa strane, puštanja pipaka, da proizvedem nešto s prijateljem u njegovom malom studiju, da dam svoj maksimum, potpišem da je to što sam napravila moj maksimum i da znam da dobro zvuči, pa da konačno netko kaže „fakat dobro zvuči“.

Baš sam bila zadivljena kad sam prvi put čula pjesmu ”Loš trenutak”! Koja je priča iza te pjesme? Koliko u svojim pjesmama otkrivate sebe, svoje životne situacije, stanja i raspoloženja?
Hvala ti! Totalno, ali to su te moje tajne i ne mogu ih skroz objašnjavati. Dosta sam osjetljiva na tekstove i to mi je fakat kompliment. Mislim, u nekom je trenutku Voljela bih znati misliš li na mene kad si s njom super, ali ne mogu sad to napisati! Kako nisam načelno preromantični tip i ne volim te epske romantične metafore, mislim da su odnosi među ljudima predivni, dosta kompleksni i životni i ja ih uvijek svodim na nekakvu svakodnevicu. Zato je ”Puna memorija” tako upalila jer sam ja zbilja shvatila da mi je mobitel prepun slika koje moram obrisati. To je neki trenutak u kojem je jednostavno prepoznati sebe.

Tekstovi onda nastaju prvi?
Nekako pokušavam to posložiti u isto vrijeme. Mora mi biti logična rečenica uz lijepu melodiju. Želim da zvuči tečno.

„Ispisujem svoju povijest“

Kada znate da je pjesma gotova i da je ne biste trebali više dirati?
Ova pjesma koju smo sada snimali napisala se rubno sama. Nisam je uopće našla u svojoj bilježnici s pjesmama. Sjela je u glavi i jednostavno sam je zapamtila. Onda opet postoje pjesme s kojima se mučim i gdje postoji pet verzija jednog stiha…

Na koju ste pjesmu najponosniji?
Ponosna sam na ”Loš trenutak” i ”Punu memoriju“, ali ponosna sam i na ”Tek je 12 sati”. Sve ih strašno volim. To je moj nerv u tom trenutku.

Na svjetskoj sceni veliki izvođači uvijek nekako iskorače iz svoje domene i snime neki tematski album u nekom potpuno drugom žanru. Vi ste u pop glazbi, no imate li želju nekad snimiti nešto skroz drugačije?
Ja sam jednom 1997. snimila album I to sam ja koji su ljudi dosta voljeli. To je album u kojem ima jazz i country pjesama. Nešto smo snimili uživo u BP clubu kad je Boško Petrović bio živ i te sam obrade snimila s Plavom Travom Zaborava. To sam napravila u trenucima kada me ljudi još nisu znali, kada im nije bilo dovoljno što sam ja pjevačica u dance bendu, pa su mi nudili druge pjesme. Malo su me razvlačili s tim nekim idejama na sve strane, rado sam se odazivala, ali u principu malo je pretenciozno reći da mi sve stoji. Fakat mi ne stoji sve glasu i osobnosti, ali ne volim pjevati tuđe pjesme, obrade. Davno sam s time raskrstila. Netko je drugi napravio te otiske u kamenu, a meni se ne da ići tim stopama. Ispisujem svoju povijest.

„Najčešće se to dogodi u nekom miru i tišini, da se pjesma napiše između ulaznih vrata i dolaska na Kvatrić“

Belan je napisao ”Kavannu”, a nedavno je objavljena pjesma ”Foolest” repera Arona koji u stihovima govori da nije Vanna, ali da i dalje sanja budan. Nekako mi se čini da ste postali prava ikona kad se tako pojavljujete kao simbol u tuđim pjesmama. Laska li Vam to?
Super! Naravno! Varijanta je još kad mi dođu klinci i pitaju „Vanna, kaj ti stvarno kažeš u pjesmi pečena štrudla umjesto noć je još duga?“ Meni je to sve fora. Postaneš dio nekakvog nasljeđa.

Kad smo kod mladih, pjesma sa Zsa Zsom bila je nešto skroz drugačije i baš me ugodno iznenadilo da ste s nekom tako mladom pjevačicom ostvarili suradnju. Koliko pratite nove izvođače i autore na sceni?
Ništa mi ne promakne, pogotovo ako nije baš jako eksperimentalno. Cijenim sve pokušaje, ali fokusiram se na ljude koji pretendiraju stvoriti neku publiku. Ljudi koji imaju potencijala sigurno mi ne promaknu, pa tako ni Zsa Zsa koja će sigurno biti sa mnom u Areni. Izvest ćemo ”Tragom tvojih tragova”. Jako volim kako se izražava glasom.

U 2022. prodaja vinila nadmašila je prodaju CD-a.
Iako to više govori o prodaji CD-a nego o prodaji vinila! (smijeh)

Slušate li Vi glazbu na streaming servisima ili na neki drugi način?
Zadnje sam kupila ploču Marie Callas prije godinu dana jer sam dobila lijepi gramofon od svog diskografa. Inače slušam glazbu s radija.

Kako je bilo u vrijeme korone? Jeste li pisali novu glazbu? Pišete li glazbu redovito ili pojačate pisanje pjesama kad imate u viziji neki novi album?
Radim to godinama i moja je nekakva zadaća da kroz godinu dana objavim album. Zadala sam si taj suludi zadatak da će sve pjesme biti moje autorske pa sam sada negdje na pola puta. Moram stalno nešto raditi i smišljati jer nisam onaj tip koji ustaje u osam ujutro i u devet sjeda i stvara, a u dva popodne kaže „Sad ću malo ručati“.

Ne, na kraju krajeva, ja sam mama dvoje djece i moj život izgleda drugačije. Ja kuham i radim, šećem psa i radim, usisavam i radim, na placu sam, odem u šetnju pa isto u glavi nešto stvaram i vrtim, imam uključen diktafon. Najčešće se to dogodi u nekom miru i tišini, da se pjesma napiše između ulaznih vrata i dolaska na Kvatrić.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora