Veljko Valentin Škorvaga: „Tambura ima svijetlu budućnost“

Skladatelj, magistar tambure i osnivač studija tambure na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji proslavio je 40 godina glazbene i 50 godina skladateljske karijere

„Kad sam se nakon srednje škole i studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu vratio u Požegu, dao sam si zadatak da napravim sve da se mladi ljudi zaljube u glazbu i da im bude žao odlaziti iz Požege. Ponosan sam jer sam to uspio ostvariti“, kaže Veljko Valentin Škorvaga.

Rođeni Požežanin većinu je svoga života nakon srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja proveo u Požegi, a u Zagreb – gdje danas živi i radi – ponovno se vratio prije osam godina. Ipak, njegovu je karijeru obilježio upravo ovaj slavonski grad. Vratio mu se i početkom rujna, kad je na 55. festivalu Zlatne žice Slavonije imao svoj autorski koncert povodom 40 godina glazbene karijere te 50 godina pisanja glazbe.

Od uvođenja studija tambure na zagrebačkom Muzičkoj akademiji, koji je i pokrenuo te za njega napisao program, preko pisanja popularnih i klasičnih, odnosno instrumentalnih skladbi za tamburu i druge instrumente, vođenja požeške Glazbene škole, magisterija tambure u Skopju, brojnih autorskih projekata i vođenja sastava i bendova, Škorvagina karijera zaista je bogata i raznolika.

Napisao je 229 skladbe, njih 150 je i snimljeno.

No upravo Zlatne žice Slavonije imaju posebno mjesto u njegovu životu.

Bio je jedan od pokretača, a kasnije i voditelja obnovljenog festivala tamburaške glazbe, koji je originalno pokrenut 1969., a 1981. otišao na „pauzu“. Početkom 90-ih Škorvaga udružuje snage s Ivom Pavićem te dvojac, uz pomoć brojnih prijatelja i poznanika ponovno pokreću festival. Ovog vikenda u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i njegove će se skladbe izvesti na velikom koncertu povodom 55. rođendana Zlatnih žica Slavonije, baš kao što smo ih mogli čuti u Požegi na njegovu autorskom koncertu.

Izabrati tek 20-ak pjesama koje će ući u repertoar bilo je, kaže, posebno teško i emotivno.

„Ovaj koncert bio je počast svemu onome što sam iza sebe ostavio u Požegi, od Glazbene škole koja je postala značajna institucija, ne samo u Požegi i Slavoniji nego i u cijeloj Hrvatskoj, pa sve do Festivala kojeg smo tijekom 90-ih podigli na zaista visoku razinu. Zahvaljujem se svima koji su svojim nastupom i organizacijom uveličali i pomogli ostvariti ovaj koncert“, kaže Škorvaga.

Veljko Valentin Škorvaga

Ponovno pokrenuti požeški festival, priznaje, nije bilo lako, ali „vodili su nas strast i ljubav prema glazbi i takva golema energija da nas nitko nije mogao zaustaviti“.

„Te prve godine festivala imali smo neku skromnu binu na koju se jedva ukrcao orkestar, a scenografkinja s HTV-a je postavila vinovu lozu dan prije pa je na dan festivala sve već bilo uvenulo! Eto, to je bio samo jedan mali dio problemâ s kojima smo se susretali. Ivo Pavić tada je vodio logistiku i on je bio direktor, a ja sam bio umjetnički direktor. Nagovarao sam svoje prijatelje i poznanike da dođu pjevati, od Ćire Gašparca, Kiće Slabinca do Đuke Čaića i Siniše Leopolda koji su išli sa mnom u srednju glazbenu školu. Uspio sam doći i do Vice Vukova, čija mi je supruga predavala u srednjoj školi u Zagrebu. Uz pjevače, zadao sam si cilj da promoviramo i tamburaške sastave, što se pokazalo kroz iduće godine vrlo plodonosno.

Te 1990. bilo je toliko puno ljudi da se na glavni trg nije moglo uopće doći, sve su sporedne ulice bile zakrčene.

A Vice Vukov prije izlaska na pozornicu jedva se probio kroz tu veliku masu ljudi pa se skoro onesvijestio. Na svu sreću, sve nas je vodila ljubav prema tamburi, pjesmi, Slavoniji i našem gradu pa su ovakvi problemi bili zanemarivi. Htjeli smo da se svi osjećaju kao da je to njihov festival i to smo kroz godine uspjeli. Zato je bilo tako puno hitova tih prvih desetak godina. Pjesme sa Zlatnih žica Slavonije puštale su se na radiopostajama i izvodile od Iloka i Čakovca do Pule i Dubrovnika“, prisjeća se.

Kao veliki uspjeh vidi činjenicu da je većina glazbenika koji danas nastupaju profesionalci koji su svoje prve značajnije nastupe ostvarili upravo na Zlatnim žicama Slavonije. Oni koji sviraju u orkestru većinom su Požežani i bili su učenici Glazbene škole, a danas su i profesori. To mu je posebno važno jer je kao ravnatelj vodio požešku Glazbenu školu punih 26 godina.

„Imali smo uzlaznu putanju. Na početku bilo je nas 12 zaposlenih i imali smo oko 120 učenika. Nakon tih 26 godina ostavio sam požešku Glazbenu školu s više od 60 zaposlenih i oko 560 učenika“, kaže Škorvaga.

A njegova je ljubav prema glazbi prvo bila njegovana u krugu obitelji, tako da je vrlo rano odlučio da će upravo to biti njegov karijerni put.

„Sve se promijenilo kad sam u 7. razredu osnovne škole čuo skladbu Vltava Bedřicha Smetane. To je bilo tako intenzivno iskustvo i nešto je pokrenulo u meni. Bio je to udar takve snage da sam od tog trenutka rekao: ‘Samo glazba i ništa više’. Inače sam kao samouk počeo svirati harmoniku s pet godina, a tamburu s deset, u osnovnoj školi. Prvu sam kompoziciju napisao s četrnaest godina, a namjenski sam počeo pisati krajem 80-ih, i to za sastav Slavonski biseri“, priča Škorvaga.

Kako tada nije bilo programa za tambure, a ni glazbene škole u Požegi, završio je srednju školu u Zagrebu, a kasnije i Muzičku akademiju, studij klarineta. Sve vrijeme obrazovanja kontinuirano je svirao i tambure. U požeškoj Glazbenoj školi podučavao je klarinet, saksofon i tambure, ali uz otvaranje srednje glazbene škole imao je veće planove za Požegu.

„Htio sam u Požegi otvoriti konzervatorij za glazbu i ples. Ideja je bila da imamo studij tambure, za ton majstore, video snimatelje, kao i studije tradicijskog i suvremenog plesa. Zato sam u Skopju magistrirao tamburu, a u Osijeku sam na Umjetničkoj akademiji kao vanjski suradnik predavao tambure. No cijelo sam vrijeme sanjao o konzervatoriju u Požegi i radio na tom projektu.

Jedino Vlada RH može donijeti odluku o osnivanju nove visokoškolske ustanove, koja prve dvije godine mora imati svojevrsnog mentora. Mentorstvo smo dogovorili sa zagrebačkom Akademijom i pokrenuli smo proces, no bilo je to, jednostavno, pogrešno vrijeme – u Hrvatskoj se u tri godine izmijenilo četiri premijera. I svaki put smo morali iznova započinjati taj proces tako da nikako nismo mogli krenuti s realizacijom. I tako su me tadašnji prorektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. Janjanin i dekan Muzičke akademije prof. Cikojević pozvali da dođem u Zagreb i da pokrenemo studij. Imali smo sve uvjete, a ja sam imao već napisan cijeli program“, ispričao nam je Škorvaga.

Naravno, nije ni to prošlo baš tako glatko, bilo je dosta protivljenja, ali bez toga u našem društvu ne može.

„Sjećam se da je tako bilo i kad su se otvarali studiji gitare i udaraljki. Dosad imamo već deset magistara tambure, uz maestra Leopolda, profesora koji vodi komornu glazbu i tamburaški orkestar te mlade asistente Pećarića i Blaškovića, koji su bivši studenti, znanje se prenosi s puno praktičnog rada. Studenti su jako predani i sve je na vrlo visokoj razini. Četvorica bivših studenata su osnovali Zagrebački tamburaški kvartet, prvi profesionalni tamburaški kvartet, te sviraju po cijeloj Hrvatskoj i Europi, a imamo i jednog polaznika doktorata tambure u Novom Sadu“, kaže Škorvaga, dodajući da „tambura ima svijetlu budućnost“.

Osim što predaje glavni predmet na studiju tambure, osnivač je još jednog festivala – Tambura instrumental festivala, koji se naizmjenično održava u Požegi i Subotici, a međunarodnog je karaktera, te u Zagrebu i okolici, putem kojeg se promoviraju studenti i uspješniji srednjoškolci.

„Uz tambure se uvijek povezuju pjesma i zabava. Međutim, tambura je virtuozni instrument.

U njoj se treba uživati i na drugi način. Zato je ovo instrumentalni festival putem kojega promoviramo klasičnu instrumentalnu glazbu. To nije glazba za feštanje, kako tamburu često doživljavaju“, kaže.

U posljednje vrijeme i sâm sve više piše instrumentalnu glazbu koja je potrebna za studij tambure i koncerte. Tako je napisao koncert za brač i simfonijski orkestar koji je praizveden u Sarajevu, Zagrebu i Požegi uz Orkestar mladih glazbenika, soliste Juricu Tuđana i Martina Durbeka i dirigente Matiju Fortunu i Emira Mejremića, kao i koncert za bisernicu koji je praizveden uz tamburaški orkestar HRT-a, solistu Roberta Hrena i dirigenta Sinišu Leopolda, a uskoro će biti i uz simfonijski orkestar, te su oba koncerta obrađena i za sviranje uz klavir.

Dvanaest minijatura u programnom stilu glazbe napisao je za bisernicu, brač i klavir i sve se izvode na raznim koncertima i natjecanjima.

„Glazbu pišem u tri stila skladanja – pod utjecajem tradicijske glazbe, programnom i suvremenom, mom osobnom stilu koji razvijam još od srednje škole, a koji je kombinacija tradicije, klasike, jazza i različitih ritmova koji tvore nešto svojstveno meni i čine moj izričaj. Sada imam želju pisati simfonije, imam ideje kako će zvučati i kako će se zvati. To su sada neke moje nove ljubavi“, priča nam Škorvaga.

Kad pogledamo njegovu karijeru, čini se kao da je uvijek bio pokretač, gdje god da je došao, i tu je ulogu prihvatio.

„Napravio sam gotovo sve što sam sanjao kao dječak. Kao da sam gledao film – sve se ostvarivalo. Nije bilo jednostavno, bilo je često i jako turbulentno, ali uz podršku supruge i naše djece bilo je lakše. Ne živimo u okruženju koje potiče ljude da kreiraju nešto novo i ako sami niste takvi po prirodi, jako teško možete kvalitetno provesti ili oživotvoriti svoje ideje. Meni se uz puno truda i znanja malo i posrećilo pa sam ostvario puno toga i na to sam ponosan“, zaključuje.