ususret baletnim premijerama na otvorenju 33. MBZ-u
Veronika Reutz Drobnić i Ivan Končić - Vizije suvremenog baleta
33. po redu Muzički Biennale Zagreb počinje za nešto manje od dva tjedna, a njegovo otvorenje ovoga će puta biti posvećeno jednoj nešto manje zastupljenoj formi u sferi suvremene glazbe – baletu.
5. travnja će tako u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu biti predstavljena čak tri baleta, a uz skladbu The Most Familiar Stranger pobjednika natječaja Nova glazba za balet na temu Prekinute veze, poljskog skladatelja Rafała Ryterskog, bit će praizvedena još dva baleta hrvatskih autora, Still I Rise Veronike Reutz Drobnić i Flicker Out Ivana Končića.
Taj je prvi koncert bio i povod za ovaj nedavni trilateralni intervju, koji smo zbog geografske dislociranosti morali obaviti dopisno – Veronika u Karlsruheu, Ivan u Zagrebu, a moja malenkost u Dubrovniku – te su njih dvoje tako progovorili (tj. propisali) o svome doživljaju baleta kao forme, svojim uzorima, kreativnim procesima i mnogočemu drugom, ali bez puno spoilera za travanj. Najvažnije će ipak otkriti tek na samom koncertu.
Foto: MBZ
Balet je nekako postao jedna od glavnih formi ovogodišnjeg Biennala. Kako doživljavate balet u suvremenoj glazbi?
Veronika: Suvremeni balet vidim kao snažan medij za prenošenje ideja. Ples često može izravnije izraziti emocije nego sama glazba, ali istovremeno se ove dvije umjetnosti međusobno nadopunjuju. Njihova fuzija stvara dubok emocionalni dojam na publiku, zbog čega sam odlučila napisati priču koja, nadam se, može odjeknuti kod mnogih.
U skladateljskom radu postoji mnogo načina da se tradicija klasičnog ambijenta poveže s modernim glazbenim jezikom
Još jedna fascinantna dimenzija baleta njegova je povezanost s tradicijom. Većina baleta izvodi se u povijesnim dvoranama, gdje kontrast između suvremene glazbe i klasičnog ambijenta može biti iznimno snažan. U skladateljskom radu postoji mnogo načina da se ta tradicija poveže s modernim glazbenim jezikom, a ako se to učini promišljeno, može se stvoriti iskustvo koje publici djeluje i poznato i novo. Zanimljivo bi bilo u budućnosti skladati balet koji istražuje tu ideju!
Ivan: Balet u suvremenoj glazbi doživljavam kao divnu priliku za kolaboraciju, razmjenu ideja i pokušaj pronalaženja zajedničkog jezika. Oprezan sam po prirodi pa je doza nesigurnosti bila prisutna u početku suradnje ali me je Travis (koreograf) ubrzo razoružao i cijeli proces je postao jako prirodan. I balet i suvremenu glazbu smatram izrazito ekspresivnim umjetnostima, i mislim da je ključ bio pronalaženje recepta u kojem se te dvije ekspresije nadopunjavaju, a ne smetaju jedna dugoj.
Ivan Končić / Foto: MBZ
Kako to da ste se u ovoj fazi skladateljskog rada odlučili za balet? Je li on uopće bio među vašim željama prije Biennala?
Ivan: Ne mogu reći da sam se odlučio za balet s obzirom na to da mi je ponuđen, ali zagrebački Biennale nikad ne odbijam. U tom smislu, nakon dva prethodna autorska angažmana, pretpostavit ću da umjetničko vodstvo Biennala ima povjerenja u mene i za ovaj „korak dalje“, na čemu sam im jako zahvalan.
Biennale nikad ne odbijam
S obzirom na to da iza sebe imam nekoliko predstava, mjuzikl i konstantno traženje određene programnosti u djelima koja pišem isključivo za instrumentalne sastave, balet sam rado prihvatio kao sljedeći izazov. Djelovalo je prirodno.
Veronika: Balet mi je, uz orkestralne skladbe, oduvijek bio jedan od najdražih formata. Zahvaljujući roditeljima, koji su me u tome podržavali, kao dijete sam bila velika ljubiteljica baleta i često odlazila u HNK na predstave. Zato mi se ovaj projekt doista čini kao ostvarenje sna, zajedno sa skladanjem za SWR orkestar 2024. godine. U ovoj fazi svog rada osjećam se puno sigurnije kao skladateljica jer sam ostvarila svoje dugogodišnje ciljeve.
U posljednje vrijeme intenzivno se bavim orkestralnim i velikim ansambalskim skladbama, pa je balet prirodno odgovarao mom trenutačnom umjetničkom usmjerenju. Moja se glazba često oslanja na dva ključna područja: grafičke partiture te integraciju folklornih i tradicionalnih elemenata u suvremeni skladateljski jezik. Ovaj balet savršeno odgovara drugom aspektu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako ste doživljavali tu formu prije početka rada na svojim novima djelima, i je li došlo do neke promjene u vašoj percepciji baleta sad kad ste se s njime intimnije upoznali?
Ivan: Tu promjenu bi opisao kao ekspresno putovanje od potpune apstrakcije i „lijepih“ pokreta do spoznavanja da je ustvari riječ o komunikaciji bez riječi, u kojoj svaki pokret – najmanji i najveći – može ispričati čitavu priču. Prisutnost na probama mi je na neki način otvorila oči u tom smislu.
Fascinira me njihov način komuniciranja na samoj probi. Nemaju nužno naziv za sve pokrete koje izvode i nemoguće je napisati „partituru“ svih pokreta, ali nekako svaki detalj uspiju zapamtiti. A ima ih mnogo, primjerice, razlika u centimetrima kad je riječ o postavljanju lakta u ovom ili onom kutu pri izlazu iz jednog pokreta u drugi njima može biti presudna za cijelu sekvencu dok je prosječnom promatraču nevidljiva. Ansambl je odličan, jedva čekam izvedbe!
Jedan od najzanimljivijih dijelova ovog procesa bilo je istraživanje baleta kroz posjećivanje izvedbi, što mi je pomoglo u učenju i inspiraciji
Veronika: Moje se mišljenje nije značajno promijenilo, ali imala sam određene predrasude. U početku sam mislila da bi koreograf/ice mogle biti stroge i nefleksibilne, no suradnja s Takuyom pokazala mi je suprotno—on je iznimno otvoren za nove ideje. Jedan od najzanimljivijih dijelova ovog procesa bilo je istraživanje baleta kroz posjećivanje izvedbi, što mi je pomoglo u učenju i inspiraciji. Nisam bila svjesna koliko je balet aktivan žanr u kontekstu suvremene glazbe, ali kroz ovaj projekt otkrila sam brojne recentne produkcije baleta.
Takuya Sumitomo, prvak Baleta HNK u Zagrebu
Kako vidite ulogu skladatelja/ica u stvaralačkom lancu baleta i kakva je ona naspram drugih, ponajprije koreografa i kompanije?
Veronika: Budući da skladatelj/ice oblikuju i glazbu i priču, smatram da su, uz koreograf/ice, ključne u stvaranju baleta. Bez glazbe, ne postoji temelj izvedbe. U početku sam osjećala određeni pritisak, ali čim sam krenula skladati, taj je osjećaj nestao. Nije bilo kreativnih blokada—samo inspiracija i sloboda. Mislim da se to događa kad radite u svom omiljenom žanru i na temi koja vam je iznimno važna.
Ivan: Budući da nikad nisam pisao za balet, u početku procesa sam se bio pripremio na maksimalnu fleksibilnost i upijanje novih znanja tako da sam sebe u stvaralačkom lancu vidio ispod samog koreografa. Na moje ugodno iznenađenje, Travis se pokazao jednako fleksibilnim i zbilja smo „kliknuli“ od početka i razmjene ideja su odmah krenule.
Nastavno na to, kako izgleda rad s koreografima?
Ivan: Iskustvo rada s Travisom je jako prirodno, otvoreno i uvijek pozitivno. Držali smo se generalne teme ovogodišnjeg Biennala (prekinute veze) i zapravo smo imali jako sličan pogled na samu temu. To je olakšalo i ubrzalo daljnji proces koji je tekao tako da je u početku sve bilo puno pridjeva, npr: melankolično, mračno, introspektivno, prazno… da bi se takve apstraktne ideje pretvorile u nekoliko muzičkih prijedloga s moje strane na koje bi onda on reagirao komentarom, konstruktivnom kritikom ili odobravanjem.
Srećom, danas je jako lako, pogotovo u domeni računalnih softvera, brzo producirati demo neke ideje o kojoj se razgovaralo i nikog ništa ne košta ako se ta ideja na kraju i odbaci. Dapače, put dalje je tada jasniji. Ono što mi je izuzetno zanimljivo u svakom ovakvom projektu koji spaja razne grane umjetnosti jest različitost u izražavanju da bi se postigao isti cilj. Primjerice, redatelj ili u ovom slučaju koreograf, često će se izražavati u sekundama i emocijama, dok će skladatelj o istome razmišljati u taktovima i tonovima/harmoniji. Uvijek me iznova fascinira taj sukob različitih svjetova i dodatno se podsjetim da moram strpljivo odslušati sve njegove ideje, prevesti ih „svojim“ rječnikom i tek onda reagirati.
Izuzetno zanimljiva u svakom ovakvom projektu koji spaja razne grane umjetnosti jest različitost u izražavanju da bi se postigao isti cilj
Veronika: Rad s koreografom bio je iznimno zanimljiv. S Takuyom sam na početku procesa imala nekoliko Zoom sastanaka kako bismo razgovarali o priči i glazbenim preferencijama, a nekoliko puta smo se i osobno sastali. Ti su razgovori značajno utjecali na moje skladateljsko razmišljanje, ne samo u kontekstu ovog baleta, već i šire. Bilo mi je inspirativno i edukativno čuti tuđu perspektivu na moj rad i upoznati se s kreativnim procesima izvan same kompozicije.
Je li on uvijek kolaborativan, 50/50 ili ovisi o situaciji?
Veronika: Tijekom skladateljskog procesa radila sam samostalno, dok je Takuya povremeno pratio moj napredak. Najviše smo surađivali na oblikovanju priče. Njegov mi je pogled na koreografiju pomogao da jasnije vizualiziram glazbu u odnosu na pokret, što se pokazalo izuzetno korisnim. Također mi je dao dragocjene savjete o ritmu i tome kako olakšati posao plesačima. Sad kad je glazba gotova, moj je red da pratim njegov rad i pridonesem gdje je potrebno.
Ivan: Mislim da je bitno da uvijek postoji svjestan i odobren prostor za jednaku kolaboraciju, ali naravno da će nekad povući malo više na jednu stranu, to je neizbježno. I to je sasvim u redu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jeste li se bili upoznali s dosadašnjim radom koreografa prije početka pisanja?
Ivan: Priznajem da nisam. Nekako je bilo na nama da se jedan drugom predstavimo svojim radovima nakon što je prvi Zoom sastanak prošao, ali i to se brzo pretvorilo u slanje linkova na referentne komade muzike nekih potpuno drugih (trećih) autora u svrhu pronalaženja inspiracije. Kao da i nije bilo bitno što je ijedan od nas radio prije. Bitno je samo ono što slijedi, i to je, po meni, sasvim u redu.
Veronika: Ne, upoznali smo se tek na početku procesa skladanja. Znala sam za njega kao plesača u HNK-u, ali ne kao koreografa.
Koji su vam bili neki suvremeni uzori ili predlošci pri pisanju?
Veronika: Inspiraciju sam crpila iz glazbe Stravinskog, Čajkovskog i Williamsa, ali iskreno, većina glazbe nastala je prirodno, bez puno vanjskih referenci. Priča me je jako dirnula, pa nisam osjećala potrebu za dodatnim izvorima inspiracije. Ipak, proučavala sam različite knjige i videozapise o udaraljkama i orkestraciji za balete kako bih dodatno razradila pristup.
Priča me je jako dirnula, pa nisam osjećala potrebu za dodatnim izvorima inspiracije
Ivan: Nakon tih inicijalnih referenca s njegove i moje strane, jedini konkretni uzor koji je ostao bio je minimalistički stil skladanja. Dio baleta je napisan gomilanjem kraćih muzičkih ideja, a tu se strpljenje u doziranju elemenata opet pokazalo presudnim. Nakon što smo neke brojeve dovršili, moram priznati da sam osjetio (do tad neosviješten) utjecaj glazbe Stevena Wilsona, čiji sam veliki ljubitelj.
Moji stalni uzori i inspiracija ljudi su iz neposredne blizine – obitelj, prijatelji i studenti. Supruga i ja smo nedavno postali roditelji tako da je i bijeli šum (koji nekad koristimo za pomoć pri uspavljivanju sina) kao sample završio u samom baletu.
Da dotaknemo vaše skladbe same: možete li otkriti u kojim se okvirima kreću vaše partiture?
Ivan: Kritičari često kažu da sam pripadnik tradicionalnog muzičkog izričaja. Ne bih osporio to i jasno mi je da mnogi imaju takav zaključak, ali bih dodao da se teško mičem u novo područje, pogotovo ako mi to novo područje nije u potpunosti jasno. S druge stane, apsolutno sam svjestan da je „dužnost“ skladatelja da eksperimentira i istražuje. To i radim, ali u znatno manjoj, suptilnijoj dozi.
Teško se mičem u novo područje, pogotovo ako mi to novo područje nije u potpunosti jasno
Ne usudim se čitavu kompoziciju skrojiti s potpuno novom glazbenom tehnikom. Najčešći rezultat je umjereno eklektična partitura u kojoj ipak dominira poznat zvuk u kojem se osjećam ugodno. Dok pišem ovaj odgovor, vidim i svoj karakter u njemu.
Veronika: Većina mojih djela su komorne skladbe za tri do deset glazbenika. No posljednjih godina radim na orkestralnim i velikim ansamblima, pa su moje partiture postale veće. U 2026. godini imam narudžbe za gitarističke i mandolinske orkestre, pa vjerujem da će se taj trend nastaviti. Također pišem solo skladbe, najčešće za puhačke instrumente, te koristim tradicionalne instrumente poput indijskog sitara, japanskog shōa i mandoline. Radim i na dva ciklusa skladbi:
- Metasonate, koje uključuju citate iz postojećeg repertoara; dosad sam napisala metasonate za klarinet i čembalo, a u pripremi je i vokalna.
- Ciklus inspiriran folklorom, uključujući tri misli i šest misli o folklornoj glazbi, koje su izvedene više puta s različitim ansamblima i orkestrima.
Iako balet ne citira izravno folklornu glazbu, folklorni elementi prisutni su u njegovoj strukturi.
Za kakvu ste se orkestraciju odlučili?
Veronika: Koristim cijeli ansambl (puhače, gudače, klavir, harfu, udaraljke), jer volim raditi s velikim instrumentacijama koje omogućuju raznolike teksture, pod-ansamble i boje zvuka. Iako je ansambl velik, unutar partiture postoje mnogi intimni trenuci—sola, dueti i komorne sekcije. Harfa ima ključnu ulogu jer sam je nedavno istraživala i fascinirala me je njezina mogućnost izražavanja. Udaraljke su također vrlo važne, s više izvođača uključenih u izvedbu.
Ivan: Za ovu priliku pripremam elektroničku „partituru“ odnosno snimku. Izradit ću je na vlastitu računalu, koristeći nekoliko muzičkih softvera. U tom smislu, klasična orkestracija ne postoji već se radi o selekciji zvukova koje ću koristiti. Budući da (u vrijeme pisanja intervjua) balet još nije posve završen, još uvijek ne znam koji je konačni broj zvukova koje sam koristio, ali svakako mogu reći da je protagonist cijele priče klavir, koji je jedini instrument koji nije podvrgnut „kvantizaciji“ u softveru, nego je sviran „live“.
Za mene je pisanje čitavog komada na ovaj način jedan oblik eksperimentiranja i izlaženja iz komfor zone – jako je zabavno
Osim klavira, svi drugi instrumenti/zvukovi su sintetizirani ili gotovi sampleovi s raznim efektima postavljeni u mrežu softvera. Iako mi takvi alati nisu nepoznati, za mene je pisanje čitavog komada na ovaj način jedan oblik eksperimentiranja i izlaženja iz komfor zone. Jako je zabavno. Čak sam izradio sampler zbora sačinjenog od mojih dragih studenata koji su nesebično pristali na iscrpljujući session snimanja svih samoglasnika kromatskom ljestvicom. Puno im hvala na tome, ali kolokvij i ispit ćemo i dalje regularno održati, haha.
Ivan Končić i Gudački kvartet DSO-a / Foto: DSO
Kako biste u kratkim crtama svoja djela opisali nekome tko nije upoznat sa suvremenim baletom?
Ivan: Poznavanje suvremenog baleta ne smatram nužnim za razumijevanje svojih djela, ali da ih moram opisati rekao bih da su često eklektična – pokušavaju sadržavati različite muzičke ideje pod jednim sveobuhvatnim konceptom. Osim toga, čvrst sam u uvjerenju da prilikom pisanja treba imati na umu činjenicu da su glazbenici za koje pišem posvetili svoj čitav život vježbajući svoj instrument i bilo bi razočaravajuće svesti ih na dionice u kojima njihov instrument nije niti bitan.
Treba imati na umu da su glazbenici za koje pišem posvetili svoj čitav život vježbajući svoj instrument i bilo bi razočaravajuće svesti ih na dionice u kojima njihov instrument nije niti bitan
Doza eksperimentiranja uvijek je dobrodošla, ali mislim da skladatelji ne bi trebali ignorirati ono što i izvođači nude. Rekavši to, glazba za ovaj balet potpuno je drukčija od bilo čega što sam do sada radio samo zbog toga što je elektronička u cijelosti. To mi daje priliku da softver i sve njegove mogućnosti doživim kao izvođača. Moj pokojni mentor, gospar Željko Brkanović, jednom je prilikom rekao da je korištenje vrpce opravdano u trenutku kada izvođač prelazi mogućnosti svog instrumenta.
Po meni, idealan scenarij je da se spoj žive izvedbe i vrpce stopi u jednu organsku cjelinu koja djeluje prirodno, poput dobro, neprimjetno iskorištenih vizualnih efekata na filmu. Kao primjer za koji smatram da je pogodio u sridu mogu navesti skladbu za violončelo solo i elektroniku idíōma I Tomislava Olivera, u izvedbi Vida Veljaka.
Veronika Reutz Drobnić na IMPULS festivalu u Leipzigu / Foto: Peter Adamik / ADS
Veronika: Moje je mišljenje da publika ne mora biti upoznata s (modernim) baletom kako bi razumjela ovaj koncert. Moj balet istražuje samospoznaju i put prema samopouzdanju u toksičnom okruženju. U mojoj interpretaciji odražava narušen odnos između žena i društva, no drugi mogu pronaći vlastita značenja. Nadam se da će svatko tko se je suočio s izazovima u životu moći prepoznati dio sebe u ovom djelu.
Poruka je da se slušanjem vlastita glasa, izlaskom iz toksičnih okruženja i izgradnjom podržavajuće zajednice može prevladati bilo koja prepreka i ostvariti vlastiti put
Priča se može shvatiti, na primjer, i kao prikaz osobe koja se bori s mentalnim poteškoćama, društvenim neprihvaćanjem ili kao unutarnja borba za samoprihvaćanje bilo koje osobe. U konačnici, poruka je da se slušanjem vlastita glasa, izlaskom iz toksičnih okruženja i izgradnjom podržavajuće zajednice može prevladati bilo koja prepreka i ostvariti vlastiti put. Balet se također bavi unutarnjim konfliktima, uključujući i moje osobno iskustvo s internaliziranom mizoginijom, koje sam morala osvijestiti kako bih u potpunosti prihvatila sebe. Glazbeno, djelo prelazi iz jezivih, atmosferičnih dijelova u snažne, energične ansambl-scene, dok se u pojedinim trenucima smiruje u intimnim komornim pasažima.
_____
Ulaznice za izvedbe baleta 7. i 10. travnja, u koprodukciji 33. MBZ-a i HNK-a u Zagrebu, mogu se kupiti ovdje.
