Vladimir Krpan: „Iznenadim se da u Beethovenovoj glazbi postoje mjesta koja nisu riješena do danas”

Na scenu je došao tiho, iz tame zapozorja. Gotovo neprimjetno, iznenadivši publiku. Vulkanskim pijanizmom, koji u osamdeset i petoj sigurno nema onu snagu od nekad, ali je iskra još živa, a vladanje glazbenim materijalom i dalje dojmljivo, predstavio je djela koja su obilježila njegovu karijeru, ali i hrvatsku glazbu uopće: Prvu sonatu Stjepana Šuleka, Momente za Vladu Igora Kuljerića te Za Vladu Mladena Tarbuka.

Foto: Kristijan Cimer

Narednog dana nalazimo se u Hotelu Osijek. U tijeku je 60. Tribina. I toj manifestaciji dao je puno. Njezini pratitelji, kao i brojni Osječani, načičkali su se na osunčanoj terasi, uživaju u ispijanju kave na suncu studenog i atmosfera je izrazito ugodna. Dogovor je točno u podne. Odvlačimo ga od stola i od ženskoga društva. Svi znamo, iako to nitko ne izgovara, da nas dvojica, fotograf i ja, ni po čemu ne možemo nadomjestiti društvo koje napušta za stolom. No dogovor je dogovor i povratka nema.

Koncertne cipele i efekt gonga

Izrazito je raspoložen, nasmijan i šarmantan. Više fotki na terasi i još nekoliko u kafeu s pogledom na Dravu. U jednome trenutku iz džepa sakoa vadi vrećicu s tabletama i nasmijano predlaže nekoliko fotografija i s njima. U očima mu se nazire dječački sjaj. Dio sadržaja iz vrećice pada mu na pod, no on ga hitro diže, tako da to ne uspijevamo ni Kristijan, ni ja. Smije se. Drži u ruci one tablete s izrazom koji govori: eto što ti ostane od života, ali njegov je život još uvijek otvorena knjiga, a strast prema glazbi i dalje je tu.

Susret nastavljamo u lobiju hotela, a Kristijan, koji ima zadatak uloviti nas u razgovoru, zadržava se mimo plana i realne potrebe. I on osjeća kako vrijedi ostati i pritisnuti okidač fotoaparata koji put više.

Foto: Kristijan Cimer

Za razgovor imam pripremljena pitanja. Pa iako bi ona, logično, trebala biti moja, prvo pitanje postavlja on. Što mi je uopće bilo kad nisam mislio da će tempo razgovora voditi on? A razgovor dalje teče nekim svojim neplaniranim, iako prirodnim tokom. Koji su moji dojmovi sa sinoćnjeg koncerta?

Tražim riječi, nešto petljam, no vrlo me brzo prekida. Kako je on zadovoljan? Nije. A zašto? Zbog koncertnih cipela zbog kojih ga je boljela noga. No nije problem ni u boli, niti u nozi! Problem je bio u tome što u tim cipelama ne može pedalom postići efekt gonga koji mu je bio potreban u Kuljerićevoj skladbi. Pa je dobio nekakav efekt „onako, kao da nešto pljusnete bezveze“. To ga je zatim omelo u koncentraciji u Šulekovoj Sonati. Pa mu završni stavak pred kraj djela nije ispao onako kako je htio.

Odgovornost prebacuje na kćer Katarinu, iako se kroz navodnu ljutnju jasno probija očinska ljubav. Ona mu je, kaže, puno pomogla da je i dalje koncertno aktivan. To mu, mora reći, godi, no ovaj put je, kaže, malo platio i ceh. Isprepadala ga je, naime, da to nije uredu, da ne može izaći na pozornicu u cipelama koje nisu koncertne. I tako se sve, jedno na drugo, dalje odvilo u pogrešnom smjeru.

Foto: Kristijan Cimer

Pod kraj razgovora, kad se u jednom trenutku ponovno dotaknemo Katarine, kažem mu da su me fascinirale snaga i suverenost kojom je sinoć vladala instrumentom, tonskim bojama, glazbenom građom i formom. Drago mu je to čuti, kaže isto mu je rekla i Seadeta (Midžić), iako mu ide beskrajno na živce da on mora vježbati „k’o magarac kad sviramo četiri ruke“, a ona dođe bez usviravanja i svira bolje od njega. Pa s tim onda valjda možete biti zadovoljni? „Ja sam sretan zbog nje, al’ sam nesretan zbog sebe“, odgovara uz vragolasti smiješak.

Foto: Kristijan Cimer

Da se vratimo nastupu od sinoć, kažem mu kako mi se sviđa ta njegova samokritičnost, koja čovjeka tjera naprijed. On odgovara: „Da, tjera, ali i ubija u pojam.“ Za takav pristup prema vlastitome poslu i pozivu, pun odgovornosti i samoprijegora, čovjek, mislim u sebi, ne može imati ništa doli strahopoštovanja.

Šulek i kritičari

Žao mu je, kaže, što se to dogodilo upravo u trećemu stavku koji je prema njegovu mišljenju, u Šulekovoj Prvoj najbolji. „Zapravo je to rondo s dvije teme koje paralelno kreću. Za 1947. u kojoj je Sonata napisana, to je bio znak modernizma.“ To je, uostalom, bio razlog zbog kojeg je upravo to djelo, simbolično, u povodu obljetničkog izdanja manifestacije koja slavi upravo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo, i stavio na program.

Kažem mu potom kako je izvedba bila ekspresivna, moćna. Izražavam svoje poštovanje prema načinu na koji ga čita. Prenosim mu kako imam dojam da je Šulekovu Prvu moguće izvoditi i puno pragmatičnije, tako da se romantičkom izražajnošću, koja je djelu inherentna, kupi publika na prvu loptu. On, pak, Prvu izvodi razlomljeno, rastrgano – između trenutaka u kojima se glazba slama pod stalnim pritiskom SOS signala (u Šulekovu opusu doista postoje i klavirske SOS etide) i dugih lukova koji snažnim zamasima nose muziku prema naprijed.

Potvrđuje mi kako su neki prije njega Šulekovu Prvu doista svirali tradicionalistički. Prisjeća se kako mu je Stančić to djelo zadao na studiju kao skladbu hrvatskog skladatelja – da vidi što će on napraviti od toga. „Snalazite se kako god znate, napravite si prstomete, pedale, aranžmane ako hoćete… I on je to sve napravio. A kada je Stančić to vidio, rekao je, „pa to je dobar posao. Hajde da čujemo…“ I onda ja to odsviram i njemu se to ništa ne svidi. To je tak malo histerično. Onda ja kažem, ja to tako doživljavam, te ekstreme, to su nekakvi povici u pomoć… Ma kaj filozofirate!

A ja velim, čujte, mogli biste dogovoriti da probamo to odsvirati profesoru Šuleku. Pa možemo. Kaj! K’o da bude on rekel nekaj drugo. I pozove Stančić Šuleka na sat. Dođe Šulek na sat i ja to odsviram. A Šulek, kao da ga je netko piknuo u guzicu. Digne se, zagrli me, izljubi. Vlado, to sam ja tak zamislio! Na što je Stančić rekao: Ma ote spat, mislim, obadva. Kaj je vama!“

Foto: Kristijan Cimer

Dodaje da je kritiku poput Stančićeve za Šulekovu Prvu dobio samo još dvaput, negdje na početku karijere, u zagrebačkome Studentskom listu, i potom još jednom u beogradskoj Politici, kad je imao prvi recital u Beogradu. Tamošnji kritičar zapisao je: „Koncert se može uglavnom zaboraviti, s izuzetkom Šulekove Sonate gdje se histerija autora idealno poklopila s histerijom izvođača“. Smijemo se obojica. „I onda sam ja tom kritičaru napisao pismo. A Stančić je poludio: Nikad se ne svađajte s kritičarima. Nikada! Oni uvijek imaju pravo, ma pustite to, to vam poslije udari u glavu k’o bumerang. A ja sam rekao, neće on mene…“

New York je volio Kuljerića

To su bile jedine loše kritike. „Inače, ljudi su stalno dolazili pitati za note, a o Kuljerićevu djelu da ne govorim“ („iako su kasnije, kad bi vidjeli crteže umjesto nota, odustajali“, dodaje duhovito). S obzirom na otvorenost skladbe Momenti za Vladu, koja pijanistu ostavlja široko polje kreacije u konačnom dizajnu djela, Kuljerić mu je rekao: „Nemoj to računati u moje kompozicije, ta je kompozicija tvoja!“

Nakon izvedbe u New Yorku kritičar New York Timesa zapisao je: „Posrijedi je toliko dobra kompozicija da je imamo volju čuti još koji put“. „Bio je Kuljerić jako darovit kompozitor“, zaključuje Krpan. Svoj obol svom prijatelju dao je i u obliku notnoga materijala djela, u kojem je ponudio svoju redakciju, prijedloge rješenja pojedinih situacija, legende i pojašnjenja te tome slično. Sad mi je malo jasnije zašto mu je bilo toliko stalo do onih cipela.

U jednom trenutku prilazi nam Berislav Šipuš, koji je također stigao u Osijek i te večeri nastupa s Cantus Ansamblom. Srdačno se pozdravljaju, Berislav kaže da je čuo kako je nastup sinoć bio odličan. „Nemoj vjerovat“, odgovara Krpan. „Ali trudili se jesmo.“

Foto: Kristijan Cimer

Razgovor se nastavlja dalje…

Ne želim da završimo u prošlosti, kako to obično biva. Pitam ga vježba li svaki dan? Kaže, vježba. „Nastojim da ne vježbam ispod dva sata, a ponekad uspijem napraviti i do tri, četiri… ovisno o tome kako se osjećam. Ponekad se ipak pitam – čemu…“ Ne borimo li se, ipak, svi s vlastitim sumnjama?

Odnos prema repertoaru

Razgovor ide dalje ususret planovima za program recitala u povodu 85. obljetnice. Ti recitali u međuvremenu su se i odigrali, no razlozi i povodi i dalje su interesantni. Oni otkrivaju Krpanov odnos prema pijanističkome repertoaru.

Vladimir Krpan pred slavljenički koncert u Državnom arhivu u Zagrebu / Foto:Katarina Krpan

Zašto Jarnović i Fantasia in rondo? „Kompozicija uopće nije loša kako neki govore, a ideja je vrlo zgodna. Fantazija u formi ronda s nekoliko tema od kojih se glavna vraća tri puta tako da zaokruži cjelinu, s osjećajem odgovornosti prema formi. Spretno napisano za klavir, posebno za jednog violinista.“

Zatim Scarlattijeva sonata. „To je moj omaž Michelangeliju, jer to su prve note koje mi je on darovao i što sam prvo kod njega svirao.“ Tu je zatim nezaobilazni Bach, njegova Toccata, a na kraju prvog dijela i Beethovenova Mondscheinsonata. „Nju sam svirao kod Stančića.“

U drugom dijelu, pak, samo Chopin.

„To mi je uspomena na vrijeme kad su tiskane prve Chopinove postumne kompozicije, valceri koje je izdao Ricordi, a ja sam bio prvi koji je to svirao na svijetu, jer sam tada bio u Italiji. To se strašno sviđalo i Šuleku.“

(Šuleka i svojega odnosa s njim, nota bene, dotiče se ne jednom za razgovora). On je, kaže, „napravio malo forme iz toga, to je ostalo zapravo zapisano kao ideje koje bi trebale biti dorađene, tako da nije bilo fiksirano mnogo toga, primjerice repetiranje… Ostalo je sve malo otvoreno, ali ta djela posjeduju jako puno melodijske invencije. Baš pravi Chopin“.

Usto, tu je također postumni Nokturno. A zatim i dvije balade, F-dur i As-dur. Zašto? „Jer se sviraju rjeđe.“

Posebno pritom ističe Baladu u As-duru, uz razlog koji nije posve očekivan. Zato što je ona prekrasan primjer Chopinova smisla za arhitektoniku. „To je izvanredno napravljeno. F-dur balada je malo crno-bijelo, a As-dur raste nevjerojatno od samog početka do kraja u jednom neprekinutom nizu. Zato držim do toga.“

Foto: Kristijan Cimer

Pariz, Zelina i Chopin

Odabir Chopina, a posebice Balade u As-duru, povodi su i za prisjećanja na početke – one pijanističke, kao i neke druge. Proizlazi tako da se mogao roditi kao Parižanin.

„U vrijeme kad sam maturirao, imao sam dvadeset ili dvadeset jednu godinu, tata mi je platio da odem u Pariz na par dana kod njegova direktora hotela kod kojeg je on nekad stanovao; on je radio u tvornici neke dvije, tri godine za kraljevsku Jugoslaviju, nabavljao je motore i tamo je zapravo radio neki svoj magisterij kao strojarski inženjer, pa je i mama bila tamo. No izgleda da se otac nije htio petljati s porođajnim problemima pa je poslao mamu kod svojih roditelja u Zelinu, tako da sam se rodio ustvari u kući u Zelini, koja je i danas jedna od najljepših kuća tamo.“

Rekli su mu kasnije da je bila grozna zima: „Da sam donio stravičnu zimu, bilo je minus trideset pet, četrdeset…“ Razmišljam nad tom pričom o djetetu koje je svojim rođenjem izazvalo stravičnu zimu, koja se doimlje poput nekog proročanstva ili mita, ali s druge strane savršeno pogađa samu srž Krpanova pijanističkog temperamenta: taj neobični spoj između impulzivnosti i racionalnosti, nezaustavljive sile elementarnosti i brane umnoga reda. No vratimo se Parizu i Chopinu…

„Kad me je tata poslao u Pariz, ja sam bio jako zagrijan za muziku i onda sam tamo vidio koncert toga poljskog pijanista, nekog Niedzielskog (Stanislas Niedzielski, 1905.–1975., op. a.), koji je svirao samo Chopina. I onda sam rekao, ja bih kod Vas uzeo jedan sat. I tako je on meni dao taj sat. Čak mi nije htio naplatiti!“ Predstavio mu se upravo As-dur baladom. „Svirao sam mu, a on mi je rekao nekoliko štosova. I to mi je uspomena na taj boravak u Parizu. Tako da sve mislim da je možda to ustvari presudilo da volim toliko tu As-dur baladu.“

Foto: Kristijan Cimer

Kroz razgovor shvaćam kako sve u Krpanovu pristupu, bilo da je riječ o oblikovanju programa ili čitanju nekog djela, mora imati svrhu i razlog. Ideju i logiku. Viši smisao i opravdanje. Kada, pak, razmišlja o glazbi, prvenstveno govori o njezinoj arhitekturi, o glazbenoj sadržini, o odgovornosti prema zapisu i formi. Kad ga, međutim, u nekoliko navrata pokušavam skrenuti u neke malo eteričnije vode, da lamentiramo recimo o njegovu pijanizmu, pokazuje se kao tvrd orah, kaže da o tome ne razmišlja, a smjer razgovora vješto prebacuje u nekom drugom smjeru.

Pijanistički korijeni

Skrećemo tako na talijanske dane, na vrijeme pijanističkog formiranja 1960-ih i susrete s veličinama od kojih je učio: Carla Zecchija, Guida Agostija, Renza Silvestrija i Artura Benedettija Michelangelija. Kroz taj dio razgovora postaju razvidniji i Krpanovi pijanistički korijeni.

„Bilo je to vrijeme kad je bila talijanska škola strašno jaka, mi o ruskoj školi nismo puno znali, ali na Zapadu je to bila najbolja škola.“

Prisjeća se tako, primjerice, profesora kod kojeg je diplomirao na Santa Ceciliji u Rimu, Zecchija kojeg je Silvestri kao ravnatelj želio izbaciti s akademije zato što nije održavao satove i samo je ganjao karijeru i pare. Pa kad je Krpan polagao završni ispit, Zecchi, koji je morao biti barem na ispitu kad već nije održavao satove, vikao je s galerije, „Vlado pa mi smo se dogovorili drugo, da ti sviraš Bartóka, sviraš Haydna, šta sad sviraš tu Beethovena, Chopina kad nismo to radili.

Bio je sav uznemiren, ručnik je nosio, stalno se znojio od nervoze. I da sam ja podbacio na tom ispitu, to bi bio Zecchijev krah. Ali je u meni inat proradio. Zecchi mi je prišao poslije i rekao: Spasio si me. Ti nemaš pojma kakva je to svinja, taj Silvestri.“

Dok je, pak, čekao početak akademske godine i studij kod Zecchija na Santa Ceciliji, radio je na konzervatoriju sa Silvestrijem. On je bio genij za prstomete i aranžmane, ističe. „Strašno je bio spretan.“ Krpanova misao vodilja bila je, međutim, da u vremenu koje mu je bilo na raspolaganju u Italiji pokupi što više znanja od što više različitih ljudi. Silvestri mu je, pak, zamjerio kada se prebacio Zecchiju.

Pa iako je kasnije bio u dosta prijateljskim odnosima i s Agostijem (koji je bio „fajnšmeker prvog razreda među pijanistima, nešto što je u minijaturi bio Murai kod nas“), i sa Zecchijem („koji je bio čak i kod mene u kući“), najbolji ljudski kontakt održao je s Michelangelijem.

„Ispalo je tako da sam bio posljednji koji sam ga, zapravo, ispratio. Bio je čovjek apolonijskog tipa. Ne postoji nešto što on nije proanalizirao u detalje prije nego što je svirao. Ja sam ga dovlačio u Zagreb, da ljudi čuju što znači sviranje klavira.

I došao je, svirao je dvije Beethovenove sonate u prvom dijelu i dva Debussyja u drugom dijelu, i svirao je u Glazbenom zavodu… A mi smo u Gundulićevoj (u zgradi na Akademiji, op. a.) imali na posljednjem katu jednu klupu, gdje smo se znali, kad se malo čovjek ešofira, malo se ohladiti, znali smo sjesti tamo Ranko (Filjak), Darko Lukić, Stipa (Radić), Murai manje… I bio je jedan razgovor vrlo zanimljiv između Lukića i Filjka. Oni su bili na obadva koncerta kao što smo vjerojatno bili i svi mi u to vrijeme. I tvrdi Filjak da je njemu to nezamislivo, da netko svira dva dana potpuno isto. Da je to njemu manjak fantazije.

A na to mu Lukić kaže: Filjak, to je pijanizam. Šta ti radiš to je improvizacija. Sve je na svom mjestu i to je svaki put tako. To je zacementirano. I to je taj apolonijski pristup. Michelangeli je imao tu moć. Snagu volje. Njegova snaga volje bila je fantastična.“

Foto: Kristijan Cimer

A Krpan je, priznaje, bio zapravo skloniji Filjku. „Moram priznati. Pa i Michelangeli je znao da ja volim svirajući improvizirati. No on je to, za razliku od Stančića ranije, dozvoljavao, ukoliko sam se držao čvrstih okvira. Tu, unutar toga, možeš biti Miró. Ali okvir mora biti okvir. I ako sam se toga držao, nije bilo problema.

Znam da je znao reći, čuj, pa pretjeravaš, mislim, što hoćeš? Ja sam znao vježbati kod njega, kod njega se moglo vježbati i do tri ujutro, a on nikad nije spavao.“

Satovi su bili kod njega doma? „Da, da, doma. Živjeli smo i jeli kod njega, znao sam kod njega biti mjesecima. Ne znam zašto, ali vječno je slušao vijesti. Bio je opsjednut vijestima. I on je slušao, ja sam vježbao Rahmanjinovljev Koncert ili Rapsodiju, ne sjećam se više, i onda je u jednom trenutku došao u pidžami i rekao čuj, daj se zaustavi, pa što hoćeš, probiti zvučni zid? Pretjeruješ! Onda sam se malo kulirao.“

Foto: Kristijan Cimer

Sjećanja se nastavljaju dalje, nepravednim odnosom koji su Michelangelijevi đaci pokazali prema njemu nakon smrti, s kojima Krpan nije htio stao u isti stroj, pa i mnogim anegdotama, poput one u kojoj je Michelangeli, nakon što je prestao piti i pušiti (zbog zdravstvenih razloga, a Krpan mu je dotad donosio škiju iz Hercegovine i domaći teran, koji je ovaj obožavao), Michelangeli je tada prestao jesti i meso, pa je njegov mladi naučnik, željan „konkretne“ hrane, šmugnuo u mjesto i naručio si veliki sendvič. I baš u tom trenutku, kad se našao ispred mesnice, u svojem je Ferrariju pored njega projurio Michelangeli i ulovio ga in flagranti. „Zašto ja tebi kuham!“, vikao je doma.

Stančićeva škola

Pitam ga zatim što je to Stančićeva škola? „Kad biste pitali mog prijatelja i vjenčanog kuma (misli na Dubravka Detonija, op. a.), onda bi on rekao: Ništa! I moram reći, ima nešto na tome…“ Svjestan sam kako bi takav odgovor mogao uzburkati mnoge duhove.

No zašto me takav odgovor ne iznenađuje? Nije to, međutim, ništa koje ruši. To je ništa koje nam govori kako je uvijek dobro imati obalu od koje se otiskujemo, no, istodobno, kako ni jednu istinu nije dobro uzimati zdravo za gotovo. Dodaje kako je Stančić jako držao do hrvatskih autora, kao i do rada s mladima. No bio je krut, nije se prilagođavao studentima i inzistirao je na svojoj viziji. Sukobili su se, tako, ne samo oko Šulekove Prve, nego i oko Chopinove Sonate.

Ipak su se sukobili manje nego što je to bilo u slučaju Detonija, Željka Brkanovića, dodaje. Satisfakciju je dobio kad je kasnije istu tu Sonatu, na isti način, predstavio i Agostiju, koji je glasio za ultimativnog pijanista-esteta, a on je potvrdio Krpanovu interpretaciju.

Nije Krpan niti mislio studirati kod Stančića, želio je doći kod Ive Mačeka. Kako sad to?

„Znate kako. Kad sam došao na prijemni ispit, mene je pripremala Ira Švarc, odličan pedagog. Ona je bila pedagoginja cijelom nizu kasnije uglednih muzičara. Fimču Muratovskom, njegovoj sestri (Snežana Muratovska), onda (Sandru) Zaninoviću, (Pavlu) Dešpalju, Blanki Podreka, Jasminki Çakar, to su sve bili njezini đaci… No nije uspijevala šarmirati nekako Stančića da dobije mjesto na akademiji.

A njoj je bilo mjesto na akademiji. To je bila profesorica koja bi popunjavala vrijeme, kad recimo moja sestrična ne bi došla ili bi bježala od nje kao vrag od tamjana, mrzila je i nju i muziku, i ne bi dolazila na sat, a meni je bilo neugodno, došao bih na sat malo ranije da se kao usviram. I čujem da netko svira, a to nije sigurno moja sestrična. Ona svira k’o svinja, a svira netko Bacha, preludije i fuge. I to ih mijenja onako k’o maramice. Na kraju meni dosadi stajati tamo, već davno sam trebao biti na satu, ja kucnem – to profesorica Švarc svira napamet svih 48!“

Krpan skladatelj?

Profesorica Švarc je, pritom, vjerovala da će se Krpan baviti kompozicijom. „Ja sam joj svirao svoje stvari i njoj se to jako dopalo, ona me podržavala u tome.“ Ali otkud sad kompozicija? „Ja sam negdje do sedamnaeste, osamnaeste komponirao, puno sam više pisao nego Detoni…“ A da? „Detonija tada to uopće nije zanimalo. On je bio odličan pijanist, prije svega tehničar. Campanellu je svirao izvrsno. Ali je stalno imao problema s rukama…

Uglavnom, ja sam komponirao još od sedme, osme godine, čak i prije, no to prije su gluposti. Ali neka djela, neke stvari sam napisao dobre, jedan zbor koji smo pjevali s Perom Gotovcem na nastupu ujedinjenih gimnazija na engleskom, Himnu mladosti, note su ostale kod pokojnog Pere, tko zna gdje je to sad… A druge note imam, preludije i fuge, solo pjesme… Zanimalo me to…“

I tako mu je profesorica Švarc, u namjeri da ga uputi na kompoziciju, savjetovala sljedeće: „Vi se javite na prijemnom ispitu profesoru Mačeku. A meni je Maček nešto značio jer javni koncerti Stančićevi nisu postojali više, ali Mačekovi, istinabog mali repertoar, uvijek isti koncerti, ali to je svirao izvrsno. Četvrti Beethovenov i Simfonijske varijacije Francka – toga se sjećam, to je bilo zbilja super. S Mirkom Dornerom Beethovenove (violončelističke) sonate su svirali u duu, tu su čak dobili prvu nagradu u Vercelliju kao komorni duo.“

Foto: Kristijan Cimer

I kako ste onda, da tako kažem, „završili“ kod Stančića? „To je bio škandal. Sjedila je tamo ta cijela svita: Stančić, Dumičić, Lukić, Murai, svi asistenti, Stipa Radić, Ranko Filjak, ne znam jesam li koga zaboravio, i Zorka Loos valjda… I pita mene Stančić kome hoćete Vi doći? Profesoru Mačeku. A on će: Dobro, a zašto? A tako mi je rekla profesorica. Osim toga ja njega znam sa koncerata…

Nećete Vi ništa doći njemu, nego ćete Vi meni doć. Onda sam ja rekao čujte, u redu, nisam ni bio u poziciji da mogu birati. Bilo mi je neugodno, da sam nešto krivo rekao, a malo mi je falilo da mu kažem – a tko ste vi?“

Stančić mu je kasnije ipak i pomogao kad se nakon vojske vratio u Zagreb. „Kad sam se vratio, bio je cilj doći k sebi nakon godine dana ničega i onda mi je Stančić namjestio posao na odjelu za puhače, mjesto korepetitora, zato što sam dobro čitao s lista i nije mi to bio problem. Volio sam taj posao, privremeno dok ne dočekam nekakvo mjesto za asistenta.“

Smjer je bio zacrtan

A onda su došli, sjeća se s vidnim izrazom nostalgije na licu, „ovi iz Skoplja“. „(Vlastimir) Nikolovski, (Toma) Prošev, koji su me zapravo nagovorili da odem s njima. I nikad mi nije bilo krivo. To su možda bili i najljepši dani. Kad gradite nešto potpuno novo iz temelja, a ne da nešto nadograđujete na ono što postoji. Tamo smo imali nove programe, imali smo cijeli niz aktivnosti koje smo ubacili u igru, od komorne muzike, korepeticije, sve… To je bilo famozno. U barakama smo bili, nije još bilo nove zgrade. Dolazili su ljudi vježbati u šest ujutro. Završavali bismo satove u pola noći, išli na piće poslije… To je bio jedan divan mentalitet…“

Kako to da je pustio kompoziciju? „Nisam mislio pustiti. Bio sam u dilemi. Ja bih možda i upisao kompoziciju. Mene je zvao maestro Šulek. Kadence koje sam pisao za koncerte Puccinijeva djeda Domenica, potom Mozarta, Haydna, Diettersdorfa…

On je rekao, gledajte, meni to vrijedi za prijemni ispit. Samo dođite kod mene. Ali me je Stančić odgovorio.

Kao što sam ja nekad, dok još nisam išao snimati sve Beethovenove sonate, vrlo često govorio da se tu nema više što reći. Isto tako je meni Stančić rekao: Kaj bute Vlado radili sa tim. Vrijeme Biennala, opće ne znamo gdje se nalazimo. Gledajte, imate sigurnu karijeru pijanista, ostavite to… I malo je to djelovalo na mene. Nije me ubilo u pojam u smislu da me ne zanima. Zanimalo me.“ No smjer je ipak bio zacrtan.

Vladimir Krpan na Muzičkom biennalu Zagreb nakon izvedbe kladbe Como una ola de fuerza y luz Luigija Nona

„Bio sam ljubomoran na Detonija kad se odlučio na kompoziciju. On je mene nagovarao, odi, idemo zajedno Šuleku. Ali izgleda da mi je falilo petlje, ne znam… Presjekla me je malo i vojska. Detoni je uspio kroz studij kompozicije odgoditi vojsku, a mene je vojska ćopila i to je sve tako završilo.“

„Poslije sam malo nastavio, onako povremeno. Kadencu za Mozart-koncert, recimo. Moram reći, gdjegod sam svirao taj Mozart-koncert, svima se to dopalo. Osim Kseniji Kos, kojoj je to bilo premoderno. A ništa nije bilo moderno, nego je mene nervirao onaj završni dominantni triler. Ma mislim, dosta je toga! To je shvatio Dešpalj, njemu se to jako dopalo, i Šuleku isto, tu je bilo puno duplih terci, seksti, svašta je bilo unutra, ali sve u duhu Mozarta, zbilja á la Mozart, ali na kraju sam pustio orkestar da me presiječe.“

Ipak, zaključuje: „Bolje da se nisam bavio kompozicijom, ne bih se ja snašao… Ne vjerujem…“, no u zraku ostaje visjeti osjećaj pitanja kojem nikad nećemo saznati odgovor. Nikad nije objavio ni svoje radove; nije, kaže, imao živaca čitati te švrakopise. Neke kadence ostale su i nezapisane. Pa ipak, kroz razgovor sve više shvaćam kako je u njemu zauvijek ostao čučati skladateljski nerv. Na neki način paradoksalno, Detoni je, ispada tako, od pijanista postao kompozitor, a Krpan je pak, stjecajem okolnosti i igrom sudbine, ostao pijanist, iako je u njemu zauvijek ostao skriven – skladatelj.

Neriješeni veliki majstori

U načinu na koji je čitao Šulekovu Sonatu, na koji je prerađivao, prilagođavao, pijanisti bi rekli aranžirao mnoga djela pijanističke i komorne glazbe („nezadovoljan njihovom prazninom“, kako veli), u odluci da piše vlastite kadence, u načinu na koji pristupa i razmišlja o glazbenom djelu kao o arhitekturi, u želji da si unutar čvrstih okvira, „poput Miróa“, ipak ostavi prostor umjetničke slobode… U volji kojom je propitivao sami smisao glazbenih djela, čak i kad su svi drugi išli drugim putem, kao u priči o Beethovenovoj Sonati op. 110, u kojoj je inzistirao na jednoj stvari „za koju su svi drugi mislili da je sacrilege“.

„Iznenadim se koji puta da postoje u Beethovenovim koncertima ili sonatama mjesta koja nisu riješena do dana današnjega, unatoč svim mogućim, velikim imenima koja su to svirala.“ U kojem smislu? „U smislu tempa, na primjer, u smislu dinamike, pa čak i rubata, i u smislu artikulacije. Recimo, u Sonati op. 110 ima mjesto kada dođe do diminucije koju uznemiruje jedan po meni neodgovoran zapis od samog Beethovena o nekakvom accelerandu. Pri čemu ne piše kakav je, šta je, koliki, kad počne, kad svrši, ništa ne piše. A to je ključno mjesto, jer iz toga izlazi coda.

Prethodno ide inverzija teme u fugi koja se svira iako nije napisano u tempu istom od početka, poslije toga dolazi do te diminucije i zatim stiže taj accelerando. I to svi uključujući Richtera, Brendela sviraju hojla-hojla. I misle da na taj način stvaraju napetost. A štos je u točnom respektiranju tog tempa, koji je isti tempo, ne brži tempo. I kad točno iskalkulirate taj odnos prema realnoj oznaci tempa, količinu te diminucije, ispada da je to namjerno napravljeno, da se postepeno dođe u to. I da se tako dobije arhitektura.“

Širenje horizonata i lažni kontinuitet

Pitam ga i to ne bi li bilo pragmatičnije, pa čak i lakše, držati se željeznog pijanističkog repertoara i ne trošiti vrijeme na brojna djela, na suvremenu glazbu, na tolike hrvatske (a u bivšoj federaciji i ne samo na hrvatske) autore… Isplati li se uopće takav pristup? „Nikad to ne bih rekao. Mene je to sve jako zanimalo. To je širenje horizonata.“

A zašto toliko hrvatske glazbe, u tolikom rasponu, od ranih majstora do najnovije glazbe? „Zanimao me kontinuitet. Iako znam da je to lažni kontinuitet. Ali mi ga tako zovemo.“ Da, jer takav kontinuitet, stavimo li ga čak i pod znakove navoda, kao i u slučaju Stančićeve škole, ono je na što se u našemu kolektivnom narativu ipak možemo osloniti, nešto odakle zajednički možemo krenuti.

Da mora završiti na pustom otoku, koju bi hrvatsku glazbu ponio sa sobom? Teško mu je to reći. Dugo razmišlja. „Ne bih ponio Šuleka, koliko god sam bio s njim vezan.“ Malo sam ga zatekao. Ne morate mi odgovoriti. „Sjetit ću se ja… Možda ću Vas sad iznenaditi. (Marka) Tajčevića. Sedam balkanskih igara“. Iznenadili ste me. „I sebe sam iznenadio.“ Pitam se ima li u tom odgovoru i malo prkosa prema vlastitoj sredini?

S Tajčevićem ga je vezao i Stančić, jer su si oni bili jako dobri. „Kad se objavljivala sad već povijesna antologija hrvatske glazbe (ona smeđa kutija s desetak LP ploča, op. a.), onda me je molio (Milivoj) Körbler (urednik izdanja, op. a.) da odem Tajčevićevu u Beograd, u Palmotićevu ulicu, dugo smo razgovarali, ja sam ga nagovarao da to snimimo za antologiju. Rekao je znaš kaj Vlado, ja znam da to spada u korpus hrvatske glazbe, ali mene bi ovi moji ubili. Ne usudim se. Ostale su zahvaljujući Kranjčeviću sakralne stvari, ja sam svirao Pet preludija… Vječno sam to svirao.“

A od „bijenalske“ glazbe? „Ostavio bih Milka Kelemena, njegove Stupove neba za koje ne znam zašto ih nikad nitko ne pušta na radiju. Nije mi jasno. To je apsolutno najbolja kompozicija za klavir. Bolje nema. Za solo klavir. I to je za mene pisao. Samo što je njemu teško vjerovati, jer on napiše za mene, a onda dalje posvećuje nekome tko ima više para i više utjecaja (smije se)… Tango mi je isto posvetio. No Stupovi, to je bilo zbilja inspirirano, to je napisao u Kini. Izgleda da ga je Kina fascinirala. Stupovi neba.“

Jedna od još neispunjenih mu želja nosač je zvuka sa živim snimkama, koje je ostvario sa Zagrebačkom filharmonijom. Schumannov Koncert s Mladenom Bašićem još iz Istre 1971., potom jedan Haydnov koncert s Austrijancem Kurtom Wössom snimljen 1981. godine, Horvatov Memorial u povodu smrti Ranka Filjka iz 1986. godine te Kelemenova Mirabilia s ringmodulatorom iz 1989. godine. Sjeća se i jedne snimke Griegova Koncerta, kaže izvrsne, s Leifom Segerstamom, velikim dirigentom koji mu je nakon izvedbe rekao: Grieg – to je bilo to. „Nisam mogao dobiti veći kompliment nego da mi jedan Nordijac kaže tako nešto.“

Prilazi nam Katarina. Naš razgovor otegao se neplanirano dugo, vrijeme je da se krene dalje. „Ovo su nam“, kaže on, „zadnji trzaji“, i tako kupuje još koji trenutak. Razgovor, ipak, neumitno ide svome kraju.

Na trenutke, hvata ga osjećaj rezignacije. Nad politikom, društvom, nezainteresiranošću sredine, obrazovnim sustavom i cjelodnevnom nastavom koja će ugušiti kreativnost, trenutačnom situacijom, budućnošću… A onda, kad se razgovor ponovno povede o glazbi, vatra je tu. Ljuti se tako na Brendela, ide mu taj na živce, zato što u knjizi Glazba – smisao i besmisao, kada piše o Beethovenovu Prvom koncertu, spominje samo dvije kadence, a zapravo su tri.

Treću, nedovršenu, Krpan je, sad već možete pretpostaviti i sami, odabrao za onu koju će on izvesti i snimiti, a u njezinim je zadnjim taktovima pronašao elemente kadenciranja te je tako tu kadencu i završio.

„Mislite li da je to netko primijetio?“

„I kako je Brendel kao jedan takav intelektualac, tako nešto uopće mogao zanemariti!“

Općenito mu nedostaju sugovornici koji bi mu bili dorasli. Stara generacija, Murai, Filjak, Lukić, Radić… Dubravko Detoni i Željko Brkanović… Da se može svakodnevno svaditi s Brendelom kad bi to bilo moguće…

Rastajemo se u srdačnoj atmosferi, a osjećaj je kao da je razgovor tek počeo, da smo se svega samo dotaknuli. Još mala pomoć oko balonera, topli stisak ruke i doviđenja. Sretno, Maestro.