Zdenka Weber: „Glazba je presnažan medij komunikacije i ne čudi me da me je put uvijek vodio prema njoj”

Sretan rođendan, draga Zdenka!

Velika čast dopala me je u povodu njezina 74. rođendana razgovarati s muzikologinjom, glazbenom spisateljicom, predavačicom, pedagoginjom i diplomatkinjom dr. Zdenkom Weber, i to iz mnogih razloga.

Od početka našega višegodišnjeg druženja uz iskreno prijateljstvo i međugeneracijsku solidarnost osjećam prema njoj veliko strahopoštovanje. To je bilo obilježeno onim prvim trenutkom kada sam još u djetinjstvu čula njezino ime. O njoj mi je s velikim oduševljenjem pričao moj otac, violinist Jože Haluza, koji je Zdenku poznavao iz Varaždina gdje su zajedno odrastali, kroz opće i glazbeno obrazovanje dijelili školske klupe.

Odmah uz njezino ime čula sam i tu posvećenu riječ, pariška „Sorbonne“, u vrijeme kad nisam znala ni gdje je Pariz ni što je uopće sveučilište. Ona je prva osoba koju sam upoznala s doktoratom te prestižne institucije, a kako će se s godinama pokazati, vrlo je kolegijalna suradnica i iskonska ljubiteljica klasične glazbe, kojoj od djetinjstva kontinuirano na razne načine služi – spisateljske, kritičarske, znanstvene, pedagoške, diplomatske i organizatorske. U razgovoru smo se dotakli njezinih varaždinskih početaka, studija u Zagrebu, te usavršavanja u Beču, Parizu i Berlinu. Ovo je razgovor o mladoj Zdenki.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Draga Zdenka, sretan rođendan i svako dobro! Izgledaš bolje nego ikad. Plava ti kosa izvrsno stoji. Kako se osjećaš?

E, draga Jana, hvala ti na pozivu, štoviše izazovu za razgovor za portal Glazba.hr, hvala ti na dobrim željama i komplimentu za izgled. Pa neka se odmah zna da sam prirodno brineta! Uostalom, vjerujem da me se mnogi sjećaju još iz vremena kada svako mjesečni posjeti frizerki nisu bili nužnost.

Ali barem si mi žene u pogledu izgleda možemo malo pomoći iako sam uvijek zavidjela muškarcima – ako žele obriju se, ako ne mogu biti i bradati, obuku odijelo, ako se traži nešto elegantniji izgled, ili su casual i to je to. A mi žene… prvo se primijeti kako izgledamo. Zato i tebe, uvijek kada me nešto pitaš za Hrvatsku televiziju, prvo molim da me kamerman dobro snimi. Jer, hoću li reći nešto pametno ili ne „manje je važno”, glavno je da sam „figurala“! No, šalu na stranu, još nisu sve lađe potonule.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Živiš u mirovini na relaciji Varaždin-Zagreb. Što oba grada upotpunjuju u tvojoj svakodnevici?

U penziji sam od 2016. godine, ali još rado ponavljam da nisam „u mirovanju“, jer po sili sam zakona umirovljena kada sam navršila 65 godina i kada je bio završen moj mandat u hrvatskom veleposlanstvu u Beču. Sada doista živim na relaciji između rodnog Varaždina i Zagreba u kojemu sam od 1969. godine, pa sam prema osobnoj karti Zagrepčanka. Srcem sam i jedno i drugo, Varaždinka i Zagrepčanka.

Dakle, rođena sam 17. lipnja 1950. u prelijepom gradu na Dravi, prvome hrvatskom glavnom gradu, u tada još industrijski važnom središtu sjeverozapadne Hrvatske, u Varaždinu, u kojemu sam poput mnoge djece polazila osnovnu školu i paralelno Nižu muzičku školu, a potom uglednu varaždinsku Gimnaziju (tada jedinu u gradu) i jednako tako na cijelom području nekadašnje države vrlo uglednu Srednju muzičku školu, s glavnim predmetom klavirom. U Zagreb sam došla 1969. godine, jer tada u Varaždinu još nisu postojale mogućnosti studija. Dakako, i danas Varaždinci odlaze na studij u druge gradove jer Sveučilište Sjever kao niti FOI ne pokrivaju sve struke.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Što Te do i dalje veže za grad na Dravi, da ne odustaješ od dvije adrese?

Varaždinsko djetinjstvo i mladenačko doba, brojne prijateljice i prijatelji, a posebno obitelj mojega brata, svakako su veze s rodnim gradom koje su doživotne. Sigurna sam da mogu reći mi, jer mi smo Varaždinci uistinu takvi, vezani smo za svoj rodni grad neovisno o tome kamo nas kasnije sudbina odnese. Naime, bilo mi je itekako važno prije odlaska u penziju osigurati mogućnost da imam svoje adrese u oba grada. Jer – a to me osobito raduje – moje su aktivnosti tijekom profesionalnog života uvijek bile takve da sam mogla biti korisna Varaždinu, osobito njegovu odličnom festivalu, Varaždinskim baroknim večerima, što nastavljam i dalje, a bez Zagreba ne bih mogla. Nadam se i grad glazbe i kulture niti bez mene.

Dodam li tome činjenicu da sam zadnjih devetnaest godina bila u službi Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH s mandatima u Berlinu i Beču, da sam članica Hrvatskoga diplomatskog kluba, pa i predsjednica Udruge poklonika Milke Trnine, u metropoli trajno imam mnoge mogućnosti za djelovanje. Za mnogo toga što sam učinila u odnosu na afirmaciju Varaždina u svijetu nagrađena sam Nagradom Grada (2012.) i Nagradom Varaždinske županije (2014.). Ako dovoljno dugo poživim i još se uspijem afirmirati možda me i grad mojih studija, 38-godišnjeg profesionalnog zaposlenja i sada već 55-godišnjeg življenja uz Savu iznenadi nekim priznanjem (!?).

Kad se sjetiš svojih početaka, što je to u Varaždinu što te najviše obilježilo, koliko se osjećaš Varaždinka, i po čemu najviše?

Za Varaždin je još i danas karakteristično da djeca od rane dobi pohađaju – uz osnovnu školu – i glazbenu školu. Prema tome, u Varaždinu me je najviše obilježila činjenica da sam mogla usporedno polaziti dvije osnovne i dvije srednje škole i maturirati na obje srednje škole, na Gimnaziji i na Srednjoj muzičkoj školi. Promjena imena u Glazbena škola u Varaždinu bila je tek jezična finesa, ali riječ je o tradiciji glazbenog odgoja i obrazovanja koja traje od 1. siječnja 1828. godine i po kojoj je Varaždin nedvojbeno jedan od glazbeno osobito istaknutih, danas i naprednih gradova.

Orkestar Muzičke škole u Varaždinu, Tibor Dukes, dirigent; Zdenka Weber, klavir; 1963. / Blaž Arnič, Palčki i Zakleti grad

Uostalom,  31. listopada 2023. godine glavna ravnateljica UNESCO-a Audrey Azoulay objavila je na Svjetski dan gradova da je Grad Varaždin, kao prvi hrvatski grad, ušao na listu UNESCO-ovih kreativnih gradova iz područja glazbe, pridruživši se tako UNESCO-ovoj Mreži kreativnih gradova. Pa nije to mala stvar! Zato se tvoj tata Jože i ja s toliko ponosa sjećamo kada smo – on kao učenik violine u razredu Jože Horvata i ja kao učenica klavira u razredu Vesne Sever – zajedno izvodili Vivaldijeve skladbe. Prema tome, nipošto nisam jedina Varaždinka koja je od najranijeg djetinjska zaražena virusom glazbe.

To da je mnogima – pa i meni – glazba postala profesija druga je stvar, ali dozvoli da citiram važnog Varaždinca, povjesničara i muzeologa Krešimira Filića iz njegove knjige Glazbeni život Varaždina, koja je bila objavljena u povodu 140. obljetnice Glazbene škole u Varaždinu:

„Muzika neka bude ponajprije sredstvom da oplemenjuje čuvstvo i srce mladeži i da bistri razum; ona treba čovjeka usmjeriti prema čovječanskoj ljubavi, ona mu valja radosti koje mu sudbina gradi učiniti plemenitijim i produhovljenijim te ih tako izdići, a isto ga u nevolji tješiti i jačati: ona neka mu je oporavkom nakon zaposlenja i uopće da mu bude zasladom života.“ (str.142)

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Jesu li i tvoji korijeni varaždinski?

Tek po mami Angeli, koja je rođena u talijanskom Tolmezzu od oca Hrvata iz Varaždina i mame Talijanke, a došla je u Varaždin kao mala djevojčica. S druge je strane moj otac Dragutin stjecanjem povijesnih okolnosti rođen u Zavidovićima u BiH, odrastao u Osijeku, a došao u Varaždin 1934. godine. Podrijetlo mi je u cijelosti „austrougarsko“ iz K&K razdoblja jer je tatin tata bio Podunavski Nijemac, a tatina mama Mađarica iz Čepina! Ali rođena sam u Varaždinu i Varaždinka sam!

A to da je odrastanje uz prelijepe vizure baroknoga grada, uz naše divne barokne crkve koje od najranijeg djetinjstva dobro poznajem i iznutra, s djecom s kojom sam se igrala graničara na ulicama, uz poduku izvrsnih učitelja i gimnazijskih profesora, sve to i još mnoge druge pogodnosti jednog od najljepših hrvatskih gradova (!) nedvojbeno je utjecalo i na razvijanje osjećaja za Lijepo i Dobro, a umjetnička je glazba upravo to, zar ne?

Točno. I onda je maturantica Zdenka stigla u Zagreb. Najprije na studij engleskog i njemačkog na Filozofskome fakultetu. Što te je navelo na to da poželiš studirati i muzikologiju?

Za odgovor na ovo tvoje pitanje trebalo bi mi cijelo jedno poglavlje. Zbilja, sve je u životu proces, slijed sudbinskih odrednica, pa onda i prirođenih nam genetskih karakteristika, moguće je govoriti i o Božjim darovima, a sve još dodatno začinjeno mogućnostima koje nam se pružaju, ili pak ne pružaju. S dvije mature položene s odličnim uspjehom (napominjem da drugu ocjenu osim „odličan“ nisam niti poznavala, osim iz fiskulture, pa je uvijek na Nastavničkom vijeću moja trojka povećana na četvorku da prođem s pet, tako je to bilo tada), stigla sam u Zagreb i otišla prvo na prijemni ispit na Filozofski fakultet.

Bez imalo muke položila sam prijemne ispite za studij Engleskog jezika i književnosti kao A predmeta i Njemačkog jezika i književnosti kao B predmeta. Ali, kažem vrlo otvoreno, obilazila sam Muzičku akademiju u Zagrebu u Gundulićevoj ulici s osjećajem da ipak moram pokušati. Tako sam se i bez znanja profesorice klavira u Varaždinu, nakon ljeta provedenog u Grožnjanu (što nije nevažno, jer te 1969. godine smo se u Muzičkoj omladini odlučili da Grožnjan postane Međunarodni centar JM), prijavila na prijemni ispit za studij klavira na Muzičkoj akademiji.

Nikola Ćubela, Vinko Lesić, Zdenka Weber; Kulturni centar Jeunesses Musicales Grožnjan, 1970.

Bilo nas je više od trideset kandidata, a kako mi je prezime na slovo V (tada sam se još pisala Veber), došla sam na red vrlo kasno. Nakon što smo svi odsvirali svoje, izašao je Prof. Ivo Maček, tadašnji pročelnik Klavirskog odjela i počeo nam se redom obraćati. Kada je došao do mene, pitao me je vrlo nježno „kolegice, imate li Vi mogućnost studirati nešto drugo? Bilo bi dobro da još godinu dana radite s nekim od naših profesora pa da onda ponovno dođete na prijamni ispit“. Dakako, bilo je jasno da nisam zadovoljila. Moj odgovor da sam već upisana na Filozofskom fakultetu gotovo da je bilo veće olakšanje prof. Mačeku nego meni.

Dakle, od 1969./1970. marljivo sam studirala jezike, a kada je u jesen 1970. godine otvoren novi studij muzikologije – a o tom me je studiju obavijestio prof. Josip Andreis, s kojim sam se znala iz susreta u okvirima moje aktivnosti u organizaciji Muzičke omladine, prvo Varaždina pa onda i Zagreba – pristupila sam prijemnom ispitu. Klavir tada nisam morala polagati budući da mi je u Srednjoj muzičkoj školi bio glavni predmet i vladala sam mnogo ozbiljnijim repertoarom od nekih drugih kandidata. Bila sam primljena i tako pripadam prvoj generaciji studenata muzikologije u Hrvatskoj, budući da je nakon Historijskog odjela, koji je obrazovao profesore povijesti glazbe, novoutemeljeni studij težio davanju naglaska na znanstveni pristup te istraživanju glazbe i glazbene kulture.

Studentski dom Lašćina, studentica Zdenka Weber, 1973.

Studij na MA, koji sam dakle dodala studiju na FF, što svakako nije bilo jednostavno jer sam u tjednu imala i do 52 sata obaveznih predavanja i jezičnih vježbi, bio je itekako zanimljiv budući da je moja generacija imala doista izvrsne profesore. Učili su nas u prvoj godini još Josip Andreis, a tijekom studija Krešimir Kovačević, Koraljka Kos, Ivan Supičić, Stanko Horvat, Milo Cipra, Bruno Bjelinski, Anđelko Klobučar i Ruben Radica.

Danas mogu samo požaliti da dan ima samo 24 sata i da je život doista prekratak da bi se moglo baviti sa svime što bismo željeli. Možda mi je mnogo toga moglo biti puno lakše da sam odlučila posvetiti se isključivo anglistici, ili možda germanistici, ali glazba je presnažan medij komunikacije i ne čudi me da me je put svih proteklih godina uvijek vodio prema njoj. Zato sam i svoje dvije, od četiriju objavljenih knjiga, naslovila naglašeno emocionalno U zagrljaju glazbe (2012.) i Glazbe prije svega (2018.). Nadam se da ću imati dovoljno životnog vremena i za petu knjigu pa ću i za nju smisliti neki osjećajni naslov!

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nakon diploma u Zagrebu bila si na studijskom boravku u Beču, a onda i u Parizu na Sorbonnei gdje si doktorirala. Kako si došla do tih nevjerojatnih prilika za daljnja usavršavanja u inozemstvu sedamdesetih godina?

Na Filozofskom sam fakultetu diplomirala 1972. B i 1974. A predmet. Imala sam doista vrhunske profesore, primjerice na Odjelu za germanistiku Zdenka Škreba, Viktora Žmegača, iz jezičnih vježbi Rupprechta Baura, a na Odjelu za anglistiku Rudolfa Filipovića, Vladimira Ivira, Damira Kalogjeru i druge izuzetno kvalitetne sveučilišne profesore. Kao posebni doživljaj navodim završni ispit iz engleske književnosti 1. siječnja 1974. godine kod našeg zacijelo najuglednijeg šekspirologa Josipa Torbarine, koji je, nakon što mi je u indeks upisao visoku ocjenu, vrlo pompozno ustao i rekao „kolegice Weber, a sada sam ja u penziji“!

Na Muzičkoj sam akademiji bila pred završetkom studija i to s upisanom diplomskom radnjom u kojoj sam uspoređivala glazbene estetike Eduarda Hanslicka (Vom Musikalisch-Schönen) i Edmunda Gurneya (The Power of Sound). Već je iz naslova knjiga vidljivo da me je mentor, prof. Ivan Supičić, jedan od utemeljitelja Odjela za muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, osnivač Muzikološkog zavoda MA, još danas živući akademik, uputio na autore s jezičnih područja za koja sam imala i diplome kao potvrde da tim jezicima vladam. Sve je teklo odlično, pa mi je u jesen 1974. godine prof. Supičić ponudio radno mjesto u Muzikološkom zavodu.

Tako sam primljena na stalno radno mjesto stručne suradnice u Muzikološkom zavodu MA, a da još nisam imala muzikološku diplomu. Kasniji razvoj događaja i moja kasnija iskustva pokazala su da sam bila odabrana prvenstveno zbog znanja stranih jezika. Kako bilo, to je odredilo moj život jer sam ostala raditi u Zagrebu, iako me je čekalo radno mjesto na varaždinskoj gimnaziji. No dobro!

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Tadašnji dekan MA prof. Krešimir Kovačević ponudio mi je – i to ujesen 1975. kada sam već diplomirala i muzikologiju – stipendiju koju mu je na raspolaganje dao tadašnji ravnatelj Austrijskoga kulturnog centra u Zagrebu, austrijski flautist sa zagrebačkom adresom, Theo Tabaka. Dobiti austrijsku stipendiju bilo je vrlo primamljivo i otišla sam u Beč jer sam se već usmjeravala na specijalizaciju iz Sociologije glazbe, a literature kod nas još nije bilo. U Beču sam pohađala predavanja Kurta Blaukopfa na Institutu za glazbenu sociologiju i glazbeno-pedagoška istraživanja i Othmara Wesselyja na Bečkom sveučilištu. To da sam svaku večer bila u Državnoj operi na stajaćem mjestu koje je koštalo deset šilinga, bio je svakako itekako važan dio mojega muzikološkog obrazovanja!

Dakle, kada sam stekla muzikološku diplomu upisala sam magisterij kod prof. Supičića s ciljem da to bude udžbenik tipa Uvod u muzikologiju. Kako bih se mogla dalje usavršavati prijavila sam se tadašnjem Republičkom sekretarijatu za obrazovanje s molbom za stipendiju i to za Slobodno sveučilište u Berlinu, jer sam željela studirati kod prof. Rudolpha Stephana, kojega sam također već poznavala zahvaljujući susretima na Jugoslavenskoj muzičkoj tribini u Opatiji.

Skratit ću opis svih mojih studijskih želja i namjera, jer promjenom ciljanog grada za usavršavanje, naime, odustala sam od Berlina i prijavila se za Pariz te dobila stipendiju francuske vlade, otputovala sam 1. studenog 1978. godine u Pariz s namjerom studija Sociologije glazbe na Sveučilištu Vincennes i to kod tada vrlo poznatog sociologa glazbe Daniela Charlesa. Dočekalo me je zatvoreno sveučilište koje je bilo u štrajku, a niti nakon dvotjednih pokušaja da s nekim stupim u kontakt nije se događalo ništa.

Tako sam šetajući Bulevarom Saint Michel dospjela pred Sorbonneu i znatiželjno ušla u zgradu. Odjel za muzikologiju bio je na 4. katu, ušla sam u lift s jednom gospođom i to je doista bilo sudbinski. Bila je to prof. Édith Weber, nasljednica Jacquesa Chailleyja, koja je poznavala prof. Supičića kao kolegu, sve dovoljno da me primi na razgovor i da vrlo brzo nađemo temu  koju je kao mentorica prihvatila za moj doktorski studij.

Doktorirala si na temu recepcije glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj od 1918. do 1940. godine. Kako je tema o recepciji velikog skladatelja u jednom manjem skladateljskom krugu u to doba bila prihvaćena u hrvatskoj, a kako u svjetskoj muzikologiji?

Najprije smo se prof. Weber i ja (slučajne prezimenjakinje) s dogovorenom temom koja je glasila La réception de la musique de Claude Debussy en Croatie, dakle Prijem glazbe Claudea Debussyja u Hrvatskoj, spustile do studentske referade kako bih bila upisana. Službenica je pitala, „La Croatie, qu’est ce que c’est ça??!“, „Hrvatska što je to?“. Srećom, moja je mentorica dobro znala što je to Hrvatska, obrazložila i ostvarila moj upis. Ostale smo u kontaktu sve do njezine smrti 2005. godine. Srećom je u međuvremenu i samostalna Hrvatska puno poznatija i francuskim službenicima.

Obrana doktorske disertacije, 13. 5. 1985., Paris IV – Sorbonne; Zdenka Weber

Povezanost Hrvatske, pa onda i hrvatske kulture, dakle i glazbene kulture u svim vidovima pojavnosti bilo je bazično vezano s njemačkim i austrijskim izvorima i uzorima. Taj trajni pogled prema njemačkom i austrijskom glazbenom stvaralaštvu, nešto što je moguće nazvati povijesno uvjetovanom germanofilijom, usmjeravalo je traženje uzora i utjecaja prvenstveno u Beču (Prva bečka škola – Haydn, Mozart, Beethoven i Druga bečka škola – Schönberg, Berg, Webern) i dakako u velikanima prvenstveno njemačkog romantizma. U tom smo smjeru bili obrazovani i u okviru studija muzikologije na MA u Zagrebu.

Odlaskom na studij u Pariz, činjenica da mi je mentorica bila Prof. Weber, Alzašanka, mogu reći da su se meni osobno otvorili novi prozori i znatno proširio uvid u glazbu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. O recepciji Debussyjeve glazbe, individualnog stvaralaštva koje je svojim značajem, novatorstvom i poticajnošću dobilo samosvojnu stilsku odrednicu (debisizam = impresionizam = debisizam) objavljena su mnogobrojna istraživanja u okvirima francuske i njemačke muzikologije. Međutim, vjerojatno zbog slabijeg poznavanja francuskog, pa nerijetko i njemačkog jezika, a prijevoda na hrvatski jezik još nema, mnoge ideje su u hrvatskoj muzikologiji manje poznate.

Ako dopuštaš, ovdje bih preporučila vlastitu studiju Impresionizam u hrvatskoj glazbi (Matica hrvatska, 1995.), moj sažeti prijevod doktorata, a koji sam na Sorbonnei obranila 13. svibnja 1985. godine. Nažalost, moja je priča u daljnjem  nastavku muzikološkog rada povezana s mnogim poteškoćama, a svoju sam disertaciju prevodila tek 1995. godine i to za vrijeme Domovinskog rata, prekidana uzbunama i trčanjem u podrum. U Muzikološkom zavodu se radilo, ali mi je onemogućavanje priznanja sorbonskoga doktorata uzrokovalo doista probleme zbog kojih sam 1992. godine napustila svoje prvo radno mjesto. No o tom potom.

Srećom vidim da danas, gotovo trideset godina nakon izlaska moje knjige, bez obzira na njezinu konciznost, pa onda i manjkavosti, dolazi do promjena u pogledima, recepcija glazbe stranih skladatelja u hrvatskome glazbenom stvaralaštvu postaje relevantna tema. Saznala sam da jedan doktorand istražuje prijem Wagnerove glazbe u Hrvatskoj, sve me to raduje i ulijeva nadu da će neke nove generacije muzikologa bolje znati procijeniti moje doista pionirske pokušaje.

Promatraš li i danas hrvatsku glazbu kroz prizmu Debussyjeve recepcije? Tko bi među skladateljima novije generacije bio najbliži njegovu impresionizmu?

Tek sam dolaskom u penziju i definitivnim povratkom u domovinu, jer ukupno sam devetnaest godina provela u inozemstvu (Beč – Pariz – Berlin – Beč), dobila mogućnosti za sistematičnije bavljenje svojom primarnom temom i temeljnim interesima. Točno je to da je jedino trajno u mojem profesionalnom životu pisanje glazbenih kritika, ili kako ja to radije nazivam osvrta na glazbena zbivanja. Iako nikada nisam radila u novinarskim medijima i glazbena mi je publicistika tek, rekla bih, hobi – iako honoriran, ali ipak djelatnost kojom sam se bavila u slobodno vrijeme i izvan svojih radnih mjesta – neku sam poznatost stekla upravo kao „glazbena kritičarka“.

Bunila se ja protiv toga ili ne, tako je i tako će zacijelo ostati, jer kako sam se sama našalila u prigodi 45. obljetnice javnog pisanja „proslavila sam se slaveći druge“. Dakle, u ciklusu Tragom glazbe na Trećem programu Hrvatskog radija, koji uređuje muzikologinja Gordana Krpan, objavila sam brojne emisije upravo na temu povezivanja Debussyja s hrvatskim skladateljima. Svakako želim naglasiti da moja doktorska disertacija nije bila usmjerena na traženje Debussyjevih epigona među hrvatskim skladateljima. Daleko od toga!

Moja je temeljna teza da su hrvatski skladatelji između dva svjetska rata,  u razdoblju koje hrvatska glazbena historiografija naziva „Novo nacionalnim smjerom“, dolazili do novih rješenja, prvenstveno u pogledu harmonije, polazeći od hrvatske folklorne glazbe, pentatonike u međimurskoj narodnoj glazbi. Na Debussyja može najviše asocirati za njegov skladateljski izraz karakteristična suptilnost u dinamici i kolorizam u instrumentaciji.

Svakako isticanje individualne slobode, nešto tipično francusko! Možda Olja Jelaska? U svakom slučaju inzistiram na tome da je riječ o elementima Debussyjeva glazbenog jezika, koji su mogli, a i danas su još poticajni u skladateljskom radu. No neka se čita moju knjigu i neke druge moje objavljene znanstvene tekstove, a može i one publicističke!

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Naravno, nitko ne može kopirati Debussyja. Jesi li i danas vezana uz Sorbonneu i kako se odvijala obrana tvojeg doktorata na tom slavnome pariškom sveučilištu? Nakon tebe tamo je stigla i tvoja kolegica Katarina Livljanić, specijalizirana za ranu glazbu, koja je donedavno tamo i predavala.

Krajem 2023. bila sam pozvana kao posebna gošća Sorbonne jer sam i za njihove odnose prilično rijedak slučaj muzikologinje koja je ostvarila tri vrlo različite karijere – rad u Muzikološkom zavodu, rad u važnoj europskoj opernoj kući kao referentice generalnoga muzičkog direktora i dugogodišnja diplomatska djelatnost. Tom sam prigodom u razgovoru s dekanicom Fakulteta za umjetnosti i humanističke znanosti Béatrice Perez pokušala saznati jesam li možda ipak prva hrvatska muzikologinja koja je na Sorbonnei doktorirala na hrvatsku temu i uopće prva iz Hrvatske s hrvatskom temom.

Prof. Perez mi je rekla da je to nažalost nemoguće ustvrditi jer su im arhivi iz tog sada već dalekog vremena – tko zna gdje. A Katarina je zbilja došla kasnije i puno se bolje uključila u rad na Sorbonnei. Moje je vrijeme još bilo bez interneta, Googlea, mnogo toga danas mogućega, a pet stotina stranica francuskog teksta tipkala sam osam mjeseci na pisaćem stroju jer su bile potrebne dvije korekture kod mentorice i tek treći put varijanta koju sam ukoričenu poslala tadašnjim JAT-ovim avionskim letom u Pariz. Da bi na obrani predstavnik iz Hrvatske u žiriju, prof. Supičić, vrlo pomno pobrojao sve tipfelere jer su na slovu e bili krivi akcenti.

A što se tiče pristupa istraživanju beskrajno sam zahvalna mentorici, nažalost preminuloj Édith Weber. Na svim grupnim i pojedinačnim konzultacijama bila je izuzetno korektna i davala mi je odlične savjete. Dakako, i drugi profesori čija sam predavanja bila obavezna pohađati.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Kako te je put iz Pariza odveo u Berlin, iz Francuske u Njemačku, iz znanosti u praktičan rad osobne referentice glazbenog ravnatelja Njemačke opere u Berlinu, španjolskog maestra Rafaela Frühbecka de Burgosa?

Put me je uglavnom odveo avionom! (smijeh) Teško je to pitanje, draga Jana, i teško mi je odgovoriti, a da pri tome ne navodim previše pojedinosti vezanih uz međuljudske odnose i nešto što kao sintagmu ne volim, a daje možda najlakši i najbrži odgovor. „Hrvatski jal“ se često spominje. Ali, jal nije nacionalna kategorija, to je jednostavno jedno od ljudskih zala koja truju odnose među ljudima koji bi se trebali podržavati i poštivati.

Pod suncem ima mjesta za sve. Ali mi smo mali narod, hrvatska muzikologija je prilično mlada disciplina, uostalom ja pripadam prvoj generaciji koja još nije niti mogla stjecati znanstveni stupanj doktorata u Hrvatskoj jer nije bilo dovoljno znanstvenika za povjerenstva, pa su neki onda doktorirali na Filologiji na Filozofskom fakultetu budući da je pokojni prof. Ante Stamać imao neke veze s glazbom. No između mojega pariškog boravka na stipendiji francuske vlade od 1978. do 1980. godine do odlaska u Berlin za Božić 1991. veliki je raspon u godinama u kojima se u mojem životu opet događalo mnogo toga.

U svakom slučaju, važno je da sam 1984. i 1986. godine bila na DAAD stipendiji u Berlinu i slušala predavanja i družila se, doslovno dakle privatno, s profesorima na Tehničkom i na Slobodnom sveučilištu u tadašnjem Zapadnom i s profesorima na Humboldt Sveučilištu u tadašnjem Istočnom Berlinu –  Rudolf Stephan, Carl Dahlhaus, Helga de la Motte, Hermann Danuser, Tibor Kneif, Albrecht Riethmüller, Mathias Hansen, Christian Kaden – neki već preminuli, a neki danas u penziji njemački su ugledni muzikolozi od kojih sam naučila mnogo, čije sam knjige čitala, s kojima sam razgovarala o glazbi i drugim temama, dakako.

Stjecala si u Berlinu kontakte i prijateljstva, a nakon stipendije uslijedio je povratak u Zagreb. Vratila si se na radno mjesto u Muzikološki zavod Muzičke akademije?

Točno, ali bližio se i Domovinski rat. Kada su 1991. uzbune u Zagrebu završile, otišla sam za Božić u posjet berlinskim prijateljima. Otišla sam na tjedan dana, ali bilo mi je  ponuđeno da se kandidiram za mjesto osobne referentice glavnoga muzičkog direktora u Deutsche Oper Berlin, jednoj od triju berlinskih kuća koja je prije pada Berlinskog zida bila u njegovome zapadnom dijelu. Otišla sam na razgovor više iz znatiželje, u Njemačkoj sam već imala priznanje doktorata, željela sam vidjeti kako mi stoje akcije na međunarodnom tržištu. A kada se od devet kandidata španjolski maestro odlučio za mene, nazvala sam tadašnjeg dekana MA, prof. Prerada Detičeka, i zamolila ga za savjet, što da radim.

Vrlo korektno i prijateljski ponudio mi je neplaćenu godinu, pa ako se odlučim vratiti, mogu to učiniti, a ako ne, raskinut ćemo radni ugovor. Ostala sam raditi s maestrom Rafaelom Frühbeckom de Burgosom i kroz pet godina doživjela tolika priznanja kao i upoznala toliko opernih naslova, opernih umjetnika, glazbenica i glazbenika, ukratko divnih ljudi, da do smrti ne trebam ništa bolje. No bolje je došlo i osamostaljenjem Hrvatske, pozivom na rad u hrvatskoj diplomaciji i sve što je slijedilo od 1997. do 2016. godine kao ne samo moja osobna ljudska zrelost već i profesionalna zrelost, koja me danas čini zadovoljnom samom sobom i sretnom u životu, i to potpuno neovisno o vanjskim događanjima.

Diplomacija je, pak, priča za sebe, o čemu ćemo nekom drugom prigodom. Drago mi je da smo popričale o tvojim počecima u povodu tvoje 74. životne proslave. Hvala ti od srca! Nastavak slijedi za tvoju okruglu obljetnicu iduće godine…

Naravno, bit će prilika za razgovore, nadam se, daj Bože! Namjera mi je svakako doživjeti svoju jubilarnu 75. godinu života! Danas svi mi radimo mnogo lakše zahvaljujući tehnološkom napretku, jer da sam ja 1980-ih imala kompjutor, Google, mobitel, pa onda i Facebook i ostale društvene mreže, sigurna sam da bih se globalno proslavila! Vladam, usuđujem se reći odlično, trima svjetskim jezicima, engleskim, njemačkim i francuskim, dobro se služim talijanskim, ponešto i španjolskim, po definiciji razumijem srpski, pa i slovenski, snašla bih se i na makedonskom… a svjesno i namjerno sada već šesto desetljeće uglavnom pišem i objavljujem na hrvatskom jeziku, svojem.

Ideja o kulturtregerstvu možda nekome zvuči patetično, nekome zastarjelo, nekom pak potpuno nepoznato. Meni je draga i bliska, a sreća da sam upravo u glazbi trajno nalazila mogućnosti djelovanja i rada doista je veliki dar i radost. Uvijek sam spremna odabrati glazbu, ili danas već ona bira mene?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr