Zoran Mišić: „Talent show ne može biti temelj zdrave glazbene karijere"

Zoran Mišić već deset godina živi u Njemačkoj gdje je itekako glazbeno aktivan

Valpovački roker, Zoran Mišić, javnosti se predstavio nastupom na talent showu “Hrvatska traži zvijezdu” 2009. Iako je te godine pobjedu odnio Bojan Jambrošić, drugoplasirani Mišić je svojim impresivnim vokalom došao na radar glazbene industrije te započeo svoj put kroz njene labirinte. Bilo je tu i autorskih albuma, projekata i suradnji poput one s bendom Opća opasnost, pa i velikih nastupa kao predgrupa Guns N’ Roses, no unatoč diskografskoj aktivnosti i nastupima, obitelj Mišić odlučila se na selidbu u Njemačku. Tamo žive već gotovo čitavo desetljeće, no Zoran nije napustio muziku, naprotiv…

Kako ste se odlučili na selidbu u Njemačku?

Nije to zapravo neka spektakularna priča. Kao i kod većine ljudi, do odluke je došlo zbog loše financijske situacije u kojoj se moja obitelj našla. U jednom trenutku je to postalo neizdrživo, ukazala nam se šansa da probamo ispočetka vani i evo, deset godina kasnije, ne mogu se požaliti.

Sudeći po tvojim objavama na društvenim mrežama, itekako si glazbeno aktivan. Predstavi nam svoj njemački bend…

Bend se zove Bad Rain. Dečki su iz Münchena i sviramo autorske stvari na engleskom jeziku. Uz mene, bend čine Veit Schlembach na bubnjevima, Chris Buchberger na basu, a gitare sviraju Daniel Davis i Adnan Bašić. Ado i ja smo svježa krv u bendu i dosad smo u ovoj postavi odsvirali tek nekoliko svirki. Energija i kemija u bendu su fantastične od prvog trenutka i zaista uživam u svemu što se trenutno događa, a događa se svašta zanimljivo! Također, već pet, šest godina djelujem i u metal bendu pod nazivom End Effect u kojem također radimo autorske stvari i trenutno završavamo materijal koji bi uskoro trebao biti pušten u javnost. Tu su, uz mene, još i gitarist Daniel Schneider, basist Krunoslav Tomić i bubnjar Tomislav Marić.

Zoran Mišić i Bad Rain

„Što se tiče života isključivo od glazbe, kao i u Hrvatskoj, to je moguće, ali potrebno je imati gomilu poznanstava i napraviti gomilu kompromisa, a ja se s glazbom ne cjenkam stoga i ne živim od nje”

Možeš li usporediti kako je imati i održavati bend u Njemačkoj u odnosu na Hrvatsku? Na koji način njemačke glazbene udruge i institucije podržavaju glazbu?

Definitivno je drugačije, no pitanje je je li to zbog Njemačke ili zbog toga što više nemamo 17 godina (smijeh). Činjenica je da ovdje stvari funkcioniraju drugačije, sve je puno organiziranije u smislu da za sve trebaš napraviti termin i dogovoriti tjednima unaprijed što nekad zna biti naporno. Veliki problem predstavljaju prostori za probe koje je gotovo nemoguće pronaći, a i ako ih ima, nenormalno su skupi. U Hrvatskoj je to sve puno prirodnije i spontanije, uvijek se zalomi neki podrum ili garaža gdje se može “peglati”. Što se udruga i institucija tiče, one postoje, ali uglavnom podupiru neke njemačke tradicionalne glazbene varijante kao što su puhački orkestri i slično. S druge strane, moram istaknuti veliki broj festivala i glazbenih događanja koji se ovdje održavaju tijekom cijele godine i publiku koje ima puno i koja posjećuje i podržava te događaje i izvođače što je stvarno za svaku pohvalu.

Kako izgleda tvoja glazbenička svakodnevica? Živiš li isključivo od glazbe?

Na sreću, posao koji ovdje radim mi dozvoljava da slušam glazbu i radim na njoj tako da skoro svaki dan napišem neki komad teksta, složim neki mali dio, a ponekad i cijelu pjesmu za vrijeme radnog vremena, što mi onda ostavlja dovoljno vremena za obitelj i sve što ide uz obitelj. Zahvalan sam na tome jer, da nije tako, stvarno ne znam kako bih sve to izbalansirao. A što se tiče života isključivo od glazbe, kao i u Hrvatskoj, to je moguće, ali potrebno je imati gomilu poznanstava i napraviti gomilu kompromisa, a ja se s glazbom ne cjenkam stoga i ne živim od nje. Možda sam u krivu, ali radije bih radio neki posao, nevezano za glazbu i na taj način osigurao dovoljno financijskih sredstava za obitelj, a da onda glazbu mogu raditi onako kako je osjećam, pa i pod cijenu da od toga ništa ne zaradim. Tako je bilo uvijek kod mene, tako će i ostati. A ako se slučajno nekad u budućnosti poklopi da se može i zaraditi od glazbe koju stvorim po svojim uvjetima, nitko sretniji od mene!

Zoran Mišić i End Effect

Pratiš li glazbenu scenu u Hrvatskoj, imaš li neke favorite? 

Pratim glazbenu scenu u Hrvatskoj, ponajviše underground rock, metal i rap scenu, estrada mi baš i nije pretjerano zabavna. Od favorita bih izdvojio, naravno, Jelusick iako oni već neko vrijeme nisu niti underground niti hrvatska scena nego svijet, zatim Kryn čiji drugi album uskoro izlazi i to me neopisivo veseli. Od nekih novijih imena bih istaknuo bendove Greynoise i Graysoul koji su me apsolutno oduševili na prvo slušanje, a moram spomenuti i svoje Valpovčane, bend Extroft koji ga pošteno “izuvaju”. S Rap scene bih izdvojio Kalija koji mi ima daleko najbolji flow, Bortija koji je apsolutni monstrum na svim područjima i Mandu iz Osijeka koji fura možda nešto jednostavniji stil, ali s mudima. Malo je tricky glazbenika pitati o najdražim izvođačima, odgovor se gotovo uvijek oduži (smijeh).

„Hrvatska je puna izuzetnih glazbenika i umjetnika koji, nažalost, nikad neće dobiti pravu šansu u komercijalnom smislu zato što izlaze iz kalupa”

Kako ti iz njemačke perspektive izgleda hrvatska glazbena industrija, koje prednosti, a koje nedostatke primjećuješ?

Hrvatska glazbena industrija… Nisam fan, prvenstveno jer glazbu ne shvaćam kao proizvod već kao oblik umjetnosti. Uvijek je isto, provjereno, minimalni rizik, maksimalni profit. Na vrhu već sto godina sjedi ista šačica ljudi koja odlučuje o svemu i gura samo ono što je njima najisplativije, što je žalosno jer glazba ima snažan utjecaj na ljude, pogotovo mlade koji je tek otkrivaju i ne znaju što odabrati nego konzumiraju što im se nudi, a ponuda nikad gora… Moja generacija je imala sreće jer je u naše vrijeme koliko toliko postojao neki izbor i na radiju ili TV-u gdje si mogao čuti i Magazin i Korn, što danas nije slučaj. Hrvatska je puna izuzetnih glazbenika i umjetnika koji, nažalost, nikad neće dobiti pravu šansu u komercijalnom smislu zato što izlaze iz kalupa. Upravo zato sam se i prije odlaska iz Hrvatske okrenuo underground sceni. Smatram da si tu dobar koliko si stvarno dobar i da su ljudi i glazba puno iskreniji nego u industrijskoj zoni, što je meni osobno ekstremno bitno.

Kako danas gledaš na svoju epizodu u Hrvatska traži zvijezdu? Što bi savjetovao mladim ljudima koji odluče svoj put potražiti kroz reality show?

HTZ je za mene bio jedno krasno iskustvo i jedna velika životna lekcija. U vrlo kratkom periodu sam imao prilike osjetiti kako je biti na vrhu vrhova i, neću lagati, osjećaj je bio fantastičan. U mom slučaju je potrajao možda i nešto duže nego kod nekih drugih. Moje pojavljivanje na šouu mi je definitivno pomoglo da dođem do šire publike i posebno mi je drago što me se velik broj ljudi još uvijek sjeća kao dobrog pjevača, a ne samo kao “onog lika s TV-a”. Vjerujem da se to nikad ne bi dogodilo bez HTZ-a, ali s druge strane, sve to tako brzo prođe i onda se vratiš tamo gdje si bio prije svega toga i shvatiš da je bilo lijepo dok je trajalo. To definitivno nije događaj koji je temelj jedne zdrave i uspješne glazbene karijere jer nije prirodno tako naglo preskočiti ne jednu stepenicu, nego cijelo stepenište. Puno ljudi mi je predložilo da se prijavim na njemačku inačicu tog showa koji je ovdje nerealno popularan, ali moj odgovor je uvijek isti: nema j… šanse! (smijeh) Dakle, bilo je to jedno vrijedno iskustvo, ali ne bih to više nikad ponovio. Moj savjet za sve one koji se ipak odluče na taj korak je: budite svoji, uživajte u trenutku, ali budite svjesni da će hype trajati kraće nego što mislite.

Koji su ti planovi za dalje i uklapa li se eventualni povratak u Hrvatsku među njih?

Imam mnogo planova vezanih za glazbu, u pripremi je hrpa toga, prvenstveno mislim na Bad Rain i End Effect. Bude li sve išlo po planu, iduća godina bi mogla biti vrlo produktivna, ako ne i najproduktivnija otkako me je rock n’ roll uzeo! Ne bih htio previše otkrivati da se ne izjalovi, sve što bude, bit će najavljeno i objavljeno na društvenim mrežama, kako to danas već ide. Što se tiče povratka u Hrvatsku, nemam se namjeru vraćati, barem ne u nekom skorom periodu. Emocionalni uteg je uvijek prisutan i on uvijek naginje ka Hrvatskoj, ali život u Njemačkoj, pa čak i u ovoj posrnuloj Njemačkoj koja zapravo nema više veze s onom Njemačkom u koju smo se doselili prije deset godina, svejedno je za nekoliko nivoa bolji od života kakav smo moja obitelj i ja živjeli u Hrvatskoj. Unatoč svim emocijama, kad su takve stvari u pitanju, čovjek mora razmišljati glavom, a ne srcem.