Jedan od highlighta ovogodišnjeg MBZ-a

Bez zadrške se može reći da je izvedba komorne opere Alan T. francuskog skladatelja Pierra Jodlowskog bila jedan od highlighta ovogodišnjeg Muzičkog biennala Zagreb. Radi se o atraktivnom glazbeno-scenskom djelu koje je u Zagrebu doživjelo svoju jubilarnu desetu izvedbu. Ovaj izuzetno kompleksan projekt postavljen je i izveden u popunjenoj dvorani Zagrebačkog kazališta mladih u utorak, 8. travnja. Nakon izvedbe, uslijedio je dugotrajan pljesak te ovacije kakve se doista rijetko kada mogu doživjeti na koncertima suvremene glazbe.

O kvaliteti ovog glazbeno-scenskog djela svjedoči i činjenica da je ono praizvedeno tek prije četiri godine na festivalu Varšavske jeseni. S obzirom da je Alan T. u Zagrebu prikazan deseti put, očito je koliko je velika potražnja za ovim projektom koji se, jednostavnom računicom, po cijelom svijetu izvodi prosječno i više nego dva puta godišnje.

Ansambl Nadar u izvedbi komorne opere Alan T. skladatelja Pierrea Jodlowskog i libretista Franka Witzela / foto: Matej Grgić

Alan T. Pierra Jodlowskog komorna je opera, jer izvođački korpus čine manji instrumentalni sastav, pjevačica i glumac. No, Jodlowski u ovom glazbeno-scenskom djelu širi granice ovog pojma u svakom smislu pa bi se u izvedbeni aparat mogle ravnopravno uvrstiti projekcije sa šest videoekrana, manipulacija svjetlima, elektronika i scenografija te dva snimatelja. Pri tome treba naglasiti da ništa od navedenog nije bio popratni sadržaj, jer su svi ovi elementi bili podjednako važni i međuovisni.

Ovo dokazuje i činjenica da upravo sve ove elemente Jodlowski ravnopravno navodi i na samom početku partiture, odnosno na njenoj prvoj stranici stoji: Alan T, for soprano, actor, 5 instruments, video, scenography, lights & electronics.

Članovi ansambla Nadar i njihovi digitalni avatari / foto: Matej Grgić

Sveobuhvatnost umjetničkog doživljaja

Općenito treba istaknuti impresivnu tehničku mašineriju čitavog projekta. Na dijelu pozornice bliže publici nalazili su se izvođači, dok je na dubljem, panelima skrivenom dijelu pozornice, nastupao glumac kojeg su snimala dva kamermana, a video se uživo prikazivao na najvećem, centralnom ekranu. Scenografija skrivenog dijela pozornice tek se mogla nazirati iza videopanela, a izgledala je poput staromodne radne sobe, odnosno Turingovog osobnog prostora. Kadrovi i način snimanja bili su toliko tehnički kvalitetni da je djelovalo kao da je sve prije snimljeno i montirano, što je i mene zavaralo na samom početku opere. Scenografiju potpisuje Claire Saint-Blancat, a kamermani su bili Yann Philippe i Matthieu Guillin.

„Svirači moraju biti svjesni pozornice: ovo je jedno od rijetkih mjesta slobode, moramo ju poštovati. Pozornica je sveto mjesto.“

Ansambl Nadar / foto: Matej Grgić

U razgovoru prije koncerta, koji je vodila glazbena kritičarka Dijana Grubor, Pierre Jodlowski objasnio je da je sveobuhvatnost umjetničkog doživljaja bit njegovog skladateljskog rada. Govorio je o svojoj frustraciji prema klasičnom konceptu koncerata gdje postoji gruba odvojenost između izvođača i publike, auditivnog i vizualnog. Ovo vrlo živopisno dočarava; pri ulasku na koncert, svi pričaju, postoji žamor. Izlazi orkestar, ugađanje instrumenata, te i dalje traje žamor. Zatim naglo nastupa neprirodna tišina, a atmosfera postaje ozbiljna, neprirodna i neljudska, a zatim, citiram Jodlowskog „dolazi dirigent kao kakav Bog, svečano se rukuje s prvom violinom, i naglo zavlada još ozbiljnija tišina“.

Jodlowski traži od izvođača da budu sveprisutni na sceni u svakom pogledu. Ponovno citiram: „Svirači moraju biti svjesni pozornice: ovo je jedno od rijetkih mjesta slobode, moramo ju poštovati. Pozornica je sveto mjesto.“

Višeslojne uloga izvođača

Članovi ansambla Nadar sjajno su prenijeli skladateljevu ideju, a nastupali su violinistica Winnie Huang, flautistica Katrien Gaelens, klarinetist Dries Tack, trombonist Thomas Moore i gitarist Kobe Van Cauwenberghe. Iza svakog svirača nalazio se videopanel čije su videe sami svirači kontrolirali, a koji su često služili i kao rasvjeta zbog čega svirače rijetko vidimo; vidimo isključivo njihove siluete, što je zapravo i svirače činilo svojevrsnom scenografijom. Na videopanelima su se u određenim dijelovima opere najčešće prikazivala ljudska lica, izobličena, fokusirana ili izrezana, a svaki svirač ih je kontrolirao putem laptopa te je na tipkovnici davao naredbe za izmjenu kadrova ili pak mrak, što je Jodlowski isprogramirao u programu MaxMSP. Treba istaknuti da je čitava scena bila vizualno impresivna i nikada nije dolazilo do prezasićenja: videi su se ukusno i s mjerom upotrebljavali, a često se kao efekt koristio i mrak. Briljantna pjevačica, poljska sopranistica Joanna Freszel, imala je čak tri uloge: Turingovu majku, kolegicu s posla i liječnikovu kćer. Uz pjevanje, glas joj je često bio elektronički manipuliran.

Frustracija kao inspiracija

Komorna opera bavi se pričom Alana Turinga, britanskog matematičara, začetnika programiranja i umjetne inteligencije, koji je, nakon što ga je britanska vlada osudila da je homoseksualac, bio podvrgnut kemijskoj kastraciji, a ubrzo nakon toga umire u nerazriješenim okolnostima. Ideja opere nije bila predstaviti Alana Turinga kao povijesnu ličnost, već predstaviti ga kao čovjeka kroz njegova razmišljanja, genij i patnju. Spretno je bila protkana i tema umjetne inteligencije, što na kraju može isprovocirati pitanje tko je tu zapravo stroj – taj neemocionalan konstrukt – mašina sama ili ljudi koji su osudili Alana Turinga?

Glumac Thomas Hauser u ulozi Alana Turinga / foto: Matej Grgić

U razgovoru prije koncerta, koji je nosio naziv Bijes kao katalizator inovacije, Pierre Jodlowski govori kako ga je upravo frustracija inspirirala za nastanak opere. On je sasvim slučajno pročitao mali članak u kojemu je britanska vlada posthumno, nakon više od 50 godina, pomilovala Alana Turinga. Citat Jodlowskog – „Volim biti ljut, jer to potiče kreaciju.“ – doista svjedoči o njegovom iskrenom i ljudskom pristupu skladanju.

Skladanje u slojevima

Što se tiče skladateljskog pristupa, Jodlowski na određenu dionicu naslojava razne materijale, što rezultira inovativnim i bogatim zvukovima. Oni su raskomadani, raštrkani, često kratki motivi i obrasci koji kao da podcrtavaju psihološko stanje trenutka. Kao primjer može se opisati prvo pojavljivanje sopranistice pri početku komorne opere. Ona nastupa uz elektronički manipuliran glas (vocoder) uz još jedan „sloj“, odnosno klarinet koji istovremeno svira uz njen govoreni pjev uglavnom na jednom tonu. U stankama od govora, zastaje i klarinet te, naravno, elektronika. Bez obzira na naslojavanje zvukova, sopranistica je i dalje bila vrlo razumljiva, iako su svakako pomagali i titlovi na engleskom jeziku koji su prikazivani na centralnom ekranu.

Glumac Thomas Hauser, sopranistica Joanna Freszel i trombonist Thomas Moore / foto: Matej Grgić

Slušatelj nikada ne zna što slijedi, donekle je u stalnoj, ali zbog kvalitete zvukova ugodnoj napetosti

Što se tiče vokalne dionice općenito, tu se nije radilo o pravim zapjevima i duljim rastegnutim melodijskim linijama, već je nit vodilja za skladanje sopranske dionice bio prirodan tijek teksta i realan protek vremena. Naravno, u momentima uzbuđenja bilo je i neartikuliranih gestikulacije, vike, proširenih tehnika, držanih visokih ili dubokih tonova, odnosno svega onoga što – kako je spomenuto ranije – opisuje i podcrtava emocionalna stanja protagonista.

Ukupno, vrlo jasnu i preglednu formu nosi glazbeni materijal koji ponekad zaustavlja vrijeme u meditativnom i repetitivnom ili se, s druge strane, nižu kontrastni momenti. Zbog ovih postupaka, slušatelj nikada ne zna što slijedi, donekle je u stalnoj, ali zbog kvalitete zvukova ugodnoj napetosti te je prisiljen angažirano slušati, ali i gledati zbivanja na sceni i na videoekranima.

Glumac Thomas Hauser u ulozi Alana Turinga / foto: Matej Grgić

Dirigenta nema, što je predstavljalo poseban izazov – kako za skladatelja, tako i za izvođače. U tom smislu je skladba vrlo inteligentno napisana: sviračima su u partituri upisani svi znakovi i događanja poput bljeskanja svjetla (flash), paljenje ili gašenje videa ili drugih događanja prema kojima su se trebali orijentirati. Pri tome, određen afekt razrađen je do krajnosti, što se može oprimjeriti spomenutim kontrastnim momentima; pri glasnom sviranju raznih zvukovnih obrazaca, glasna je i elektronika, a uključen je i dodatni vizualni podražaj – primjerice, bljeskanja svjetla na videopanelima. Nakon toga, iznenadna tišina i mrak, uz što sviračima stoji oznaka da se ukoče u posljednjoj poziciji u kojoj su bili pri sviranju i ostanu zamrznuti. U slučaju repetitivnih momenata, sama elektronika projicira određeni beat prema kojemu svirači saznaju tempo.

Pet razgovora

Za Jodlowskog izuzetno je važan i moment tišine, koja je na publiku često podjednako stvarala efekt šoka, kao i iznenadni glasni momenti. Tišina najčešće prati Alana Turinga, kojega je utjelovio glumac Thomas Hauser.

Određena pitanja i odgovori nasmijali su publiku, a određena su ju sigurno navela na razmišljanje

Za razliku od ostalih aktera, glumac uvijek nastupa sam, suhim govorom, čime je na neki način jasno da je on jedini koji predstavlja ljudskost. Uz ostale glumačke momente, treba posebno istaknuti njegovih pet kratkih razgovora s umjetnom inteligencijom koja mu postavlja vrlo jednostavna odnosno kompleksna pitanja (ovisno o tome kako se ona žele shvatiti) u gotovo dječjem stilu. Ovih pet razgovora s umjetnom inteligencijom, ravnopravno raspoređenih tijekom opere, kao da su zaustavljali protek skladbe i stvorili svojevrsan odmor od zvukova i drugih podražaja, čime je ukupno postignut sjajan formalni balans. Određena pitanja i odgovori nasmijali su publiku, a određena su ju sigurno navela na razmišljanje. Navodim nekoliko pitanja: Kako se osjećaš? … Što to znači da si dobro? … Što je bol? … Zašto je bol loša? … Što je zagonetka? … Što je spol? … Što bi me trebao naučiti, kao umjetnu inteligenciju, kako ne bih bio samo sličan ljudima, nego kako bi bio jednak ljudima? … Što je smrt? … Kako se nauči prihvatiti smrtnost? … i sl.

Trenutak iz izvedbe opere Alan T. skladatelja Pierrea Jodlowskog i libretista Franka Witzela / foto: Matej Grgić

Ego ostavljen po strani

Libreto potpisuje Frank Witzel, a dramaturgiju je radila Martina Stütz. Svakako treba navesti i sve ostale sudionike projekta, koji do sada nisu spomenuti: Kamil Keska (zvuk), Thomas Goepfer (dizajn računalne glazbe-IRCAM), Manuel Poletti (dizajn računalne glazbe-IRCAM), Claire Daulion (konstrukcija), Olivier Mannoni (prijevod). Pierre Jodlowski, osim što je skladatelj, potpisan je i za koncept i režiju.

Skladba ima svoju obitelj baš kao i što bude u stvarnom životu

Važnost navođenja svih imena ovdje čak i nije zbog određene puke obveze i formalnosti koji izvještaji ovog tipa traže, nego zbog još nekoliko zanimljivih opaski samog Pierra Jodlowskog. U razgovoru prije izvedbe opere, Pierre Jodlowski je zamolio publiku da na kraju ostanu u prostoru, priđu mu, budu slobodni uspostaviti s njime kontakt i postaviti bilo kakvo pitanje te pokrenuti ma kakvu raspravu. Kako za potrebe ovog teksta, tako i zbog višegodišnjeg izuzetno pozitivnog poznanstva sa skladateljem, poslušala sam njegov savjet te se razgovor o glazbi i skladanju protegnuo do dugo u noć nakon izvedbe. Jodlowski tada ističe da je stvaranje kolektivnog projekta, poput njegove opere Alan T., po njemu jedna od ključnih stavki za kojom bi trebao težiti svaki skladatelj. On ističe koliko je važno i zanimljivo kada je više umjetnika uključeno u jedan projekt i kako skladatelj tada nije vuk samotnjak, nego dio jednog umjetničkog kolektiva koji gotovo da čini malu obitelj određenom projektu – skladba ima svoju obitelj baš kao i što bude u stvarnom životu. I doista je sjajno što ovaj vrhunski skladatelj s izuzetnom karijerom, pozicijom i inozemnim uspjesima stavlja po strani svoj skladateljski „ego“ te ne dopušta da njegova veličina utječe na njega kao čovjeka. On doista iskreno razgovara s publikom te je veliku pažnju i otvorenost posvetio mladim posjetiteljima Biennala kojih je, što je bilo zaista lijepo vidjeti, na ovogodišnjem MBZ-u bilo doista mnogo.

Mnogobrojna publika u zagrebačkom ZKM-u / foto: Matej Grgić

Svojevrsna istina

Mogla bi se pokrenuti rasprava i o još jednom aspektu opere Alan T. , no ta bi tema iziskivala možda jedan zaseban članak i istraživanje. Radi se o drugoj točki važnoj za Jodlowskog, a to je poruka i smisao skladbe i skladanja općenito, pitanje ima li skladatelj određenu „misiju“ i kakva je ona. Odnosno, o važnosti ispunjene skladbe određenom aktualnom porukom koja doista može na pozitivan aspekt utjecati na publiku i možda čak i učiniti određenu promjenu u društvu ili barem kod pojedinca. U tom kontekstu, Jodlowski doista jest skladatelj u čijim se skladbama redovno obrađuje određena aktualnost ili se pak nude i otvaraju intrigantna filozofska pitanja u širem smislu. On to ponekad čini čak i do granice s buntom i snažnom kritikom.

Naklon izvođača i autorske ekipe uz ovacije publike / foto: Matej Grgić

Tako i komorna opera Alan T. rezonira i otvara razna politička, filozofska te etička pitanja. To su pitanja koja ne moraju biti odgovorena niti je intencija skladbe Jodlowskoga da na njih odgovori; on ih naprosto osvještava, zbog čega njegov skladateljski rad doista ispunjava i ima – ne samo kvalitetnu glazbeno-vizualnu – nego i drugu misiju. Njegov je skladateljski rad svojevrsna istina.

________________________________________________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a