Dvije oprečne atmosfere u različitim idejnim ishodištima

U sklopu ovogodišnjeg izdanja Muzičkog biennala Zagreb održan je tzv. portretni koncert australske skladateljice Lize Lim pod nazivom Magija, rituali i životne tranzicije. Koncert je održan u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti u ponedjeljak, 7. travnja. U ovom tekstu, usporedno će se pisati i o koncertu koji je održao duo scapegoat za saksofon i udaraljke u KONTEJNER-u 11. travnja, također u sklopu MBZ-a.

Foto: Matej Grgić

Radilo se ukupno o dva izuzetno različita koncerta koji, međutim, imaju poveznicu u istraživanju zvuka, iako s različitim idejnim ishodišnim pristupom skladanja. Odnosno, glazba Lize Lim bavi se istraživanjem zvuka iz perspektive ljudskosti i prezentnosti, dok odabrani program prezentiran na koncertu scapegoat čini upravo suprotno, istražujući čisti zvuk bez ikakvog dubljeg značenja.

Razgovori prije koncerata

Prije portretnog koncerta Lize Lim, voditelj ansambla Elision, Daryl Buckley, čiji su članovi nastupali te večeri, održao je sa skladateljicom polusatni razgovor. Općenito treba pohvaliti koncept razgovora prije koncerata na ovogodišnjem MBZ-u koji su bili vrlo učestali i konkretni. Voditelji MBZ-a nisu preuzeli inače čest format razgovora neposredno pred koncert niti se razgovor ikada odužio na dulje od trideset minuta: publika je, kao i sami izvođači i skladatelji, imala polusatni predah između razgovora i koncerta, što je osim pauze, dopuštalo razmišljanje i odmak od poslušanog te nije dolazilo do zamora događanja općenito.

Liza Lim u predkoncertnom razgovoru s Darylom Buckleyem / Foto: Matej Grgić

Odnos između reakcija na razgovor s Lizom Lim i reakcije na njezin koncert bila je tema koja se više puta komentirala nakon čitavog događaja. Radilo se o pitanju bi li slušatelj drukčije percipirao njezine zvukovno vrlo apstraktne skladbe da nije čuo njihovo objašnjenje. Odgovor na pitanje mora li svaki skladatelj suvremene glazbe, da bi se njegova glazba razumjela, a na neki način i prihvatila, prije slušanja objasniti svoju skladateljsku djelatnost, može se ostaviti otvorenim, jer on često ovisi o samom skladateljskom pristupu.

U slučaju Lize Lim, razgovor je na neki način bio neophodan. Etiketirati skladbe Lize Lim apstraktnima zahtijeva detaljnije objašnjenje: radilo se o zvukovno eksperimentalnim skladbama protkanim proširenim tehnikama koje, pri slušanju, djeluju kao da se glazbeni materijal ne kreće niti se razrađuje, već on jednostavno postoji i putuje. Istovremeno, svaka skladba ima vrlo jasno suptilno strukturiranu formu, a također, što je najvažnije, snažnu ideju.

Ansambl Elision / Foto: Matej Grgić

U razgovoru, Liza Lim detaljnije opisuje pozadinske ideje svake od odabranih skladbi, a radilo se o skladbama The Green Lion Eats the Sun za trombon s dva zvona u izvedbi Benjamina Marksa, The Table of Knowledge za kontrabas u izvedbi Rohana Dasika, Roda – The Living Circle za trubu u izvedbi Tristram Williams i Calling the Ancestral River za violinu, saksofon, trubu, trombon i kontrabas, u izvedbi: Joshua Hyde, saksofon, Tristram Williams, truba, Benjamin Marks, trombon, Karin Hellqvist, violina te Rohan Dasika, kontrabas.

Ideja rituala

Već je na temelju samih naslova jasno da se u skladbama pojavljuje ideja rituala, izuzetno važnog za Lizu Lim, u smislu prirodnosti cirkuliranja i ponavljanja, ali i duhovnog mira i dubine te više skladbi, kako je i sama skladateljica istaknula, nagovještava slično. Primjerice, naslovi asociraju na krug u širem smislu odnosno pretke, ciklus života, pojam rijeke kao nečega što teče poput rituala i sl. Pritom treba istaknuti da kod Lize Lim, s obzirom na prisutnost kruga, nema pravih „kružnih“ ponavljanja u glazbenom materijalu niti se radi o meditativnim skladbama. Radi se o cirkuliranju i konstantnim blagim transformacijama glazbenog materijala koji prirodno postoji u tijeku vremena, koji je istovremeno i isti i različit.

Ovdje nema doslovne režije skladbi ili svojevrsnog dogovorenog kretanja muzičara, već više težnja da se svirači na prisutan način povežu sa svojim instrumentom

Iako se nije radilo skladbama s popratnim vizualnim sadržajem, upravo je i vizualno ono što je Lizi Lim vrlo važno u njenim skladbama. Ovdje nema doslovne režije skladbi ili svojevrsnog dogovorenog kretanja muzičara, već više težnja da se svirači na prisutan način povežu sa svojim instrumentom. U razgovoru koji je prethodio koncertu skladateljica navodi koliko je njoj tijelo svirača važno kao i sam instrument te da ju posebno zanima istraživanje granice kada svirač svira instrument, a kada instrument sâm svira svirača.

Benjamin Marks u izvedbi skladbe The Green Lion Eats the Sun za trombon s dva zvona / Foto: Matej Grgić

Ovaj pristup uočljiviji je bio u dvije skladbe uvrštene u program, posebno atraktivne zbog korištenja instrumenata na doista inovativan način. U skladbi The Green Lion Eats the Sun, Benjamin Marks svira trombon s dva zvona, što je bilo i vizualno impresivno. U razgovoru prije koncerta Liza Lim ističe kontrastnost između izgleda svirača odnosno njegovog lica okruženog metalnim zvonima trombona koje se jedva i nazire pa svirač izgleda poput kakve konstrukcije, robota i – tematike skladbe koja je životna i ljudska. Svirač je posebnom klapnom blokirao zvuk jednog od zvona trombona koja su imala drukčiji zvuk, odnosno jedno je imalo prigušen zvuk zbog sordine. Radilo se o simbolici svjesnog i podsvjesnog koje se međusobno ispreplitalo i nadovezivalo. Primjerice, prvom trećinom skladbe dominira sviranje kroz glasno zvono kojime i započinje prva glazbena misao koja završava prigušenim zvonom, no tu se ne radi se o odgovoru ili razgovoru, već je ta misao neprekinuta, utkana, kao kakav komentar koji se logično nadovezuje na početak. U tom smislu je tijekom čitave skladbe postojao jedan stalan, apstraktan, metamorfozan, ali logičan tijek. Po sredini skladbe stvara se ravnopravnost između korištenja dva zvona, a tada skladateljica uvodi i treći zvukovni segment, a to je sviračevo pjevanje u instrument; prvo kao sramežljiva introdukcija, a zatim i ovaj element zauzima sve više prostora stvarajući ravnopravni trijalog – svjesnog, podsvjesnog i trenutnog – odnosno ljudskog glasa.

Rohan Dasik u izvedbi skladbe The Table of Knowledge / Foto: Matej Grgić

U razgovoru o skladbi The Table of Knowledge skladateljica ističe kako je htjela iskoristiti vizualnost kontrabasa kao ravnopravno tijelo spram svirača. Prvi dio skladbe gotovo je ambijentalan, a radilo se o kružnim pokretima po čitavom instrumentu, poput kakvog neprekinutog cirkuliranja, koje je produciralo suptilne zvukove, šumove, ali i slučajne alikvote. Ne može se reći da je postojala ikakva melodija, već isključivo zvuk, no on nije bio neprekidan. Postojali su trenutci tišine koji su se pojavljivali upravo ondje gdje trebaju, poput udaha, čime Liza Lim gotovo ljudski tretira instrument, kao da je kontrabas sâm trebao udahnuti zrak.

Zvukovi nisu bili uvijek možda i ugodni uhu, no i ti „neugodni zvukovi“ su tu uvijek bili s razlogom, kao dio forme

Kontrabasist Rohan Dasika bio je izuzetno gestikulativan, što je dodatno pridonosilo dojmu njegove sinergije s instrumentom i zvukom, a to i jest skladateljičina ideja. Prije drugog dijela skladbe slijedio je kratak prekid: svirač polaže kontrabas na pod, vezuje uzicom žice i svira instrument ustima, što je bilo i zvukovno i vizualno, ali i akustički izuzetno impresivno, pogotovo kada se sviranju priključilo i pjevanje odnosno mumljanje svirača (u tom trenutku, kao na koncertu popularne glazbe, članovi publike vade mobitele i uključuju videosnimanje). Svirajući isključivo date tonove kontrabasa (bez pritiska žica) on ustima suptilno mijenja frekvencije, što rezultira nepredvidivim, bogatim i zanimljivim harmonicima.

Rohan Dasik u izvedbi skladbe The Table of Knowledge / Foto: Matej Grgić

Zvukovi nisu bili uvijek možda i ugodni uhu, no i ti „neugodni zvukovi“ su tu uvijek bili s razlogom, kao dio forme. Oni su bili raspoređeni onako kako trebaju biti raspoređeni, u svrsi snažne ideje. Ti grublji zvukovi također nisu bili konstantno zastupljeni, već su postojali u službi nekoliko elemenata: kontrasta, gradacije i afekta.

Opravdanja i svrhe – scapegoat

S druge strane, na koncertu scapegoat održanom u KONTEJNER-u, ovaj tip „neugodnog“ zvuka uglavnom je dominirao koncertom, no na žalost nije imao za to opravdanje ni svrhu u užem ili širem smislu. Na ovom koncertu izvdene su tri skladbe izuzetno duge minutaže (koncert je trajao više od sat vremena), a radilo se o sljedećim skladbama: 2 Alberi Pierluigia Billonea, The Threshing Floor Mauricia Paulyja i Ciclo Continuo Justine Repečkaité.

Skladbe je izvodio eksperimentalni duo scapegoat, odnosno australski saksofonist Joshua Hyde i kanadski udaraljkaš Noam Bierstone. Njihove izvedbene sposobnosti u nastavku se ne žele dovesti u pitanje, već eventualno koncept koncerta i pristup skladbama.

scapegoat – saksofonist Joshua Hyde i udaraljkaš Noam Bierstone / Foto: Vedran Metelko

U ovom se slučaju radilo o suhom istraživanju zvuka, bez pozadinskog „teksta i naracije“

Svaka od ovih skladbi, zapravo, baš kao i skladbe Lize Lim bave se propitivanjem istraživanja zvuka i određenih proširenih tehnika pa tako i „zvukovno neugodnog“, što je već spomenuto. No, za razliku od skladbi Lize Lim, u ovom se slučaju radilo o suhom istraživanju zvuka, bez pozadinskog „teksta i naracije“. Tako su postojali dulji periodi – poput onoga u skladbi 2 Alberi Pierluigia Ballonea – gdje je publika imala priliku slušati oštar multifon na saksofonu punih desetak minuta, bez prekida. Je li ideja ovog postupka bilo navikavanje slušatelja na ovaj oštar zvuk, do granica pucanja i gubljenja percepcije neugode?

Foto: Vedran Metelko

U skladbi Ciclo Continuo se pak moglo promatrati udaraljkaša Noama Bierstonea kako, u otprilike podjednako dugom desetminutnom trajanju, meko kruži prstima po membrani kože udaraljkaških instrumenata. Ukoliko je ideja ove skladbe bilo dovesti slušatelje u meditativan trans, pitanje je zašto to nije postignuto?

Postavljanje pitanja

Treba se ovdje ograditi od toga da se ovim tekstom kao preferenca postavljaju skladbe s programskim sadržajem. Spomenuta skladba Pierluigia Ballonea donekle je imala i to, jer je bila inspirirana pjesmom Four Trees – upon a solitary Acre Emily Dickinson koja govori o četiri drveta koja stoje u samotnom krajoliku. No, za razliku od „programskih koncepata“ Lize Lim, ovaj opis nije ni na koji način bio u suodnosu sa samom glazbom. Općenito, svaka skladba bila je u tom smislu više ogoljeni niz zvukova što je ponegdje – kako zbog samih konstruktivnih elemenata skladbi, ali tako i zbog možda pretjerane slobode izvođača – djelovalo kao da se radi o slobodnoj improvizaciji ovog dua.

Izvedbe toliko sličnih tipova skladbi u nizu rezultirale su zamorom

Svakako je najzanimljivija skladba bila The Threshing Floor Mauricija Polyja, koja bi zasigurno mogla biti bolje prihvaćena u drukčijem programskom okružju. Radilo se o skladbi s vrlo polaganom (za ovaj koncert i prepolaganom) zvukovnom gradacijom koja nosi glazbenu i idejnu formu. No, ni to nije skladba koja može nositi „težište“ ovog koncertnog programa, a koje je doista nedostajalo. Usporedbe radi, svojevrsno težište portretnog koncerta Lize Lim nosila je posljednja skladba Calling the Ancestral River, ponajviše zbog toga što se radilo o najvećem izvođačkom sastavu koji nastupa nakon niza skladbi za solo instrumente, iako je i odličan težišni balans napravila skladba The Table of Knowledge zbog impresivnog i inovativnog, već opisanog nastupa kontrabasista Rohana Dasika.

scapegoat – saksofonist Joshua Hyde i udaraljkaš Noam Bierstone / Foto: Vedran Metelko

Ukupno, u slučaju koncerta scapegoat, radilo se o zamornom iskustvu te se može postaviti pitanje bi li, izolirano promatrane, skladbe uvrštene u ovaj program mogle funkcionirati u drukčijem programskom konceptu. Izvedbe toliko sličnih tipova skladbi u nizu rezultirale su zamorom. Niz sirovih zvukova, kao i niz predugih, gotovo na silu prolongiranih meditativnih trenutaka bili su elementi svake skladbe zbog čega se, bez aplauza između njih, možda ne bi mogao ni nazrijeti početak i kraj autorstva. Pitanje je također bi li se mogao ovakav tip koncerta postaviti u drugo vrijeme, možda u kasnonoćnim satima, čime bi se smisao pokušao pronaći u njegovoj djelomično meditativnoj strani.

Današnji kriteriji suvremene glazbe odavno postavili ljestvicu više od suhog sviranja buke, u kojoj eventualno uživa pretenciozno zamagljena publika

Foto: Vedran Metelko

U tom kontekstu, svirači su mogli poraditi i na samom prostoru, tražiti ili napraviti potpuno zamračenje ili posebno ambijentalno osvjetljenje, drukčiji koncept rasporeda publike koja leži ili hoda … Jer doista je bilo neobično prolaziti kroz ovo iskustvo u sunčano proljetno poslijepodne u klasično postavljenom koncertnom prostoru. U programskom letku stoji navod o duu scapegoat sa sljedećim opisom: „Njihovi programi propituju očekivanja publike i otvaraju prostor novim doživljajima. Izvode djela koja uključuju elektroniku, zvučna i vizualna proširenja, video, dizajn svjetla te improvizaciju.“ Ovaj opis nije ispunio očekivanja, jer on ne funkcionira u klasično postavljenom prostoru (ako uopće i može funkcionirati u ma kakvom konceptu) te su današnji kriteriji suvremene glazbe odavno postavili ljestvicu više od suhog sviranja buke, u kojoj eventualno uživa pretenciozno zamagljena publika.

Za kraj, može se još jednom osvrnuti na početno pitanje o tome koliko je snažna skladateljska ideja važna za prenošenje poruke – i to van uključivanja programnosti – za razumijevanje i percipiranje samih skladbi, odnosno koliko je važno da ne samo skladateljska, već i izvodilačka ideja bude u suživotu s glazbom, prostorom, postojanjem i u suživotu sa skladateljem. U tom kontekstu, suvremena glazba stavlja mnogo veći teret na izvođače te su u tom smislu članovi ansambla Elision, kao i skladateljstvo Lize Lim, postigli apsolutni uspjeh.

__________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS