Kontinuitet zajedništva, izvrsnosti i nadahnuća

„Hvala Samoborskoj glazbenoj jeseni na 50 godina kulture u kulturnom Samoboru“, riječi su kojima je, zatvarajući posljednji koncert na obljetničkoj, 50. Samoborskoj glazbenoj jeseni, Petrit Çeku odao priznanje tom, jednom od publici i izvođačima omiljenih festivala u Hrvatskoj, vjerojatno govoreći u ime mnogih svojih kolega, kao i bivših i sadašnjih posjetitelja Jeseni.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Festival je to koji se iz manje gradske manifestacije u posljednjih 20-ak godina, pod umjetničkim vodstvom prvo Gorana Merčepa, a zatim Srećka Bradića, te uz neizmjerno zalaganje i skrb Renate Glojnarić ispred POU Samobor, prometnuo u značajnu i iščekivanu manifestaciju koja zrači posebnom energijom umjetničkog zajedništva, izvrsnosti i nadahnuća.

Obljetničko je izdanje ugostilo niz istaknutih glazbenika i ansambala, od kojih su mnogi čvrsto vezani uz povijest festivala. Bilo je tu iznimno atraktivnih koncerata poput onoga Ive Pogorelića ili Simfonijskog orkestra HRT-a, koji je pod ravnanjem Valentina Egela izveo komornu obradu 9. simfonije Gustava Mahlera, te zagrebačkoj publici ranije vrlo dobro poznatog dua – violinista Juliana Rachlina i pijanista Itamara Golana. Na tim koncertima nisam bila članica uistinu mnogobrojne publike, no posjetila sam niz drugih koncerata, nekih možda i malo manje u prvome planu, ali umjetnički zanimljivih, intenzivnih, a u nekim slučajevima i iznenađujućih.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Čast otvaranja 50. festivala

Čast otvaranja 50. festivala pripala je starim samoborskim prijateljima – Zagrebačkim solistima pod vodstvom Sretena Krstića, a kojima se u solističkoj ulozi pridružio njihov također drag i dugogodišnji suradnik, kontrabasist Božo Paradžik. Iako sam već ranije iskazala svoju preferenciju za nešto „snažnijim“ programom svečanog koncerta otvorenja, a koji je donio niz kraćih skladbi u obradama Krstića i Paradžika (Bach, Puccini, Schubert, Brahms, Pejačević), zatim Vivaldijev koncert u e-molu, RV 409, a na kraju jedno opsežnije djelo za gudački ansambl – 3. suitu iz Starih arija i plesova Ottorina Respighija, izvedbe su nas u cjelini podsjetile zašto volimo slušati Zagrebačke soliste.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Tek je Respighijeva skladba pružila pravi prostor za njihovo angažirano i zaneseno muziciranje intenzivnog tona, razvedene boje i ugodne topline – Zagrebački solisti bili su u formi. Bila je to možda prilika i za još neko djelo iz njihova tzv. „željeznog repertoara“, ali i za neko supstancijalnije djelo hrvatskog skladatelja iz bogate riznice u koju Zagrebački solisti mogu posegnuti, s djelima od pretklasike pa do brojnih posveta koje su im hrvatski skladatelji podarili kroz njihovu 70-godišnju povijest. No, ako je na tom koncertu eventualno nedostajalo još malo intenziteta i dramatskog luka, ostatak festivala to je svakako nadoknadio.

Hommage Šostakoviču: novi projekt s izvrsnim glazbenicima i Fačinijeve Folies russes

Jedan od istaknutih koncerata bio je i onaj osmišljen kao hommage Dmitriju Šostakoviču, u povodu 50. obljetnice smrti. Inicirao ga je pijanist Krešimir Starčević, koji se već specijalizirao za hommage koncerte u povodu skladateljskih obljetnica, a ovaj put kao umjetnički suradnici u izvedbama Šostakovičevih djela, uz praizvedbu Tomislava Fačinija prožetu inspiracijom ruske umjetnosti, pridružili su mu se sopranistica Darija Auguštan, violinist Marco Graziani te violončelist Smiljan Mrčela.

Nastupajući kao klavirski trio, glazbenici su izveli oba Šostakovičeva klavirska trija, skladana u razmaku od 20 godina. Prvi je mladalačko djelo neobičnih (ponekad naglih) prijelaza i razbarušene inspiracije, a glazbenici su ga prezentirali suvereno i uz plemenit ton svih članova (posebice se istaknuo Mrčela muzikalnom i intenzivnom prezentacijom). Najautentičnije su izveli posljednji dio skladbe – obojen za Šostakoviča netipičnom optimističnom osjećajnošću, neopterećenom i neokaljanom bolom.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Darija Auguštan pridružila im se u izvedbi Sedam romanci na pjesme Aleksandra Bloka, a izvedbama je podarila dodatni intenzitet, dajući ponekad i potresan dojam posvećenosti i potpune prožetosti glazbom. Kao i interpretacija, snažan dojam ostvarila je voluminoznost njezina glasa, koji se razlio crkvom sv. Anastazije, preplavljujući i plijeneći pažnju slušatelja, zadržavajući u najdramatičnijim i najglasnijim trenucima zaokruženost i prelijepu boju.

Ovaj kvartet predstavio je zatim i suvremeni hommage Šostakoviču, novo djelo Tomislava Fačinija Folies russes. Vrlo atmosferična glazba oblikuje se kroz četiri prizora u kojima skladatelj poseže za tekstovima Bloka i Dostojevskog i kroz koje slaže zanimljiv narativ sazdan od nizova statičnih slika i egzaltiranih akcija. Osim ruskog literarnog predloška, svoj hommage oblikuje i citiranjem nekih Šostakovičevih motiva, a – slučajno ili ne – na nekim mjestima, podcrtanima tekstom, utjelovljuje i specifičnu skladateljevu grotesku.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Fačini itekako poznaje glas i zna za njega pisati, stoga je Dariji Auguštan pružio prostor za još jednu izvedbu u kojoj može prikazati sve svoje kvalitete, oblikovati uvjerljivu priču i pokazati raspon izražajnosti u vokalnom i interpretativnom smislu. Ona je tu priliku iskoristila do kraja. Zaključnu skladbu, Šostakovičev 2. klavirski trio, glazbenici su iznijeli posvećeno, uhvativši srž ove glazbe – bez pretjerivanja ili neprirodnih gesti izražavajući u nju utkano stoičko podnošenje boli, tihu, suzdržanu patnju koja svoj mir pronalazi u pomirenju sa sudbinom.

Osjetna sinergija glazbenika omogućila je sjajno nijansiranje izvedbe, gradaciju izražajnosti i plastično tkanje napetosti, zajedništvo u gestama, uz bogat i ekspresivan ton svih instrumenata.

Mladenačka energija i zrelo muziciranje prošlogodišnjih pobjednika Livadića

Kao dobitnik nagrade Grada Samobora i HDS-a za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja na 22. Natjecanju mladih glazbenika Ferdo Livadić (Davorin Kempf: Sonatina – Hommage á Haydn), recital je održao pijanist Ivan Petrović Poljak, student u klasi Rubena Dalibaltayana, izvevši zahtjevan program sastavljen od niza Chopinovih skladbi: dvaju valcera, op. 34, Nokturna f-molu, op. 55, br. 1, te Scherza u E-duru, op. 54, zatim Skrjabinove 5. sonate za klavir te Lisztove Sonate u h-molu. U izvedbi je pokazao zavidnu moć koncentracije, vrlo visoku razinu pripremljenosti te razvijene tehničke vještine.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Uz to, bilo je posve jasno da je pred nama glazbenik vrlo naglašenih senzibiliteta zahvaljujući kojima je u različitim smjerovima izraza i karaktera pokazao intenzivno razumijevanje glazbe koju predstavlja. Posebno na početku recitala izražena mladenačka energija i ushit za nijansu su nadvladali suptilnost izraza i donijeli pokoju prečvrstu gestu i suviše preciznu odrješitost nauštrb slobodnije osjećajnosti u muziciranju, no bilo je jasno da je on glazbenik s velikim potencijalom, čije će urođene, a tako i one radom razvijene sposobnosti, daljnje iskustvo nadograditi zrelošću i dodatnom rafiniranošću.

Skrjabinova Sonata bila je, u umjetničkom smislu, vrhunac njegova recitala – ostvario je zrelo razumijevanje zahtjevne glazbe, predstavljajući je promišljeno i suvereno, s mnoštvom nijansi te uz vrlo plastično, a prirodno oblikovane atmosfere i karaktere, spretno klizeći kroz njihove nagle mijene i kulminacije.

Pomalo i iznenađujuć – vještinom, intenzitetom, muzikalnošću – bio je koncert prošlogodišnjeg dobitnika glavne nagrade na Livadiću, violinista Mateja Mijalića, koji je za ovu prigodu kao umjetničkog suradnika odabrao mladoga pijanista Arsena Dalibaltayana. Bio je to nadahnut i skladan spoj iznimno muzikalnih osobnosti, u kojem su se njihovi rafinirani tonovi međusobno nadograđivali i pojačavali, ostvarujući intenzitetom, zaokruženošću i elegancijom uistinu snažan dojam.

Foto: SGJ

Nevjerojatna je zrelost koju su u svojim interpretacijama postizali ovaj dvadesetpetogodišnji violinist i dvadesetdvogodišnji pijanist. Posebno u izvedbi Brahmsove 2. sonate za violinu i klavir Mijalić je svakom frazom iznova oduševljavao punim, toplim tonom tamne patine te iznimnom staloženošću prezentacije, koja mu omogućuje najvišu razinu kontrole izvedbe, preciznost i čistoću te usmjerenost svakoga tona, a pritom nimalo ne umanjuje izražajnost i dubinu njegove interpretacije.

Arsen Dalibaltayan bio je savršen umjetnički suradnik, a zbog njihove sinergije, razumijevanja i osluškivanja činilo se kao da već godinama nastupaju zajedno. Prije završne solo točke, virtuozne obrade Schubertova Vilinskog kralja za solo violinu (Heinrich Wilhelm Ernst), glazbenici su izvedbom Chaconne u g-molu, koja se pripisuje Tomasu Antoniju Vitaliju, prizvali trenutke uzvišene posvećenosti glazbi – čiste ljepote koja kod slušatelja izaziva osjećaj ispunjenja, svirajući opojnim tonom i intenzivnom ekspresijom.

Te su karakteristike prenijeli i u izvedbu Romance za violinu i klavir američke skladateljice Amy Beach, iskoristivši priliku za oblikovanje još jedne žive interpretacije uglađenog tona i profinjenog dinamičkog nijansiranja, ne zapadajući ni u jednom trenutku u ponor patetičnog ili površnog iskaza. Na programu je bila i jedna spretno i sigurno oblikovana praizvedba – Tri šetnje uz Gradnu Tomislava Uhlika, skladba koja u svoja tri stavka donosi poput potoka razigran, stalno ploveći materijal kovitlajućih melodijskih linija u koje su utkani napjevi samoborskog kraja – lijep hommage festivalu i gradu.

Kao što je običaj, prije koncerta lanjskog pobjednika proglašeni su ovogodišnji laureati Livadića, o čemu je već pisala Bojana Plećaš Kalebota. Gitarist Filip Mišković dobitnik je glavne nagrade, a flautistica Iva Primorac dobitnica nagrade Grada Samobora i Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu djela hrvatskog skladatelja – Sonatine za flautu i klavir Berislava Šipuša.

New Note & Cantus Ansambl: Gargoyles of Notre Dame i festivalske narudžbe

Uz natjecanje Livadić, SGJ već 14 godina organizira i skladateljsko natjecanje New Note, koje je inicirao sadašnji umjetnički ravnatelj Srećko Bradić. Ovogodišnju prvu nagradu osvojio je američki skladatelj Andrew List za skladbu The Gargoyles of Notre Dame, koju je na svom koncertu izveo Cantus Ansambl pod ravnanjem Berislava Šipuša.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Ostatak programa tog koncerta također je bio „obljetnički“, jer se prisjetio brojnih djela koja je Jesen naručila za pobjednike Livadića (ovom prilikom izvedene su skladbe Tarbuka, Jelaske, Nježića i Juranića), a pobjednici su nastupili i kao solisti – harmonikaš Ivan Šverko, violinist Matej Mijalić, pijanist Ivan Vihor te gitarist Petrit Çeku.

Mladi na sceni i u publici

Lijepa je bila inicijativa da se u svečanom festivalskom izdanju predstave i najbolji učenici samoborske Glazbene škole Ferdo Livadić (Dora Nizek, flauta; Juliana Levak, violina; Filip Kukulj, violina; Roko Tominić, truba), koji su nastupili uz ansambl Acoustic Project Strings.

Foto: Samoborska glazbena jesen

A mladima – ovaj put u ulozi publike – bila je namijenjena izvedba glazbenog igrokaza Vještica Hillary ide u operu Petera Lunda, čime se u Samobor vratila dugogodišnja tradicija prikazivanja ovakvih glazbeno-scenskih projekata za djecu.

Srčane izvedbe i u finalu Jeseni, odaziv publike najljepša čestitka festivalu

Zaključni koncert Hrvatskog gitarskog kvarteta polučio je, kao i praktički svaki koncert festivala, izniman interes publike te izvrsnu svirku i njezino oduševljenje. Od pet skladbi na programu samo je jedna izvorno pisana za ipak specifičan komorni sastav – Suite du Bourdon Miroslava Miletića. Lijepo je što su se izvođači i festival prisjetili ovog plodnog skladatelja raznolikog i maštovitog opusa, a kojem se ove godine navršila 100. godišnjica rođenja.

Foto: Samoborska glazbena jesen

U ovom zanimljivom spoju inspiracije starim vremenima te Miletićeva specifičnog i prepoznatljivog izraza, koji crpi inspiraciju iz tradicijske glazbe, ispunjenog bojama interesantnih suzvučja, Hrvatski gitarski kvartet najviše je zablistao, svirajući inspirirano, uigrano i blistavo. Vrlo je zanimljiva bila i Çekuova obrada suite Iz Holbergova vremena Edvarda Griega, koja je u novom ruhu zvučala prozračnije i delikatnije no u gudačkom izvorniku, s novim bojama nekih dobro poznatih odsjeka, a tu su novu zvukovnost članovi kvarteta iznijeli uz dodatnu profinjenost i eleganciju zvuka i gesti.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Tvrtko Sarić obradio je 3. simfoniju u D-duru Luke Sorkočevića, u kojoj bi umjereniji tempo dopustio da melodijske linije jasnije prodišu, dok je u obradi dvaju stavaka iz baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva (koje je sam autor prethodno obradio za klavir) ipak donekle izgubljen izvorni karakter djela, posebno dramatičnost stavka Montecchi i Capuleti.

Foto: Samoborska glazbena jesen

Za kraj koncerta, ali i 50. Samoborske jeseni, glazbenici su izveli Koncert za kvintet Astora Piazzolle (obrada Thomasa Fellowa), zaneseno muzicirajući i uživajući zajedno sa slušateljima. Ovacije koje su uslijedile (a koje su bile upućene i za bis – Juranićev Hommage à Nino Rota iz njegovih Bagatella za kućnu upotrebu) bile su pohvala izvođačima, ali i cijelome festivalu. Izniman odaziv publike, pozitivna i poticajna atmosfera te srčane izvedbe izvrsnih glazbenika bile su najljepša čestitka za uspješnih pola stoljeća Samoborske glazbene jeseni.

Foto: Samoborska glazbena jesen