Hedonizam, asketizam i slavljenički instrument u rukama genijalaca

U dvorani Blagoje Bersa u petak je obilježen važan jubilej: 50 godina studija gitare na Muzičkoj akademiji sveučilišta u Zagrebu. Svečani su koncert koji smo tom prigodom čuli zapravo činila dva jednosatna recitala, koje su izveli naši renomirani gitaristi Zoran Dukić i Petrit Çeku.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Neprekidni prilično glasan šum klimatizacije u Bersi manje smeta pri slušanju (i izvođenju) orkestralne i zborske glazbe, no u slučaju solističkog nastupa na tihom instrumentu kakav je gitara uistinu je iritantan. Srećom, i Dukić i Çeku iskusni su profesionalci koji se nisu dali omesti, pa su se prstima i strunama junački suprotstavili buci stroja. I pobijedili.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Pripadnici različitih generacija, obojica gitarista diplomirala su u Zagrebu u klasi prof. Darka Petrinjaka, te se kasnije usavršavali u inozemstvu, pobjeđivali na najuglednijim međunarodnim gitarističkim natjecanjima te nastupali (i još uvijek nastupaju) uz vodeće svjetske orkestre i dirigente. Članovi su i više komornih gitarističkih sastava, a u jednom od njih sviraju i zajedno.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Prvi je nastupio Zoran Dukić koji je izveo djela Silviusa Leopolda Weissa, Manuela de Falle, Joana Manéna i Borisa Papandopula.

Nesumnjivi majstor svojeg instrumenta, Dukić je plijenio preciznošću te ljepotom i raznolikošću tona. No najdojmljiviji je bio njegov muzikalan i vrlo slobodan pristup, ne samo u osebujnoj dinamici i agogici, već i u tome što je – izvevši u kontinuitetu djela kasnobaroknog majstora Weissa i De Falle, koji je djelovao u 20. stoljeću  – naglasio zajedničke elemente glazbe za trzalačke instrumente (Weissova je skladba napisana za lutnju).

Najdojmljiviji je bio Dukićev muzikalan i vrlo slobodan pristup, ne samo u osebujnoj dinamici i agogici, već i u tome što je naglasio zajedničke elemente glazbe za trzalačke instrumente

I zaista – iako ih je svirao stilski primjereno – nakon njegovog su nastupa potpuno raznorodna djela četvorice skladatelja zvučala poput bogate i šarolike dinamične cjeline.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ako je Dukićev nastup bio hedonistički, Çekuovo je muziciranje, koje je ispunilo drugi dio večeri, bilo gotovo asketsko, ali itekako bogato glazbenim događanjima. Za početak i kraj odabrao je efektne skladbe neizbježnog Joaquína Rodriga, a između njih je izveo djela Ferdinanda Carullija i Claudea Debussyja. Çeku je umjetnik vrlo promišljenog pristupa svakom tonu, frazi i cjelini djela, no izuzetno rafiniran u svojoj muzikalnosti.

Çekuovo je muziciranje bilo gotovo asketsko, ali itekako bogato glazbenim događanjima

Obje je Rodrigove skladbe lišio kičaste “španjolskosti” i u njima naglasio kompleksnije momente; iz međusobno vrlo sličnih Carullijevih Šest Andantea izvukao je maksimum, dajući svakome od njih vlastiti karakter, a najupečatljiviji je bio u izvrsnoj izvedbi triju Debussyjevih preludija (u odličnoj obradi Tomorra Kumnove).

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Sve razlike između Zorana Dukića i Petrita Çekua istopile su se, međutim, u zajedničkoj izvedbi dodatka (iz pera Enriquea Granadosa) kojom su razveselili već ionako oduševljenu publiku.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Uz sjajan koncert, treba spomenuti i knjižicu 50 godina studija gitare na Muzičkoj akademiji u Zagrebu autorice Karoline Rugle, iz koje možemo saznati sve o ovom instrumentu u hrvatskoj povijesti glazbe: od svih imena koja su od 19. stoljeća do danas izvođačkim, pedagoškim ili skladateljskim radom pridonijela popularizaciji gitare do stvaranja vrhunske gitarističke škole kakvu imamo. Autorica u tekstu ukazuje i na nedostatak sustavnog muzikološkog pristupa povijesti gitare i gitarističke literature u Hrvatskoj: ova knjižica odličan je početak za neko buduće istraživanje.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr