Što ćemo s popevkom?

Snažno identitetsko usmjerenje

Iza nas je još jedan Tjedan kajkavske kulture čiji je središnji događaj, Festival kajkavske popevke, doživio svoje 58. izdanje. Kao i inače, dvije festivalske večeri, retrospektivni koncert Popevke zanavek i Nove popevke privukle su mnogobrojnu publiku u krapinsku Festivalsku dvoranu, a za one koji nisu mogli fizički nazočiti događanjima, bio je organiziran radijski i televizijski prijenos Hrvatske radiotelevizije.

© Krapina.hr

Od 1966. godine, festival se organizira s ciljem njegovanja pjevane i govorene kajkavske riječi. Tu misiju na sebe je preuzelo Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina te se uz festival u Tjednu kajkavske kulture održavaju i dječji programi, znanstveni skup, recitali poezije i dr. Snažno identitetsko usmjerenje festivala, koje je u prvim izdanjima odredio i zatim dugo održavao Stjepan Mihaljinec, uvjetuje i nastup izvođača u narodnim nošnjama te pratnju revijskog orkestra.

Takav standard izvedbe zadržao se do danas, nadživjevši ukidanje festivalskih nagrada 1994., kao i pojavu pjevanja uz playback pa bismo mogli reći da je riječ o svojevrsnom uspjehu. S druge strane, same pjesme izvedene na ovogodišnjem festivalu ocrtavaju nešto drukčiju sliku.

Jesu li nove popevke – nove?

Pogleda li netko koje su pjesme izvedene kao Popevke zanavek, primijetit će da je na popisu od 34 pjesme, ne računajući ulazne i završne pjesme za sve izvođače, tek devet pjesama napisanih i izvedenih nakon 1994. godine. U prijevodu, nenatjecateljska polovica životnog vijeka ovoga festivala nije rezultirala hitovima ili evergreenima u broju koji bi opravdao ukidanje natjecanja. Naravno, potrebno je vremena da pojedina pjesma zaživi izvan festivalske pozornice, ali krapinski festival nije jedini tog tipa pa znamo da vrijeme nije presudan faktor.

S obzirom na važnost kajkavskog identiteta za organizatore festivala, natječaj za Nove popevke imao je relativno skromne propozicije. Uz tehnički opis prijave na natječaj, tek je jedna rečenica opisivala kakva se pjesma traži: „Ovim Natječajem organizator želi potaknuti autore na stvaranje skladbi temeljenih na glazbenim, jezičnim i ugođajnim posebnostima krajeva u kojima se govori kajkavski.“ Međutim, u daljnjem tekstu nigdje nije objašnjeno što su to „glazbene, jezične i ugođajne posebnosti“, valjda svi autori znaju kako zvuči „naš kaj“.

Što zbog manjka zdravog natjecanja, što zbog nejasno postavljenih kriterija, nove popevke subotnje večeri u velikoj mjeri nisu zvučale ništa novije od onih starih kajkavskih popevki. Veliki broj pjesama napisali su prekaljeni festivalski autori poput Adele Dobrić Jelače, Tonija Eterovića ili Ivice Pepelka, revijski orkestar pod ravnanjem Siniše Leopolda (trenutnog umjetničkog voditelja festivala) i Antuna Tomislava Šabana iste je instrumentacije kakva se zabetonirala još u osamdesetima, a dobrodošlo osvježenje bila su poneka mlada izvođačka lica među već uobičajenom postavom koju srećemo i na drugim festivalima.

© Krapina.hr

Repertoarni potencijal

Kada su kriteriji široki, nejasni ili nedovoljno poticajni, onda se autori oslanjaju na prokušane obrasce: lagane valcere, polke, zdravice i pejsažne motive. Pa ipak, među 23 izvedene pjesme našle su se dvije ili tri pjesme većeg potencijala. Matija Cvek uglazbio je i izveo Roku noči koja bi se možda i mogla zavrtjeti eterom i internetom, ali bi ozbiljnu pozornost trebalo usmjeriti na izgovor (pod time ne mislim na razumljivost dijalekta).

© Krapina.hr

Fala ti mama zanavek (glazba i tekst: Ivica Pepelko) istaknula se među tipičnim festivalskim pjesmama, ali promjena solistice u zadnji tren nije bila najsretnija: umjesto Gabriele Hrženjak, uz Kirjales je nastupila Anita Huđek, već dobro poznato festivalsko lice. Izvedba bi možda bila bolja uz prilagodbu tonaliteta, budući da je riječ o jednom od najkvalitetnijih vokala svoje generacije.

Jedina prava festivalska pjesma, koja je odskakala sretnim spojem autora i izvođača, bila je Meglene zorje (glazba: Robert Grubišić, tekst: Slavica Sarkotić, aranžman: Toni Eterović). Andrina Frleta nije nastupila tek kao vokalna solistica, već i kao vješta interpretatorica teksta, uz zavidnu vokalnu sposobnost i razinu muzikalnosti. Možda nepoznato lice kajkavcima, Frleta redovno nastupa na festivalima diljem obale, a dobro je znana publici MIK-a.

U nekim drugim vremenima, takva izvedba bila bi vrijedna ozbiljnog diskografskog ugovora. Pored nje, duet Zsa Zse i Bojana Jambrošića u Cajtima na bregu, kojima je pripala čast da nastupe zadnji, bio je bljedunjav i pomalo neuvjerljiv.

Kajkavski identitet

Bilo je tu i drugih interesantnih imena, poput mlade Anamarie Klasić iz ŽVA Sotelia koja se istaknula i kao autorica, bilo je tu i veterana (Hrvoje Hegedušić, Dražen Žanko), doajena i doajenki krapinskog festivala (Tanja Mršić, Etno duo Goga i Željko) te standardnog broja opernih pjevačica (Barbara Suhodolčan Vrbički, Josipa Lončar, Lucija Jelušić Šimatović).

© Krapina.hr

Dakle, izvođača (profesionalaca, amatera ili mladih nada) na festivalu ne nedostaje. Ne nedostaje ni institucionalne podrške. Međutim, koliko god to grubo zvučalo, pjesmama koje se predstavljaju nedostaju stvaralačka kreativnost i aktualnost sadašnjeg trenutka.

O bregima i brajdama već smo čuli sve, a kajkavski identitet postoji i izvan kupice vina.