9. ispod bine: Uši širom otvorene

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Deveto izdanje sound art festivala Ispod bine održalo se od 6. do 9. studenog 2024.

Nastavljajući sa svojom misijom promicanja inovativnih umjetničkih praksi kojima je u fokusu zvuk, ovogodišnji je festival Ispod bine otvorio još mogućnosti, suradnji, zanimljivih programskih smjernica, a znatiželjnoj publici uvijek još pitanja i materijala za razmišljanje, diskusiju i razvoj vlastitih ideja.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Dom mladih – oaza, potencijal, a sada i instrument

Pohvalno i vrijedno je da je festival koji u naslovu ima sound art, tu u posljednje vrijeme gotovo izumrlu umjetničku pojavu na ovdašnjoj sceni, uz raznovrsne izvedbene programe ponudio i dvije instalacije. Bilo je predviđeno da prvi festivalski dan započne upravo otvorenjem višekanalne prostorno-zvučne instalacije Tonija Meštrovića pod nazivom Odzvuk od zvuka amfiteatra, koja se (doslovno) protezala kroz prostor amfiteatra Doma mladih, pozivajući svojom interaktivnom prirodom na intervencije posjetitelja za trajanja festivala.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Početak nije bio tek otvorenje instalacije, a s početkom se nije ni običajno kasnilo, pa je prvi festivalski dan dao potisak ne samo u programskom, nego i u vidu tempa koji je valjalo vjerno slijediti. Sam postav instalacije sadržavao je dvanaest zvučnika raspoređenih u krug na pozornici te dva subwoofera, dok je prostor amfiteatra poslužio kao svojevrsni rezonantni korpus glazbene instalacije ili instrumenta, na način da se 50-metarska žica protezala kroz prostor, a zvuk koji bi se pomoću žice i uporabe piezo pickup mikrofona proizveo, softverski se manipulirao, a softversko sučelje je i podijelilo zvučni materijal u različite kanale, reproducirajući zatim svaki putem zvučnika rapoređenih na sceni.

Upravo je i sama scena, odnosno ozvučeni pod po kojemu je hodala publika, bila dijelom zvučnog rezultata, uz pomoć dodatnog mikrofona koji je prenio nastale intervencije, pa je tako rad imao i interaktivni element koji je publika mogla promatrati i ukoliko su se odlučili tek smjestiti na jastuke raspoređene na sceni, među zvučnicima i hodači(ca)ma.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Ipak, u najavi otvorenja instalacije (ujedno i festivala) izostala je za prvi doživljaj možda i ključna informacija, a to je da u pitanju nije bilo tek puko otvorenje nego i izvedba uživo samog autora. To bi bilo vrlo važno istaknuti, među ostalim, i upravo zbog hvalevrijednog aspekta pažnje koji se na prvu iščitava iz festivalskog programa, kao i samog naziva.

Dio publike tako je popustio početak (prve) izvedbe, ali se pred kraj festivala ona još jednom organizirala. Budući da sam pratila prvi dio ovogodišnjeg festivala, drugu sam izvedbu propustila pa je i dojam oblikovan parcijalnim iskustvom. Upravo je izvedbeni dio taj koji instalaciju prikazuje, odnosno zvučno predstavlja i u dručkijem svjetlu, uvodeći novi kontekst u kojemu se ovaj zvučni rad promatra i doživljava, a u tom se glazbenom segmentu, uza postojeću, radu imanentnu prirodu proizvodnje, manipulacije i reprodukcije zvuka, činio ponešto redundantnim ukoliko ga se promatra tek kao jednu od zvukovnih mogućnosti instalacije, a tim više ukoliko se samu izvedbu doživljava kroz odabrani obrazac korištenja, odnosno samo muziciranje.

Zanimljivo opažanje je i ono da, iako se Odzvuk nadovezuje na raniji istraživački rad i prethodnu instalaciju, doživljaj slušanja i bivanja u prostoru (koji u slučaju ove instalacije ima drukčiju ulogu), iz niza i uopće recepcijskih aspekata ove višeslojne instalacije ostavlja dojam zasebnog, s prethodnim ostvarenjem nepovezanog te vrlo zanimljivog rada. Tome svakako doprinosi i kontekst u kojemu je nastao, prostor i konotacije koje nosi, kao i nadogradnja u vidu izvedbe te svi koji su doprinijeli zvučnom oblikovanju njegovih slojeva.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Rough around the edges

Spomenuti rad nastao je u suradnji s Hrvojem Pelicarićem, sivom eminencijom ovog festivala, ali i brojnih drugih procesa, suradnji i radova. Zahvaljujući njemu vjerno se (re)kreira svaka od idejnih zvučnih slika gostujućih glazbenika čije su izvedbe ove godine započele gostovanjem poznatog talijanskog južnjaka, tape composera Valerija Tricolija. Pod naslovom For Old Times Sake, njegov je nastup donio ono po čemu je poznat – analogno-digitalne zvučne pejzaže nastale u sprezi prethodno snimljenih zvučnih materijala na trakama, njihovom manipulacijom, improvizacijskim pristupom izvedbi i neposrednošću (fizičkog i glazbeničkog) rada s materijalom u procesu za koji se često čini da se odvija na rubu raspadanja.

Iako bi se za njegov nastup moglo reći da (barem u tehničkom smislu) nije bio uspješan, usred tehničkog kvara ključnog dijela njegova set upa, pristup i stav prema eksperimentalnoj glazbi koji se odražava i u njegovu zvuku, a ponajviše samome nastupu, osvježavajuć je usred ponekad presličnih, opreznih ili jednoličnih ostvarenja kakva se daju čuti ponajviše na festivalima, različite profilacije i različitih formata.

U tom su smislu smionost, vjernost pristupu, tenzija koju stvara u vrlo posebnom pristupu odnosu zvuka i forme, kao uostalom i Tricolijevo snalaženje u danim okolnostima, bili uzbudljivi. Nešto manje uzbudljiv bio je slušno sami glazbeni materijal koji se usred spomenutih tehničkih poteškoća vjerojatno nije predstavio na željeni način, a u kombinaciji s trajanjem i intenzitetom, sve jasnijima su postajali pojedini elementi materijala, prostora i izvedbe, čime je narušena ideja njihovog jedinstva u inače zanimljivom nastupu podjednako zanimljivog gosta.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Dvije strane Mazureka

Na sjecištu zvuka i vizualnih umjetnosti djeluje američki gostujući umjetnik Rob Mazurek, a upravo je to žarište svog djelovanja predstavio u Splitu. Drugog festivalskog dana na katu Doma mladih publiku je dočekao vrlo poetičan postav zvučne instalacije Sudden Amplitutes Mazureka, koji je tih dana s pulskim triom Roj osa pripremao splitsku premijernu izvedbu zajedničkog glazbenog projekta koji su zatim predstavili istarskoj i zagrebačkoj publici.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Skulpture u oblicima nalik na oblake, uz središnju zrcalnu točku te vizualno dinamične video projekcije idejno su spojene sa zvukolikom u čijoj je pozadini želja za interakcijom kroz kretanje posjetitelja. Odluka o prostoru, dinamici oblikovanja zvuka (premda mi se činilo da u opisu naglašeni sustvarateljski aspekt ovog zvukolika u cijelosti možda i nije do kraja uspio), vizualnoj komplementarnosti s okolinom, kao i pozadinsko promišljanje o dimenzijama, višeosjetilnim iskustvima i neagresivan a uranjajući pristup onome tko djelo promatra i u njega zalazi, ostavio je dojam dubljeg zanimanja i uspješnosti splitskog doprinosa Mazurekovoj istoimenoj seriji radova.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Osim što su između koncertnih izvedbi i druženja festivalske publike ove instalacije bile dobrim poticajem za razgovor i razmišljanje o nizu tema koje se vežu uz takvu vrstu instalacija, ali i korištenja zvuka, bile su i podsjetnik kako je prostorni kompleks Doma mladih puno više od nekolicine konvencionalnih prostora ili splitske kreativne oaze, nudeći brojne kreativne, prostorne i suradničke potencijale koje će, nadamo se, splitski kreativci imati priliku ojačati nakon planirane obnove prostora, koju valja pomno pratiti te na važnost ovog mjesta za kulturu Splita podsjećati sve kojima taj podsjetnik treba.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Inner duo, shifting trio

Drugog dana nastupio je i duo Tinymental, koji su prethodno na Kontejnerovim Gibanjima formirali slovenski i hrvatski glazbenici, Bojan Krhlanko i Pavle Jovanović. Kompozicijski, improvizacijski, intiutivan, na mahove suspregnuto virtuozan, promišljen, odlučno istodobno o(t)pušten i odvažan pristup zaokruženom konceptu koji je vjerojatno bio i katalizatorom brojnih ideja koje su glazbenici kasnije koristili i u svojim drugim glazbenim izdancima. Suradnja koju su dugo oblikovali, formirali i glazbeno stvarali rezultirala je onime što je sada nazvano elektroakustičkom komprovizacijom, Inner Disposition.

Sam naslov daje nam naslutiti vjerojatne procese koji su se na putu ka ovom glazbenom rezultatu trebali odviti, a zrenje koje su obojica u međuvremenu doživjeli, međusobno razumijevanje i poznavanje – kako u glazbenom, vremenskom i uopće izvedbenom smislu – bilo je vrlo čujno, gotovo opipljivo u njihovom premijernom zajedničkom koncertnom predstavljanju splitskoj publici.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Večer je zaključila audiovizualna izvedba Pitch Shifting Grgura Savića, Sanje Star i Richarda Scotta, spajajući strasti, jake strane i svojevrsne specijalnosti trojca: elektroniku i majstorstvo na sintetizatorima, improvizaciju uživo te video. Uz razvijenije ideje i kreativnu krivulju videa Sanje Star, najviše oduška zvučno i u međuodnosima trija dao si je tehnološki i gadgetima bogato opremljeni Scott. Ipak, svojim tankoćutnim oblikovanjem zvučne slike, odnosa, dramaturgije, kao i vlastite nepretenciozne, strpljive i kuriozne dionice, u ovoj je priči najzanimljiviji akter ipak bio saksofonist Grgur Savić.

Foto: Damira Kalajžić/Ispod bine

Usred čudnovato zgusnutog rasporeda manje i više suvremenoglazbenih festivala toga vikenda, sunčani Split i dobru festivalsku atmosferu morala sam zamijeniti maglom i drugim koncertnim prostorima, pa i ove godine nisam među onima koji mogu donijeti dojam cijelog devetog izdanja, ali radoznalim ušima preporuča se sunčani studeni u Splitu i sudjelovanje u zaokruživanju prvog desetljeća ispod bine.