Srijeda Acoustic Projecta i hrvatske glazbe u Lisinskom

Svaki novi program u 17 godina postojanja ansambla Acoustic Project je uzbuđenje, otkriće, osvježenje za glazbenike i publiku. Desetorka pod umjetničkim vodstvom kontrabasista i skladatelja Dubravka Palanovića uvijek iznova oduševi.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Klasično je obrazovana i djeluje u najkompleksnijim izvođačkim projektima. No i klasičarima treba prilika za opuštanje, susret s pulsacijama i pjevnom melodijom, uz „strujno” pojačan zvuk i prostor za improvizaciju. Sve im to pruža Palanovićev laboratorij, njegov „akustični projekt” koji spaja najbolje iz klasike, jazza, rocka i etna. Na svojem posljednjem koncertu u ciklusu Dvorane Lisinski, Lisinski srijedom, svemu tome dodali su i „zrno elektronike”.

Prvi je dio programa protekle srijede, 22. siječnja u 20 sati, donio šest novih djela – čak četiri recentna djela samog Palanovića te po jedno dvojice njegovih kolega kojima je, svakome na svoj način, sviračka karijera (kao i njemu) obilježila skladateljski izričaj. Dok je Palanović dugogodišnji član sekcija kontrabasa Zagrebačke filharmonije, Splićanin Gordan Tudor među najboljim je hrvatskim saksofonistima (Papandopulo kvartet), a Frano Đurović kao klavijaturist ima povijest nastupanja s raznoraznim bendovima pop-rock scene.

U uvodu su praizvedene najprije tri Palanovićeve nove skladbe zaredom njegova profinjeno eklektičnog glazbenog ozračja, sada bez etna, a više u smjeru univerzalne ambijentalne i jazzy pop klasike. Dvoranom se pronio diskretno ozvučen ton petoro gudača, trojice puhača, pijanista izmeđua Stainwaya i klavijatura, te bubnjara na raskošnom rokerskom setu bubnjeva zbog kojega su ovakve intervencije u tonu i bile nužne. Autor je ostao vjeran kratkoći forme i pripovjednim tonskim slikama stvorivši tri hitoidne glazbene priče različitih karaktera – Između vjetrova, Prvo sunce i Otrovni mjesec.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Uslijedile su praizvedbe dviju skladbi za ansambl i elektroniku čime se zvučni spektar ovog, kako nam njegov naziv kazuje, isključivo akustičkog ansambla, proširuje i na nove svjetove. Prva je od njih bila praizvedba skladbe A. I am not afraid za ansambl i elektroniku poslane iz Splita, a njezin autor (Tudor) nažalost te večeri nije uspio stići do Zagreba. Sam naslov s jedne strane upućuje na danas toliko sveprisutnu (i prijeteću) umjetnu inteligenciju, a s druge na stih pjesme Touch Me grupe The Doors.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Tudor se ne boji umjetne inteligencije već je inteligentno umjetnički rabi u svojoj glazbi. UI mu je polužila za generiranje novog izvora zvuka, sintetskog govornika koji se putem računala – njime je upravljao Tudorov kolega Đurović – pridružio glazbenicima. Zvučnim prostorom se razlijegao muški glas srednjeg registra, kao da ga slušamo kroz telefon, ali daleko od toga da bi se s „onoga svijeta” oglasio Jim Morrison, pjevač The Doorsa. Za razliku od Amerikanaca iz LA-a, ovdje je „robot” njegove stihove izgovarao s britanskim naglaskom, što nas je udaljilo od Kalifornije i usmjerilo univerzalnosti poruka.

Umjetnu inteligenciju ne možemo (barem ne još!) ni dodirnuti ni zagrliti, pri čemu je ponavljanje zaziva „Touch me!” („Dodirni me!”) u publici izazvalo podsmijeh, ali i pomalo sažaljenje prema neljudskom elementu koji pokušava postati čovjekom. To su te „granice svjetova” iz naslova ovog koncerta koje se dodiruju, ali se ne mogu prijeći, i dobro da je tako. Kako bilo, stvoren je (auto)ironički, aktivistički, ali i umjetnički skladan spoj ritmizacije govora i melodioznosti instrumentalnog ansambla uz odgovore na pitanja koja muče našu svakodnevicu.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Na to se nadovezala još jedna skladba za ansambl i elektroniku, Palanovićeva četvrta praizvedba večeri – Odlazak. Dao je prednost solima i manjim komornim situacijama prije no što je živim interpretima pridodao diskretni svemirski zvukolik manje kao kontrast, više kao dodatak, koprenu „šljokica” na glazbenu tortu svojega acoustica. Premda je ianče car elektronike, Frano Đurović je pak za ovu večer napisao akustično djelo, samo za Acoustic Project, potraživši za naslov nadahnuće (opet!) u stihovima pop kulture. Izvukao je iz sjećanja neki davni sentiš uz evergreen Parnog valjka, Jesen u meni, i svoju najnoviju skladbu prozvao Rano moja hej.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Bez ikakvih citata na poznatu melodiju, skladatelj popušta izazovu šlagera ali kao da se distancira kroz glazbene pošalice s majstorskom orkestracijom i efektnim solima na violončelu, kontrabasu i saksofonu u maniri vrhunskih jazzera. Đurović sa jazzom nema nikakve veze, ali je pokazao majstorsku vještinu mimikrije i transformacije u stilu Acoustic Projecta, što potvrđuje kvalitetu našeg jedinog sveučilišnog profesora primijenjene kompozicije.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

U drugom dijelu večeri „akustičari” su nas proveli kroz svoj stariji repertoar iz Palanovićeva opusa, sada s izravnim naglaskom na tradicijsku glazbu raznih krajeva Hrvatske, od istarske ljestvice do drmeša uglavnom s hvaljenog albuma Furious Dance (Divlji tanac) iz 2022: Mistični putevi Istre, Sjećam se ‘Plavog trnaca’, Za pjesmu volje nemam, Divlji tanac, U očima led i sjaj, te Kamene zvijezde. Između su se skladno smjestila Četiri lita i četiri zime dubrovačkog gitarista-skladatelja Srđana Berdovića, da bi nas večer za kraj odvela izvan Hrvatske, dosta južnije, uz dodatak u zanosu  surf rock teme iz filma Pulp Fiction koja je u stvari anonimna egipatska tradicijska skladba Misirlou kao jedini izravni citat na koncertu punom aluzija.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL

Čestitke svim autorima glazbe, ali i interpretima njihovih djela koje vrijedi za kraj navesti u nominativu: flautist Marko Zupan, oboist Branko Mihanović, saksofonist Nikola Fabijanić, pijanist Tibor Naglić, udaraljkaš Renato Palatinuš, violinisti Katarina Kutnar i Val Bakrač, violist Aleksandar Jakopanec, violončelist Petar Kovačić i već višestruko spominjani vođa benda i autor većine skladbi – kontrabasist Dubravko Palanović.

Foto: Tomislav Jagar/KDVL