Aljoša Jurinić vs. neumoljivo ljeto i akustika 1:0

Recital Aljoše Jurinića održan u subotu, 31. kolovoza na Sceni Amadeo, bio je istovremeno i naporan i lijep doživljaj koji je zorno pokazao koliko dodatnog truda izvođač mora uložiti kad svira u teškim uvjetima.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Temperatura je i te večeri bila neumoljiva, kako vani tako i u gotovo punom atriju zagrebačkog Prirodoslovnog muzeja. Sjedeći na prilično neudobnim i tijesno zbijenim stolcima, znojna se publika pokušavala rashladiti lepezama i programskim listićima, što je rezultiralo nemirom u dvorani, a vjerojatno i nedostatkom slušateljske koncentracije.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

S modernim krovištem do kojeg se uzdižu stare zidine okićene aulama i brojnim prozorima između kojih lebde modeli morskih životinja, prostor Scene Amadeo izgleda sjajno – kao spoj starog i novog, prirode i društva. Zvučna je slika, nažalost, sasvim drukčija: zbog obilja jeke akustički je neprikladan možda i za sve koncerte, a svakako za klavirske recitale.

Uz nesnosnu vrućinu, bio je to velik problem za Aljošu Jurinića koji je pokazao ogromnu koncentraciju i profesionalnost. Publici se požalio na akustičke uvjete te ispričao kako se pijanisti moraju snalaziti u takvim situacijama: sviraju sporije i s manje pedala nego inače, što se možda čini jednostavno, međutim – nije, nimalo, naročito pri izvođenju rasporeda temeljenog na glazbi romantizma i ranog 20. stoljeća.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

A taj je raspored Jurinić sastavio vrlo ukusno. Uz Drugu sonatu u b-molu, op. 35 Frédérica Chopina i Treću sonatu u a-molu, op. 28 Sergeja Prokofjeva, na njemu su se našla i djela dviju skladateljica – u nas gotovo nepoznate francuske romantičarke Louise Farrenc te naše Dore Pejačević. Kako je sam rekao, Jurinić nastoji smanjiti nesklad između zastupljenosti skladateljica i skladatelja na glazbenim programima, pri čemu – i hvala mu na tome – izbjegava „večeri skladateljica“, a njihova djela radije uvrštava u redovne rasporede.

Jurinić nastoji smanjiti nesklad između zastupljenosti skladateljica i skladatelja na glazbenim programima, pri čemu – i hvala mu na tome – izbjegava „večeri skladateljica“, a njihova djela radije uvrštava u redovne rasporede

Tako smo na početku večeri čuli Air russe varié, op. 17 Louise Farrenc iz 1835., jedno od najcjenjenijih njezinih djela, sastavljeno od uvodnog preludija, teme s osam varijacija i finala, napisanih u tipičnom virtuoznom stilu tog vremena, ali i protkano kanonima i fugama kojima je skladateljica pokazala svoju ljubav prema staroj glazbi. Jurinić je ovoj partituri pristupio vrlo pažljivo, boreći se s odjekom koji je s vremena na vrijeme „progutao“ neke imitacije i pasaže, no uspio je postići efektnu izvedbu i dočarati romantičarski zanos Farrencove.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Najveća žrtva akustičkih uvjeta bio je gusti klavirski slog Chopinove Druge sonate iz 1839. godine. Tome ni najmanje nije kriv Aljoša Jurinić, koji je vrlo rafiniran pijanist, nesklon žestokim dinamičkim i agogičkim izljevima, pa je i njegov Chopin jednostavan i elegantan, gotovo u potpunosti bez rubata i lišen sladunjavosti. Međutim, ni takav pristup, očito i dodatno prilagođen prostoru, nije mogao obuzdati jeku pa su svi stavci osim izvrsno i muzikalno izvedenog polaganog trećeg (glasovitog Marche funèbre) povremeno zvučali nerazgovjetno, a posebno se to čulo u Finalu koji se velikom brzinom u kromatskim pomacima kreće u oktavama.

Aljoša Jurinić vrlo je rafiniran pijanist, nesklon žestokim dinamičkim i agogičkim izljevima, pa je i njegov Chopin jednostavan i elegantan, gotovo u potpunosti bez rubata i lišen sladunjavosti

Prozračna tekstura Života cvijeća, op. 19 Dore Pejačević (1905. – 1910.) bila je manje podložna jeci pa je ova izvedba bila najuspješnija u večeri. Prostor je pijanistu napokon dopustio svirati pa smo uživali u njegovom plemenitom i odmjerenom tonu, individualnosti i besprijekornoj muzikalnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Ni kratka, energična i tehnički vrlo zahtjevna Prokofjevljeva jednostavačna Treća sonata, izvedena na kraju večeri, nije se pokazala najsretnijim izborom za mogućnosti prostora pa su njezini brojni detalji u gomili zvuka ostali neraspoznatljivi. Publika, međutim, s razlogom voli Aljošu Jurinića pa je burnim pljeskom od vidno umornog glazbenika (koji je program odsvirao bez stanke) izmamila i virtuozni dodatak.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zagrebački je potres prouzročio velik manjak koncertnih prostora, ali vrlo dobro znamo da nije važno samo tko, kako i na čemu svira, već i gdje svira. Subotnji nastup Aljoše Jurinića bio je daleko od lošeg, ali na nekom adekvatnijem mjestu bio bi to vrhunski glazbeni doživljaj.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr