Antiphonusov Millefeuille u srcu Zagreba

Priča kaže: kada je mitski junak Ahilej, sin mirmidonskog kralja Peleja i morske nimfe Tetide, prilikom dugogodišnje opsade Troje, a prije negoli će ga samoga zateći proreknuta mu smrt, susretao na bojnome polju svoje ranjene suborce, njihove rane pokušao je liječiti i neizdržive bolove ublažiti jednom posebnom ljekovitom biljkom. Tome znanju, kao i mnogim drugima, podučio ga je njegov učitelj iz mladosti, kentaur Hiron. A ljekovita biljka ponijela je ime mitskog porijekla i latinskog predznaka achi­llea millefolium, u našim krajevima poznata kao stolisnik ili hajdučka trava. Više varijanti priče, kako to s mitovima uvijek biva, prelijevale su se preko književne predaje sve do današnjih dana, ostavljajući „tisuću“ sitnih tragova u mnoštvu umjetničkih interpretacija.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Možda Ahilej nije mogao zaliječiti rane (i sam je od jedne stradao), no priroda i umjetnost, svaka iz svoje snage, trudi se to činiti tisućljećima. Jednome takvom pokušaju svjedočili smo u ponedjeljak, 10. lipnja 2024. godine, na koncertu Ansambla Antiphonus u Napretkovoj dvorani u samome centru Zagreba. Millefeuille, nazvali su svoj koncertni program, spretno i domišljato, kako to njihov voditelj Tomislav Fačini uvijek čini, spojivši naoko nespojivo.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Suprotnosti jesu, ali neodoljivo se privlače, primičući se jedno drugome do neodvojivosti i neprepoznatljivosti; gorko i slatko, prošlost i sadašnjost, mit i stvarnost, glazba i književnost, priča i život. Slatki slojevi lisnatoga tijesta i kremastog nadjeva mogli bi zaliječiti dušu, poput Ahilejeva stolisnika koji ublažava razne boljke, a možda je, pak, jedini lijek (koliko god sladunjavo zvučalo) – umjetnost. A koja to umjetnost može tako suptilno, a tako direktno, pokrenuti um i dušu, doli uglazbljena pjesnička riječ? I koja to forma može najbolje učiniti, doli popijevka?

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Millefeuille bila je večer francuskih popijevaka iz razdoblja kasnog romantizma i prijelaza u novo stoljeće… iz skladateljskog pera Henrija Duparca, Gabriela Fauréa, Francisa Poulenca, Cécile Chaminade, Andréa Capleta, Èmilea Paladilhea, Pauline Viardot, Reynalda Hahna… iz pjesničkog opusa Charlesa Baudelairea, Romaina Bussinea, Jeana Moréasa, Armanda Silvestrea, Victora Hugoa, Jeana Lahora, Pierrea Corneillea, Xaviera de Maistrea, Édouarda Guinanda, Théophilea de Viaua, Jeana Anouilha, Roberta de Montesquioua. Ansambl Antiphonus nastupio je u svom jezgrovitom sastavu koji čine Anabela Barić, Monika Cerovčec, Martina Borse, Ivan Bingula, Siniša Galović i Tomislav Fačini, uz klavirsku pratnju pouzdanog suradnika Filipa Faka i u dvjema izvedbama zastupljenu flautu Lucije Stilinović.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Mističnim ugođajem Ravelova klavirskog Preludija otpočelo je putovanje francuskim stranicama glazbeno-pjesničkog romantizma na koje je publiku pozvao Tomislav Fačini izvevši L’invitation au voyage Henrija Duparca na stihove Charlesa Baudelairea. „Svijet tone u san obasjan toplim svjetlom. Ondje, sve je red i ljepota, raskoš, spokoj i slast“, zaključuje Baudelaire, a u tom snu „začaranom tvojim likom“, Gabriel Fauré nastavlja sanjati u skladbi Après un rȇve na Bussineove stihove u izvedbi Ansambla Antiphonus. I tako je krenulo pažljivo dramaturški oblikovano putovanje, i u pjesničkom i u glazbenom smislu, što je inače prepoznatljiva karakteristika koncertnih programa Antiphonusa i njegova znalačkog voditelja Tomislava Fačinija.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Fačini uvijek teži ispričati priču i oblikovati dramski kontekst pa je na isti način bio osmišljen i programski tijek ovoga koncerta. Strepnja i strah smjenjivali su se s radosnim kliktajima, tuga s valovima optimizma, nedoumica s osjećajem pouzdanja, smirenost s rastućom napetosti, u fantastičnoj suigri pjesničkih misli, glazbenog bojanja i nutarnjih sadržajnih niti koje su vodile od ambivalentnih ljubavnih osjećanja do prikrivene strepnje od neizvjesne budućnosti.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

U tijeku programa svaki od članova Antiphonusa dobio je svoje solističko mjesto, izmjenjujući se sa skupnim izvedbama. Anabela Barić otpjevala je Poulencovu Air vif, a potom je ansambl izveo prvu od dvije Fačinijeve „ansambl obrade“ popijevaka Cécile Chaminade, Le Noël des oiseaux. Slijedio je prvi klavirski intermezzo u izvedbi Filipa Faka, Forlane iz suite Le tombeau de Couperin koju je Ravel skladao nakon smrti majke i nekoliko prijatelja u Prvome svjetskom ratu.

Suitu je skladao neoklasicistički se osvrćući na francusku čembalističku tradiciju čiji je jedan od glavnih predstavnika bio François Couperin, a svaki od šest stavaka sjećanje je na jednoga od Ravelovih poginulih prijatelja, pri čemu je Forlane posvetio slikaru Gabrielu Delucu.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Viens! une flûte invisible soupire Andréa Capleta pridružila je sopranistici Anabeli Barić i pijanistu Filipu Faku flautističku melodiju Lucije Stilinović, otvarajući sadržajno novo, melankolično poglavlje programa, nakon čega su svi zapjevali Duparcovu Chanson triste. Na to su se nadovezale dvije solističke točke, Paladilheova Psyché Martine Borse i Viardotova Haï luli Monike Cerovčec. A onda je opet slijedila promjena raspoloženja.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Nakon zapljuskujućeg vala optimizma Chaminadeine Villanelle, u izvrsnoj Fačinijevoj obradi, osjećaj blagosti i mira donio je drugi klavirski intermezzo, Debussyjeva La fille aux cheveux de lin, „klasik“ klavirske literature i skladateljeva glazbenog opusa. Dvojica pjevača potom su iznijeli svoje solističke interpretacije. Ivan Bingula otpjevao je Hahnovu À Chloris, a Siniša Galović Poulencovu Les chemins de l’amour, vraćajući publiku u onu neizvjesnost koja više ili manje izraženo, ali kontinuirano progovara iz pjesničkih predložaka, ponovno prizivajući usud, uspomene i zaborav.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Duparcova La vie antérieure i Fauréova Les Djinns zazvučale su u interpretaciji čitavog ansambla; prva poput koralnoga zaziva koji zamire u dubokom registru klavira, druga prožeta nemirnom slutnjom koja eksponencijalno raste od pauzama isprekidanoga altovog početka Martine Borse, k previranjima unutar ansambla potpomognutima aktivnom klavirskom dionicom, do ponovnoga zamiranja altova zaključka „prostor / briše / zvuk“ koji klavirist Filip Fak jednako nemirno ponovi iznošenjem istog motiva u basovoj lagi povrh koje nestaje zvuk molskog akorda.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Zvonkost i transparentnost Anabele Barić, nijansiranost i snaga Monike Cerovčec, toplina, sočnost i punina koja vas uvlači Martine Borse, čistoća i svjetlina Ivana Bingule, sugestivan ton široka opsega Siniše Galovića, patinasta iskustvena obojanost Tomislava Fačinija, neke su od pojedinačnih karakteristika koje bismo mogli izdvojiti o spomenutim izvođačima, no tek u srazu tih i mnoštva drugih specifičnosti nastaje ona kvalitativna razina interpretacije po kojoj je Ansambl Antiphonus jedinstven na hrvatskom glazbenom obzorju.

Birajući vrsne suradnike – poput izvrsnoga pijanista Filipa Faka koji se vješto približio idealu kućnoga muziciranja i pružio promišljenu pratnju svakoj skladbi na repertoaru te mlade flautistice Lucije Stilinović koja je svojom „(ne)vidljivom“ ulogom (kako su se u najavi koncerta poigrali) lijepo upotpunila dvije skladbe na repertoaru – Antiphonus nastavlja kreirati i producirati glazbene poslastice koje imaju moć udovoljiti i kriterijima struke i glazbenim znatiželjnicima.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Fačinijev Fauré pozvao je publiku da se otisne na ovo putovanje, a ono je, pak, završilo istim skladateljem i njegovom poznatom Pavanom koju su izveli svi sudionici glazbeno-pjesničkog millefeuillea.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

„I uvijek tako, i tako stalno…

Mrzi se i ljubi…

Govori zlo o svojim ljubavima!

…

Zbogom, i dobri vam dani, tirani naših srdaca!

I dobri vam dani…“

(prijevod: Tomislav Fačini)