Antonio Smareglia i Istarska svadba ponovno u Rijeci

Istarska svadba (Nozze Istriane) Antonija Smareglije jedna je od ovosezonskih premijera HNK-a Ivana pl. Zajca, nastala u koprodukciji s Istarskim narodnim kazalištem u Puli. Pulskom premijerom (4. svibnja), kao i riječkom (11. svibnja) ravnao je maestro Simon Krečič iz Opere Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru.

Uz Zorana Juranića kao dirigenta te alternativnu postavu, 15. lipnja 2024. izvela se u Rijeci drugi i posljednji put ove sezone. Sljedeća će godina biti 130. godina od praizvedbe Istarske svadbe 1895. u Teatru Comunale u Trstu, a osim toga ove se godine obilježava 170. obljetnica skladateljeva rođenja. Tim povodom navedene bi izvedbe, prema riječima maestra Krečiča, trebali pokrenuti renesansu glazbe Antonija Smareglije.

Zanemareni Smareglia

Ovaj put riječ je o revitalizaciji djela koja su jednom već stekla svoj ugled. Još za njegova života, Smareglijina djela izvodila su se u Milanu, New Yorku, Beču, Pragu, Dresdenu, a hvalili su ga Hanslick i Brahms, Toscanini, kao i James Joyce.

Rođen u Puli 1854., Smareglia putuje u Beč i Graz kako bi studirao matematiku. No skoro, 1871., vođen željom da postane skladatelj, odlazi u Milano učiti kompoziciju. Ondje je otpočela njegova skladateljska karijera. Za daljnje stvaralaštvo važne su bile kasne 1880-e godine kada se od najranijih radova (imitacija Verdijevih opera) udaljio drugačijim postupcima, ponajviše simfonizacijom orkestra. Upravo je Istarska svadba jedna od opera u kojima je Smareglija učinio taj korak.

Foto: Karlo Čargonja.

S druge strane, Istarska svadba donosi jedino njegovo ostvarenje verističkog libreta. Za njega je odgovoran Luigi Illica, u isto to vrijeme suradnik Puccinija. Priča je ove opere smještena u Vodnjan u Istri, a odigrava se oko ljubavnog trokuta. U prvom činu predstavljaju se njegovi protagonisti: Marussa, blaga i pravedna ljepotica, te dvojica zaljubljenih u nju, Lorenzo, kojemu ona tu ljubav i uzvraća, i Nicola, bogati neženja.

Za pokretanje radnje ipak su važniji neumoljivi Marussin otac Menico te pohlepni Biagio, bračni posrednik koji surađuje s Menicom. Cilj je obojici, radi vlastitih interesa, razdvojiti zaljubljene i sklopiti brak Marusse i Nicole. Stoga iskorištavaju Luze, dobrohotnu Slavenku tragične sudbine, za izvedbu spletke koja će se odviti u drugom činu. Marussa će, tako prevarena, pristati na brak bez ljubavi. Na sam dan svadbe, u trećem činu, slučajno razotkriva prevaru te o tome pripovijeda Lorenzu. Umjesto da zajedno napuste Vodnjan, kako je predložila Marussa, odlučit će ostati u svome mjestu.

Kulminacija je opere posljednji razgovor Marusse i Nicole: ona ga moli da joj vrati zavjet, no Nicola, ranjenog ponosa, ne odustaje od ženidbe u strahu da će ga svjetina ismijati. U okršaju s Lorenzom smrtno ga ranjava, a na samom kraju očajna ih Marussa sve proklinje.

Veristički siže razlog je zbog kojeg Istarska svadba slovi kao „Cavalleria rusticana Sjevera“. Osim toga je i najpoznatije Smareglijino djelo.

Foto: Karlo Čargonja.

Pa ipak, prilikom svake rasprave o Smaregliji, ističe se kako su njegova djela nepravedno zanemarena. Spominju se razlozi osobne prirode, primjerice skladateljev karakter i loši odnosi s vodećom talijanskim izdavačkom kućom Ricordi. Još se češće opisuje Smareglijina nesvrstanost i političke okolnosti: kao talijanskom opernom skladatelju zamjerao mu se manjak iredentističkih aspiracija, recimo pretjerana sklonost njemačkoj glazbi ili uključivanje Slavenke Luze u operu.

Razloge, međutim, za izostanak Smareglijinih djela s kazališnih pozornica može se možda tražiti u njegovoj glazbi, točnije u dojmu koji bi mogla izazvati kod današnje publike. Smareglijina orkestracija uspjelo je izvedena, s pažljivim uplitanjem motiva u pojedinačne dionice. Također, čujna su nastojanja da se glazbom dramatizira libretto, pogotovo u naslojavanju dramatičnog posljednjeg susreta Marusse i Nicole – na svadbeni ples koji se čuje izvana. Tempo radnje, dostojanstven i polagan, dopušta svakom liku izraziti se skladnom melodijom. No takvo pitomo uglazbljenje možda će manje oduševiti neupućenog slušatelja.

O plemenitosti i ljepoti njegove glazbe, naime, pišu oni koji je doista poznaju, kao što su učinila dvojica dirigenata za programsku knjižicu. Jer, izuzev nekoliko instrumentalnih motiva, poput onih koji prate nastupe Luze, tobože slavenskih, teško će se naći još koji upečatljiv moment za brzi učinak oduševljenja publike. Smareglijina glazba ipak je u većini nepoznata. Čini se da je potrebno izvoditi je češće, ne bismo li od publike htjeli izvući kakvu procjenu. Tada starije gospođe ne bi nakon izvedbe komentirale kako im se ništa od te režije nije svidjelo.

Upečatljiva režija i zavidan vokalni ansambl

A režija se, uz vodstvo Marina Blaževića, usredotočila na kritički aspekt libreta: zajednicu opsjednutu brakom te svadbeni čin sveden na transakciju. U njoj svi sudjeluju podjednako, ponajmanje ljubavni par, stoga su svi likovi i članovi zbora bili odjenuti u bijele vjenčanice. Goleme nevjeste u kostimima Sandre Dekanić, unatoč komičnom efektu koje su izazvale, većinom su izgledale vrlo fotogenično, posebice pod osvjetljenjem oluje na početku opere. Reference na Vodnjan najviše su došle do izražaja u scenografiji.

Scenografiju Alana Vukelića (također u ulozi oblikovatelja svjetla) činile su umanjene inačice vodnjanskih građevina. Zapravo jednostavna sredstva, pružila su brojne mogućnosti scenskog pokreta, a naročito ljupko izgledao je ples nekretnina.

Foto: Karlo Čargonja.

U izvedbi 15. lipnja istaknuli su se odlični pjevači solisti. Uz standardno izvrsne Giorgija Suriana (Menico) i Roberta Kolara (Nicola), došla je do izražaja glumačka i vokalna prezentnost Filippa Pollinelija (Biagio). Ništa manje uspješne nisu bile pjevačice: intonativno preciznoj Gabrijeli Deglin (Marussa) ponajviše su pristajali dramatični momenti poput proklinjanja na kraju opere, a toplim je glasom ugodno iznenadila Stefany Findrik (Luze), nova članica ansambla.

Riječki orkestar pod Juranićevim ravnanjem adekvatno je odgovorio zahtjevima partiture. Možda je Smareglijina orkestracija, ne prezasićena, ali ipak s određenim izazovima za soliste, upravo savršena za sastav formata kao što je riječki. Istakli su se u svojim nastupima oboa, fagot i violončelo, a tek je u ponekim tutti nastupima nedostajalo odlučnosti.

Foto: Karlo Čargonja.

Zahvaljujući sportskim događajima iste večeri, publika se sastojala tek od – pa, može se reći – šačice entuzijasta. Unatoč tome, postojanim pljeskom otpratila je članove ansambla, kako su i zaslužili.

Zaslužio je i Smareglija, rekla bih, dostojnu izvedbu poput ove. Možda su atributi koje posvuda susrećemo – suvremenik Puccinija, oduševljenik Wagnerom – nesretni za Smaregliju. Oni će više od ičega stvoriti neutemeljena očekivanja. Uvjetno se može tražiti utjecaj obojice na njegov opus, no Smaregliju bi se trebalo cijeniti prema vlastitim kriterijima. Budući da je ovakav ugled jednog pulskog skladatelja ipak izniman slučaj, valjalo bi mu priznati mjesto u domaćim kazalištima – ako već ne onima na području nekadašnje Austro-Ugarske. Bez sumnje, za to ga treba najprije dobro upoznati, što je odgovornost koja stoji i na našim kazalištima.

Foto: Karlo Čargonja.