Bijeg od konvencionalnih koncertnih prostora

Koncertne pozornice u zadnje vrijeme postaju poprilično passé, a ustaljena praksa frakova, lepeza i profesionalnih kašljača iz prvih redova polako, ali sigurno grabi prema ropotarnici prošlosti.

Toga je itekako svjestan i Vedran Ružić, riječki interdisciplinarni umjetnik koji se ne libi izlaska iz okova konvencionalnosti i ne preže pred etiketom ikonoklasta, a što je dosad i dokazao brojnim projektima u sferi likovne i glazbene umjetnosti, koji na neki način pomiču granice.

Tako je Ružić odlučio svojoj autorskoj glazbi, sadržanoj na četiri nagrađivana diskografska izdanja, sašiti novo ruho – prirediti je za šesnaesteročlani big band. Svoje je istomišljenike našao u redovima jedinog profesionalnog hrvatskog jazz orkestra mimo onog državnog, odnosno HRT-ovog – Jazzistra Orchestra, koji su prepoznali vrijednost projekta i dali svoj obol kroz pisanje aranžmana i njihovog uvježbavanja.

Foto: Nikola Miljak i Bruno Krnetić/BTGF

Ružićeva glazba je ponekad čudna, često provokativna, ali uvijek iskrena, što se moglo i čuti u raznolikosti viđenja njegovih ideja kroz pera šestorice različitih aranžera – Zorana Majstorovića, Zvonimira Radišića, Maxa Ravanella, Luke Vrbanca, Zvjezdana Ružića (ujedno i organizatora ove prigode) te potpisnika ovih redaka.

Ono što je iznjedrilo finu sinergiju glazbe i prirode jest lokacija koncerta održanog prošle nedjelje, 9. lipnja, u sklopu prvog izdanja Back to Green Festivala. Kao ultimativni bijeg od netom spomenutih koncertnih prostora Ružić je odabrao kanjon Rječine, točnije lokaciju na kojoj je onomad djelovao orijaški mlin Žakalj, a čija je vizura poput kakvog srednjevjekovnog zamka.

Foto: Nikola Miljak i Bruno Krnetić/BTGF

Iako je ovakav koncert logistička noćna mora, jer transport razglasnog sustava, instrumenata i inog kroz makadam, blato i šumu ne prija svakome, finalni rezultat polučio je vrlo spontan i prirodan (pun intended) koncert, u maniri kakvoj je slične koncerte onomad realizirao Ružićev kolega, kontrabasist Damjan Grbac.

Foto: Nikola Miljak i Bruno Krnetić/BTGF

Orkestar je bio raspoređen ad libitum – ritam sekcija našla je svoje mjesto pod i na zidovima ruševine, trube su se šćućurile ispred spomenutih zidova, trombonisti pronašli obližnje stijene i koristili ih kao stolce, a saksofonisti svirali u stajaćem položaju. Na prvu ovakva konfiguracija podrazumijeva put u propast, no vrlo dobro ozvučenje i neobično efektna disperzija zvuka uvjetovali su kvalitetno koncertno iskustvo dostojno boljih koncertnih prostora.

Mnogobrojna publika, čiji je dolazak značio više od ležerne šetnje i podrazumijevao navigaciju kroz manje poznate dijelove Rijeke, ležerno se, gotovo piknički, razbacala po cijelom kanjonu i, okružena fascinantnom prirodom, objeručke prihvatila i pozdravila napore koje su braća Ružić uložili u realizaciji ovog događaja.

Foto: Nikola Miljak i Bruno Krnetić/BTGF

Helem nejse, kako se pokazalo da su alternativni koncertni prostori pun pogodak za izvođenje raznih vidova umjetničke glazbe, nema nikakve sumnje da će se ovaj festival obnoviti i sljedeće godine, u raskošnijem izdanju i uz pokoju novu ideju u korist tabora ikonoklastije.