Ambiciozan i izvrstan start na početku sezone

Cantus Ansambl na prvom koncertu svoje sezone u Zagrebu nastavlja tradiciju popunjavanja Male dvorane KD Vatroslav Lisinski. Ponovno smo čuli i ovacije nakon pojedinih izvedenih skladbi, čemu je, uz neumoran dvadesetogodišnji rad ansambla, doprinijela zasigurno i izuzetna kvaliteta odabranog programa, koji se općenito sve više okreće tendencijama zbivanja u Europi i svijetu. Prethodno dokazuje porast suradnje ansambla s inozemnim sastavima i kompozitorima, poput nedavne suradnje s kanadskim umjetnicima, ali i npr. austrijskim glazbenicima u predpandemijskoj godini.

Foto: Vedran Metelko/CA

U slučaju ovog koncerta, koji se održao u ponedjeljak 9. listopada, radilo se o suradnji s glazbenicima izuzetnog i unikatnog Ansambla flauta Udruženja za Novu glazbu iz Kölna (KGNM, Kölner Gesellschaft für Neue Musik). Očigledno se radilo o zajedničkom odabiru programa jer je određene skladbe ovaj ansambl izveo samostalno (skladba Syrinx II Magdalene Buchwald, skladbu We Live in a Bubble Igora C. Silve, skladbu Stimmungen Georga Heikea i skladbu Conduits Anne La Berge), a s druge strane, Cantus Ansambl samostalno izvodi skladbu jednog od dvaju hrvatskih skladatelja predstavljenih na koncertu, skladbu Kiborg. Zusammenspiel Zlatka Tanodija. Oba ansambla zajedno izveli su skladbu Divisibility Georga Hawkinsa te skladbu Echoes of alienation koju je posebno za ovu prigodu napisao mladi hrvatski skladatelj David Batinić.

Foto: Vedran Metelko/CA

U prvoj izvedenoj skladbi, Syrinx II za septet flauta skladateljice Magdalene Buchwald, Ansambl flauta predstavio se u svojem punom sastavu. Osim „klasične“ flaute in C i alt-flaute, određene tipove flauta većina je publike zasigurno po prvi put mogla vidjeti i čuti uživo, a posebno je plijenila pažnju, izgledom i zvukom, velika drvena kontrabas blokflauta koju je svirala Verena Barié.

Foto: Vedran Metelko

Jednostavnim nazivom ove skladbe Magdalene Buchwald jasno i bez okolišanja sugerira da se radi o svojevrsnom omažu Claudeu Debussyju, odnosno njegovoj izuzetno popularnoj skladbi Syrinx za solo flautu. Nastavak II u nazivu skladbe mogao bi sugerirati da se radi o imaginaciji drugog stavka Debussyjeve skladbe, no ovdje bi se prije moglo reći da se radi o drukčijoj zvukovnoj reprezentaciji „originalnog Syrinxa”.

Foto: Vedran Metelko/CA

Naime, nakon doslovnog citata iz Debussyjeva Syrinxa, skladateljica kao da svojim zvukovljem zaustavlja vrijeme te produbljuje Debussyjevu meku boju zvuka i njeno postojanje. Na apstraktan način izvrsno opisuje percepciju Debussijevog zvuka, onakvog kakvog bi svaki poznavatelj tog skladatelja mogao prizvati u mislima u vidu jeke sjećanja njegovih bogatih zvukovnih boja i harmonija. Pri slušanju bi se moglo postaviti pitanje: bi li ovako zvučala Debussyjeva skladba da je živio u današnjem vremenu i da je sada nastala? Ukupno se radilo o kratkoj skladbi vrlo jasno prezentirane ideje, bez dodavanja pretencioznih „dubina“ i nepotrebnih glazbenih razrada, a sama je skladba bila izvrstan odabir za otvaranje čitavog koncerta.

Foto: Vedran Metelko/CA

Uslijedila je skladba We live in a Bubble za puhački trio i elektroniku portugalskog skladatelja Igora C. Silve. Radilo se o tehnički, ali i tehnološki izuzetno zahtjevnoj skladbi koja je, osim međusobnu koordinaciju svirača, podrazumijevala i savršenu koordinaciju s nasnimljenom elektronikom. Silva vrlo često u svojem opusu koristi elektroniku i video, koji gotovo da je „nedostajao“ u ovoj osebujnoj skladbi bogatoj inovativnim zvukovima, kako iz izvora elektronike, tako i onih koje su proizvodili glazbenici.

Oni su, uz svoje instrumente na kojima su mahom proizvodili razne složene proširene tehnike, koristili i druge artefakte, poput megafona, usne harmonike, čaše s vodom, boca, igračaka… No promatrajući skladbu u cjelini i njen globalni zvuk, svi proizvedeni zvukovi bili su izuzetno koherentni, što doista predstavlja majstorstvo ove skladbe – često nije bilo jasno dolazi li zvuk iz elektroničkog izvora ili od samih izvođača.

S druge strane, elektronika je bila toliko rafinirana da bi gotovo mogla „funkcionirati sama za sebe“ te je u tom kontekstu nedostajala određena ravnopravnost ili davanje većeg povjerenja trima sviračima za stvaranje ukupne zvukovne izvedbe – sa skladateljske strane, to je odlazak u sigurno.

Foto: Vedran Metelko/CA

Koliko god je publici možda bilo zanimljivo gledati svirače kako, uz svoje instrumente, koriste i razne artefakte za proizvodnju zvukova, ukupno je to bila najveća manjkavost čitave izvedbe. Kako je spomenuto, ova zvukovna dinamična skladba zahtijevala je kvalitetnu vizualnu izvedbu – ili nikakvu vizualnu izvedbu – te je klasičan raspored triju svirača na pozornici izuzetno odudarao od čitave ideje skladbe, a tako i zvukova koje oni proizvode. Nejasno je zašto se skladba nije izvela u potpunom mraku, kako nalaže/sugerira skladatelj u svojoj partituri.

Foto: Vedran Metelko/CA

Uslijedila je izvedba skladbe Kiborg. Zusammenspiel hrvatskog skladatelja Zlatka Tanodija, koju je Cantus Ansambl ovom prilikom izveo drugi put – praizvedba skladbe održana je 2008. godine kada je i nastala. Prema zapisu iz programske knjižice, skladatelj je inspiraciju pronašao u liku čovjeka-robota (od kuda i prvi dio naziva skladbe – Kiborg), no osim ovog podatka pomalo je nejasno na koji se način ovo referira u glazbenom izričaju. Jer radi se o skladbi koja je slijedila jedan stariji princip odnosa ideje i glazbe u kojemu su glazbeni elementi koncipirani na klasičniji način te ova ideja nije glazbom izrečena. Odnosno, glazbeni elementi i glazbeni materijal proizlazili su sami iz sebe, u klasičnijem melodijskom, orkestracijskom i formalnom tijeku.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ovaj konvencionalniji pristup skladanju duge melodike i klasičnije orkestracije u kojoj nema naglaska na posebnoj razradi rafinirane boje zvuka te koja je sačinjena od pomalo krute akordike nimalo ublažene mogućnostima proširenih tehnika, više bi stilski pripadao skladbi koja je nastala početkom prethodnog nego ovog stoljeća.

U tom se smislu skladba donekle najmanje uklopila u cjelokupan program, no s druge je strane pružala jedan pogled u prošlost i prikazala cjelokupnost pristup izbora programa ansambla Cantus općenito, koji njeguje i suvremenu literaturu, kao i skladbe hrvatskih skladatelja tradicionalnijeg glazbenog izričaja. U ovom kontekstu, skladba Kiborg. Zusammenspiel izvedena je u čast navršenih 70 godina života skladatelja Zlatka Tanodija.

Izvedba skladbe Stimmungen skladatelja Georga Heikea ponudila je ponešto drugačiji izvedbeni koncept, jer su glazbenici bili smješteni u područje publike na otprilike jednakim udaljenostima. Već na početku skladbe bilo je jasno da ovaj razmještaj nije koncept radi koncepta samoga, jer je, s obzirom na glazbeni materijal, izuzetno odgovarao izvedbi ove skladbe. Sama skladba sastojala se od nekoliko vrlo jasnih dijelova, a iz programske knjižice moglo se saznati da oni predstavljaju emocionalna stanja koja su u partituri zabilježena u obliku uputstva za izvedbu.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ono što skladbu čini posebnom je kanonski princip nastupa dijelova skladbe, zbog čega dolazi do postepenog orkestracijskog pretapanja iz jednog u drugi dio koji je, k tome, razmješten u prostoru. Samo zvukovlje za svaki dio, izolirano promatrano, nije ponekad imalo međusobno veze sa zvukom nekog drugog instrumenta, no ukupno je skladno zvučalo prezentirajući jednu imaginativnu „boju“ odnosno stanje, kako zvukovno, tako i duševno, istovremeno bivajući u globalu jednostavno, a u srži i elementima koji ga tvore kompleksno.

Foto: Vedran Metelko/CA

Skladbu Conduits skladateljice Anne La Berge za sedam flauta i elektroniku obilježili su vrlo jasni formalni blokovi, zanimljive zvukovne boje i multifoni te decentno stapanje live svirke i elektronike. Različiti dijelovi skladbe kao da predstavljaju različite stavke međusobno povezane bez prekida (attacca), no s druge strane ukupno čitava skladba funkcionira kao cjelina u svakom smislu.

Posebno je bio dojmljiv dinamičan ritamski središnji dio koji je, zbog ukupnog zastupljenosti zvuka „zraka“ brojnih flauta djelovao poput kakvog arhaičnog, prahistorijskog plesa, predstavljajući nešto iskonsko u svom izražaju i glazbi. Izvedba ove skladbe bila je posebno besprijekorna i vjerojatno je najviše pokazala briljantnost kölnskog septeta flauta: jedna je glazbenica dirigirala (uz slušalice i click track) te su pojedinačni nastupi (“upadi”) bili savršeni, posebice zbog toga što je skladba često zahtijevala istovremene nastupe više glazbenica koji su bili “u milisekundu” precizni.

Foto: Vedran Metelko/CA

Pretposljednja skladba na programu bila je praizvedba mladog hrvatskog skladatelja Davida Batinića. Odmah na početku skladbe, bilo je jasno koliko naslov Echoes of alientation odgovara glazbenom tkivu skladbe, njenom tijeku i konstruktivnim elementima. Skladba započinje solo blok flautom čiji se motiv u obrisu (ne doslovno, što bi bilo „jeftino“ i predvidljivo) tijekom skladbe pojavljivao i razrađivao do pune orkestracijske slike, tvoreći gustoću tkiva čitavog ansambla. Moglo bi se otići toliko daleko pa reći da je od ovog početnog motiva izgrađena čitava skladba.

Pri tome je skladatelj zadržao i slijedio određene konstruktivne elemente ovog motiva, a radilo se o korištenju često kvartnih harmonija, melodijskih skokova za kvarte i septime te logične silazne završetke motiva koji se postepeno proširuju – od polutona do većih silaznih intervalskih skokova.

Foto: Vedran Metelko/CA

Ansambl flauta koji je nastupio uz Cantus Ansambl dao je posebnu boju čitavom orkestralnom zvuku, koji pri kraju prvog dijela zvuči gotovo magično, poput kakve začarane šume u noći. Upravo je taj dio skladbe i najuspjeliji, kruna razrade početnog motiva, gdje su jeke toliko orkestracijski „guste“ da se više ne čuju per se, već se stapaju u jednu beskonačnu ukupnu boju zvuka. Ovome pridonosi i skladateljev pametni izbor instrumentacije: uz ansambl flauti, radilo se o gudačkom korpusu, uglavnom srednjem i visokom registru klavira te dominirajućem korištenju vibrafona i ksilofona.

Foto: Vedran Metelko/CA

Skladatelj nas postepeno uvodi u drugi dio skladbe koji se ipak zvukovno izuzetno razlikuje od prvog dijela, poput kakvog drugog stavka. Ovdje se varijante početnog motiva pretvaraju u svojevrstan ostinato: jeka je unificirana i postepeno gradira k zvukovnom vrhuncu. Uvođenjem ovog drugog dijela skladbe ukupna forma poprimila je pomalo klasičan, predvidljivi oblik, u smislu stvaranja forme radi forme koja nije u službi početne glazbene ideje. Tu se, nažalost, pomalo prekinula mogućnost za još veći mogući sjajan razvoj ideje jeke s početka skladbe.

Foto: Vedran Metelko/CA

Nakon general pauze, čitava skladba završava kratkom reminiscencijom na miran početak, što skladbi daje i svojevrstan narativan koncept – postoji li iza ove forme ipak i određena priča? Sam skladatelj o skladbi kaže sljedeće:

„Skladba istražuje temu otuđenosti i izoliranosti u životu suvremenog čovjeka. Oblik kompozicije je dvodijelan: prvi dio sadrži spor, melankoličan dijalog između puhačkog ansambla i ostalih instrumenata koji elegičnim (…) harmonijama opisuje osjećaj samoće, dok drugi dio predstavlja odmak od početne introspekcije i utjelovljuje nemirnu energiju i metež suvremenog svijeta.“

Foto: Vedran Metelko/CA

Koncert završava neobičnom i kratkom skladbom Divisibility Johna Hawkinsa. Posrijedi je skladba koja obiluje tipičnim tonalitetnim formulama i orkestracijskim efektima, zbog čega je više djelovala kao svojevrstan šaljiv dodatak, nego ozbiljna skladba koja sačinjava program ovog koncerta.

Možda je uvrštena u program jer se radilo o jednoj od rijetkih skladbi koja je odgovarala ovom neobičnom sastavu, čime smo na zatvaranju koncerta imali priliku vidjeti puni sastav Ansambla flauta i Cantus Ansambla – što je vjerojatno bila intencija. U svakom slučaju, moglo bi se reći da je skladbu „spasila“ njena kratkoća (trajanja cca jedne minute), jer ovakav šablonski tip skladanja tipičnih i neosobnih modela u svakom glazbenom segmentu (melodije, ritama, orkestracije…) nikako ne bi funkcionirao u duljem trajanju, u ma kojem kontekstu koncerta suvremene i ne samo suvremene glazbe.

Foto: Vedran Metelko/CA

Samo nekoliko dana nakon zagrebačkog koncerta, ansambl je otputovao u Köln gdje su ponovno izvesli skladbu Davida Batinića uz ostale skladatelj(ic)e (na programu su djela Silvija Foretića, Sande Majurec, Berislava Šipuša i Ivana Josipa Skendera), a 15. listopada nastupaju i u Bordeauxu, u ciklusu ansambla Proxima Centauri također s drugačijim programom (na programu su djela Silvija Foretića, Helene Skljarov, Berislava Šipuša, Ivana Josipa Skendera i Sande Majurec).

Može se zaključiti da je Cantus napravio ambiciozan i izvrstan start na početku svoje sezone te ostvario još jednu uspješnu suradnju s inozemnim glazbenicima, čime pridonosi inovaciji i proširenju programa koji nudi hrvatskoj publici.