Full house u Lisinskom na koncertu Solo-Tutti Cantus Ansambla

U maloj dvorani Lisinski, u ponedjeljak, 5. veljače, pod ravnanjem Ivana Josipa Skendera nastupio je Cantus Ansambl s programom nazvanim Domaće je najbolje. Riječ je o jednom od koncerata u formi Solo-tutti, na kojima se članovi ansambla, uz zajedničku svirku, predstavljaju i u manjim komornim sastavima ili kao solisti, a ovaj smo put u solističkim ulogama čuli harfisticu Mirjanu Krišković, pijanisticu Srebrenku Poljak i trombonista Marija Šinceka.

Na rasporedu, sastavljenom od  djela istaknutih hrvatskih autora 20. stoljeća Stjepana Šuleka, Natka Devčića i Krešimira Šipuša, našla se i jedna skladba Ivana Josipa Skendera, a uokvirile su ga dvije praizvedbe suvremenih skladateljica Danijele Bošnjak i Sare Jakopović.

Foto: Vedran Metelko/CA

Obljetnice velikana 20. stoljeća

Izvedbama djela iz prošlog stoljeća obilježene su obljetnice njihovih autora: 110. obljetnica rođenja Devčića i Šuleka te 10. obljetnica Šipuševe smrti. Tri skladbe koje smo čuli nastale su u rasponu od tridesetak godina, a najstarija od njih – Devčićeva Structures transparentes za harfu solo iz 1966. – odlikuje se istraživanjem tehničkih i zvukovnih mogućnosti instrumenta u skladu s tendencijama tog vremena.

Foto: Vedran Metelko/CA

Mirjana Krišković uspješno je svladala brojne izvedbene zamke Devčićeve skladbe u studioznoj izvedbi, pokazavši nam harfističke vještine, trikove i zvukove kakve rijetko imamo priliku čuti. Structures transparentes djeluju još efektnije zbog činjenice da je harfa – iako se smatra jednim od najstarijih instrumenata – kroz čitavu povijest klasične glazbe tek ponekad dobivala solistički tretman.

Mirjana Krišković uspješno je svladala brojne izvedbene zamke Devčićeve skladbe u studioznoj izvedbi, pokazavši nam harfističke vještine, trikove i zvukove kakve rijetko imamo priliku čuti

Foto: Vedran Metelko/CA

Sasvim drukčiji pristup čuli smo u Šulekovoj Sonati Vox Gabrieli za trombon i klavir iz 1973., napisanoj na narudžbu Međunarodnog udruženja trombonista i posvećenoj Williamu F. Crameru. Riječ je o djelu koje je nakon praizvedbe u Sjedinjenim državama postalo vrlo popularno te je postalo dio standardnog solističkog trombonističkog repertoara.

Foto: Vedran Metelko/CA

Anakroni neoromantičarski glazbeni jezik u kojem se bujna melodika neprestano isprepliće u dionicama trombona i klavira sušta je suprotnost analitičkom Devčićevom izričaju, no pred solista postavlja jednako visoke tehničke zahtjeve. Mario Šincek prvi je u Hrvatskoj snimio Šulekovu Sonatu, a u ponedjeljak ju je, uz odličnu Srebrenku Poljak, izveo besprijekorno te je bogatim i čistim tonom i s velikom muzikalnošću izvukao maksimum iz instrumenta koji se također ne može pohvaliti obiljem solističke literature.

Foto: Vedran Metelko/CA

Treći doajen 20. stoljeća, Krešimir Šipuš, predstavljen je skladbom Nonetto per Opera Cent’uno za klavir, puhački i gudački kvartet, praizvedenom 1997. godine. Ovo djelo, još više od Šulekovog, poseže u prošlost: temelji se na temi polaganog stavka Beethovenove Sonate za klavir u A-duru, op. 101 na kojoj je Šipuš izgradio fantaziju s tri varijacije.

Foto: Vedran Metelko/CA

Beethovenova je tema povremeno izmijenjena do neprepoznatljivosti, a u posljednjoj ju varijaciji u originalnom obliku djelomično donose truba i rog. Istaknutu ulogu nosi klavir (svirala ga je ponovno izvrsna Srebrenka Poljak) koji na kraju svake varijacije iznosi kadencu, kao u Beethovenovoj Sonati.

Foto: Vedran Metelko/CA

Između ovih skladbi čuli smo Cinq croquis za klarinet, violončelo i klavir Ivana Josipa Skendera iz 2015. koji su izveli klarinetist Danijel Martinović, violončelist Jasen Chelfi i Srebrenka Poljak kojima je bio prepušten i izbor redoslijeda pet kratkih stavaka. Skenderovi su se krokiji retro izričajem, koji povremeno podsjeća na skladbe Bruna Bjelinskog, uklopili u kontekst prošlostoljetnih velikana, a najzanimljiviji je bio onaj posljednji, prozračne strukture i s istaknutim zvučnim bojama visokih registara violončela.

Foto: Vedran Metelko/CA

Tutti praizvedbe

Koncert je započet i završen praizvedbama djela Danijele Bošnjak i Sare Jakopović. Čembalistici i skladateljici Danijeli Bošnjak (1997.) ovo je već druga praizvedba ove godine: u siječnju je Zagrebačka filharmonija odsvirala njezinu diplomsku kompoziciju Go Crystal Tears, a u ponedjeljak smo čuli The Silver Swan za komorni ansambl, obje nazvane prema djelima engleskih renesansnih skladatelja Johna Dowlanda i – u ovom slučaju – Orlanda Gibbonsa.

Foto: Vedran Metelko/CA

No to nije jedini pokazatelj skladateljičine sklonosti prema prošlosti: ona se očituje i u tonalnom jeziku, kao i u strukturi djela temeljenog na dvjema temama koje se isprepliću iznad jednoličnog ritmičkog ostinata u dionici klavira. Premda autorica, uz Gibbonsa, ističe i nadahnuće Koncertom za violinu i orkestar Albana Berga, njezinom djelu nedostaje Bergove uzbudljivosti i tenzije, a nažalost i glazbenog sadržaja.

Foto: Vedran Metelko/CA

Koncert je završen još jednom praizvedbom, skladbom Repetitive Patterns Sare Jakopović. Za razliku od vršnjakinje Danijele Bošnjak, Jakopović se služi velikim ritmičkim i kolorističkim kontrastima na kojima gradi kompoziciju koja, iako minimalistički strukturirana, pruža širok dijapazon ugođaja i dinamike – od gotovo rasplinute liričnosti do stravinskijevske agresivnosti.

Cantusovci i Skender ponovno su dokazali svoju kvalitetu, ali i edukativno prikazali raznolikost novije i nove hrvatske glazbe

Bio je to efektan kraj koncerta na kojem su Cantusovci i Skender ponovno dokazali svoju kvalitetu, ali i edukativno prikazali raznolikost novije i nove hrvatske glazbe.

Foto: Vedran Metelko/CA