Mikro(polifoni) sudari titanâ

Dan uoči Valentinova, nakon nešto dulje blagdanske pauze, Cantus Ansambl nastavio je svoj najrecentniju sezonu koncertnog ciklusa svojim prvim koncertom u novoj kalendarskoj godini. Nakon koncerata Posvete… u studenom i Solo-tutti u prosincu, u veljači je red došao na koncert tematskog naziva Sudari.

Foto: Vedran Metelko

Taj naziv, prema riječima Cantusova umjetničkog voditelja Berislava Šipuša, proizašao je iz suprotstavljanja djelâ trojice pionira različitih skladateljskih tehnika dvadesetog stoljeća, Luigija Nona, Györgyja Ligetija i Gérarda Griseyja. Budući da je glagolsko vrijeme u kojem ansambl operira oduvijek bio i futur, u program koncerta uvrštena je i praizvedba novog djela hrvatske skladateljice Sanje Drakulić, tvoreći tako još jedan sudar unutar programa.

Foto: Vedran Metelko

Ansambl je koncert započeo Nonovom skladbom Incontri, za 24 instrumenta koja je s obzirom na naslov, skladateljevu koncepciju i nešto kraće trajanje funkcionirala gotovo poput konceptualnog uvoda u tematiku koncerta. Sâm naslov, preveden s talijanskog jezika kao Susreti, ukazuje na srazove različitih struktura i zvukova. Još jedan mogući prijevod naslova glasi upoznavanje, pa je tako dramaturški moguće iz djela iščitati jedan međuljudski odnos koji, prikladno za ovo doba godina, počinje ,,sudarom“ neke druge vrste, te se kroz sukobljavanje prije spomenutih suprotstavljenih struktura opetovano zatopljuje i hladi.

Foto: Vedran Metelko

Razmjer ovog djela zahtijevao je još jedan ,,pogled u budućnost“ u obliku pojačanja koje su ansamblu pružili nešto mlađi glazbenici, i to bez ikakvog narušavanja Cantusove patentirane kristalne čistoće i balansa, bez kojih uspješna izvedba ovakvog djela, uostalom, ne bi bila ni moguća.

Foto: Vedran Metelko

Nakon ovog djela i nekoliko uvodnih riječi Berislava Šipuša, red je došao na skladbu Tabu Sanje Drakulić koja je odmah predstavila značajan kontrast naspram Nonova djela.

Foto: Vedran Metelko

Skladateljica, koja je prije koncerta o svojoj novoj skladbi progovorila za naćuljene uši učenika Glazbene škole Pavla Markovca (koji su koncert pratili zahvaljujući nastavku projekta Behind the Scenes), djelo je u startu smjestila u nešto tradicionalniji okvir; njegov početak neodoljivo podsjeća na klasični ritornello tj. njegov iskrivljeni odraz, koji gotovo kao da je provučen kroz neki izobličujući Instagram filter ili ubačen u AI aplikaciju.

Foto: Vedran Metelko

Uz potporu pozadinskoga ritmičkog pulsa doboša i signalnih motiva limenih puhača, melodijski jezik kojim skladba progovara, izmjenično kroz dionice klavira, gudača i poglavito drvenih puhača, moguće je opisati kao skoro dijatonski, prožet disonancijama koje, sukladno naslovu, funkcioniraju kao neke neizrečene, prešućene ,,nepravilnosti“ u znaku otpora konformizmu.

Foto: Vedran Metelko

Sljedeća skladba, Ligetijev Komorni koncert za 13 instrumentalista, označila je povratak kanonskom repertoaru. Njezin prvi stavak, naslovljen Corrente (Fließend), plesan je utoliko što mikropolifonija kojom se Ligeti poslužio, utjelovljena u fragmentarnim i na momente sramežljivim, ali svejedno isprepletenim linijama ,,solista“, dramaturški podsjeća na prigušeno prikradanje stopala koje naglo prekida gotovo alarmantni nastup roga i trombona.

Foto: Vedran Metelko

S druge strane, homofoniji i statičniji drugi stavak Calmo, sostenuto predstavlja jedan drugačiji ples. Relativno statični, ali stabilni temelj koji je pružao zvuk orgulja Viktora Čižića je kao perpetuum mobile uvlačio ostale dionice u svoj beskonačni ples iz čije su suspenzije, poput molekula, pojedinačni instrumenti postupno ispadali.

Foto: Vedran Metelko

Čižić je i u trećem stavku, ovaj put na čembalu, služio kao ritamska okosnica izrazito motoričnog stavka Movimento preciso e meccanico dok gotovo zloslutan efekt u flauti publiku uvodi u magični svijet četvrtog, virtuoznog stavka u kojem je svaki od instrumentalista imao impresivan solistički nastup, dok je čembalo u visokom registru vodilo negdje dalje, poput treperenja zvijezda.

Foto: Vedran Metelko

Ansambl je koncert završio uhvativši se ukoštac s još jednom značajnom skladateljskom tehnikom dvadesetog stoljeća, spektralizmom, u obliku skladbe Partiels Gérarda Griseyja. Osamnaest glazbenika se zajedno sa skladateljem uspješno upustilo u istraživanje jednog tona koji nakon početnog izlaganja u dionici kontrabasa u ostalim dionicama neprestano otkriva svoja nebrojena naličja.

Foto: Vedran Metelko

To istraživanje se postepeno odmiče od temeljnog tona te Grisey počinje razmatrati zvuk kao takav. Zvuk rastavljanja instrumenata, otvaranja i zatvaranja kovčega te listanja nota prožima ansambl, publiku i samu Malu dvoranu KDVL izrazitom napetošću koju na samom kraju, dajući svoj karakteristični doprinos tom istraživanju zvuka, razbija uvijek egzaktni Ivan-Josip Skender stavljanjem komada crvene tkanine pred ansambl, zamijenivši njome dirigentsku palicu i preuzevši ulogu matadora.

Foto: Vedran Metelko

Postepeno gašenje svjetala i (prerani) pljesak publike koja je očito jedva dočekala ispustiti taj osjećaj napetosti označili su završetak koncerta, dok je pljesak mlađih generacija (koje su, usput rečeno, okupirale značajan broj sjedala u dvorani) opetovano vraćao maestra Skendera na pozornicu.

Foto: Vedran Metelko

Na kraju, jedino što preostaje je duplirati Berislava Šipuša te i ovim putem uputiti poziv na sljedeći koncert ansambla, koji će se u sklopu ovogodišnjeg MBZ-a održati 17. travnja u Pogonu Jedinstvo s pogledom na neke druge tekovine u glazbi 20. i 21. stoljeća te naročito ulozi elektronike u njoj, dok će dio programa biti posvećen i nekima od začetnika Biennala.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.