Chui premijerno uživo izveo glazbu za Simfoniju velegrada

Projekcija bezvučnog ili nijemog filma uz živu pratnju uvijek je atrakcija. Naravno, nije to više vašarska atrakcija kao prije stotinu godina, za mase željne pokretnih slika, danas je to poslastica samo za puno užu, ‘elitnu’ publiku. Ipak, na projekciji jednog od najpoznatijih i svakako najboljih filmova ere nijemog filma, filma Berlin – simfonija velegrada (Die Sinfonie der Großstadt, 1927.) Walthera Ruttmanna, velikoga njemačkog majstora dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranog filma tog vremena, pokazalo se da to ne mora biti tako.

Projekcija filma i svirka na otvorenom na ljetnoj pozornici na Tuškancu bila je upitna. Promjenjivo vrijeme, strašna omara i vlaga, najavljeni pljuskovi, pa čak i grmljavinsko nevrijeme činili su cijelo popodne nervoznim i članove grupe Chui i organizatore, a bogme i ekipu HRT-ove emisije Svijet jazza koja je došla napraviti polusatni dokumentarac o deset godina benda Chui, s idejom da se svakako snimi i atmosfera na koncertu. Kiša je počela rominjati kad su snimljeni intervjui sa svim članovima benda, a onda i sve ozbiljnije padati kako se približavao najavljeni početak projekcije.

Alternativni prostor nije bio osiguran, što također ne bi bilo jednostavno s obzirom na to da se elektronika, pedale, moduli, instrumenti, pojačala, kablovi i zvučnici ne bi mogli premjestiti dovoljno brzo, čak i da je dogovoreno da se uđe u kino. No, proba je prošla dobro, raspoloženje u bendu je bilo izvrsno, optimizam je vladao i među organizatorima, pa je odlučeno da se bend sakrije pod šatorom, zajedno sa svom svojom kompliciranom opremom, da se format projekcije malo suzi, kako bi dečki vidjeli što se događa na platnu onako od ispod tende i da se krene s prikazivanjem filma.

Chui/Sanja Šantak

Topla kiša i dalje je malo prestajala, malo rominjala, bend je zauzeo svoje pozicije, publike je bilo sve više, ljudi su posjedali po vlažnim klupama s otvorenim kišobranima, film je krenuo i dalje se sve odvijalo kao da kiša koja je na momente bila doista jaka i gusta, kao da nije padala.

Zapravo, odlučnost benda da svira pod takvim uvjetima, kao i odlučnost publike da ostane, stvorila je rijetko dobre uvjete za koncert. Nije u pitanju bilo samo poštovanje umjetnika koji nisu željeli razočarati svoju publiku, nego je to što se počelo odvijati doista bilo izuzetno.

Ruttmannov film je, ponovimo, bezvučan. Znači, ne samo da se u filmu ne govori, nego nema ni šumova. Pokretne slike koje se nižu potpuno su otvorene muzičkoj pratnji, Chuijevci su mogli raditi što su htjeli. No, kako to i inače biva s glazbom, kad je i najotvorenija, moraju postojati parametri koji se poštuju. U ovom slučaju to je bio ritam filma. Prizori koji se nižu, kadrovi koji su montirani imaju i svoj sadržaj i svoj ritam, a montaža, dakle, princip po kojem su ti kadrovi složeni, način na koji se izmjenjuju, nadopunjuju i nastavljaju, upravo je to čudesno dobro uspjelo Ruttmannu koji je 1927. godine uspio napraviti svoju ‘bezvučnu’ simfoniju velegrada tako da je ponudio slikovni kostur, a muzičarima prepustio da u taj kostur unesu konačni, glazbeni sloj.

Chui/Sanja Šantak

Tako je bilo i kad je film premijerno prikazan, u Weimarskoj Njemačkoj, kad je po narudžbi glazbu za film skladao Edmund Meisel, pa je veliki, simfonijski orkestar izvodio njegovu partituru uz projekciju. No, to je tako bilo u idealnim, premijernim uvjetima. Kad je film krenuo u distribuciju svijetom, rijetko se u tom obliku prikazivao, postojale su note, a klaviristi ili manji sastavi trudili su se pratiti skladateljske zamisli, ili su pak sami improvizirali.

U to je doba to bilo uobičajeno. No, s vremenom, kako slava ovog filma nije jenjala, jer ovdje ne samo da je riječ o izvanrednom dokumentarcu o životu grada u jednom danu (koji je inače sniman punu godinu, s tko zna koliko kamera), nego je riječ i o inovativnim filmskim izražajnim postupcima, iznimno dobro snimljenim prizorima i motivima, čudesnoj, iznimno sugestivnoj montaži (u jednom gledanju teško je primijetiti i zapamtiti barem trećinu filma) – više se skladatelja okušalo u tome da ponude nove, vlastite muzičke podloge ovom filmu.

Grupa Chui došla je u priliku nastaviti taj niz na poziv Hrvatskog filmskog saveza i Goethe Instituta, za zagrebačku manifestaciju u čast filmskog festivala u Berlinu, prije dvije ili tri godine. Ruttmann je film dramaturški podijelio na pet dijelova, kako jasno piše tijekom filma, četiri čina i, recimo, epilog. Kako u podnaslovu filma stoji – Simfonija velegrada – logično je da su to zapravo stavci, pa su se tako podijelili i momci iz Chuija. Svaki je preuzeo autorsku odgovornost za jedan dio, a onaj najkraći, peti, odradio je vođa benda. Tako su svi članovi benda komponirali (Konrad Lovrenčić – bas, Ivan Levačić – bubnjevi, Vojkan Jocić – saksofon i Toni Starešinić – klavijature), neki od njih tako su prvi puta snimili nešto svoje. Još važnije je to da su izvrsno pogodili ne samo tempo, nego i raspoloženje pojedinih sekvenci te cijelih ‘stavaka’.

Chui/Sanja Šantak

Za razliku od snimljenog albuma, na live koncertu je nezgodno, jer svirka mora korespondirati sa slikom. Nema propusta, nema čekanja – film ide. No, kako je Ruttmannov film bastardne naravi – nije tek dokumentaran, nego i po mnogo čemu eksperimentalan jer je Ruttmann umjetnik koji je uvijek tragao za novim načinima izražavanja – tako se čini izvrsnim da se Chui prihvatio stvaranja glazbene podloge za film. Svojevrsni bastardni filmski žanr odlično odgovara tom, nazovimo ga, ‘bastardnom jazzu’ koji Chui promovira. Jazzu u kojem je sve dozvoljeno. I plesni ritam, i puno elektronike, i odjeci progresivnog rocka sedamdesetih, i bebop i hardbop i fusion i techno i tko zna što sve ne, pa se čini kako je to prelijevanje stilova kao naručeno za baš ovaj film.

Najavljeno olujno nevrijeme te se večeri nije dogodilo. Dogodio se, doduše, poput oluje snažan koncert, fantastična projekcija uz još bolju glazbu, uz ovacije možda pokisle, ali omađijane i sretne publike.