Collettivo_21 u Pogonu na 32. MBZ-u
Elektronika kao startna točka i esencijalni dio
Collettivo_21, mladi talijanski ansambl za suvremenu glazbu koji je prvi put gostovao u Zagrebu, ostavio je na mene dojam najupečatljivijeg programa koji sam poslušala na ovogodišnjem MBZ-u. Kao i većina programa s elektronikom, njihov koncert održao se u Pogonu Jedinstvo.
Taj prostor izvan centra – a možda i van interesa jednog dijela bijenalske publike – bio je lokacijom nekih od najinteresantnijih koncerata ovogodišnjeg MBZ-a. Osim Collettiva 21, tu su nastupili ansambl zeitkratzer, Proxima Centauri, a čak je i Cantus ansambl Laubu zamijenio Pogonom.
Koncert Collettiva 21 istaknuo se svojom koncepcijom, programom kao i izvedbom koja je ujedinila svježu, mladenačku energiju sa zrelim i uvjerljivim nastupom. Ansambl je nastao 2015. godine kada su se nakon studija na konzervatoriju u Piacenzi okupili mladi glazbenici koje je povezala ljubav spram suvremenoga glazbenog izričaja. Kolektiv koji sačinjavaju flauta, saksofon, violončelo, električna gitara, klavir, udaraljke i elektronika na svom programu ima djela koja su nastala upravo za njih ili su revidirana za taj ansambl.
Ne čudi, dakle, da su se na programu, uz dvije praizvedbe, našli mahom mladi talijanski skladatelji od kojih je jedan i sâm član ansambla. Dodajmo i da su gotovo svi skladatelji prisustvovali koncertu čime se komunikacija na relaciji skladatelj-izvođač-publika podcrtava kao jedna od najvažnijih stavaka nastanka i interpretacije glazbe. Time dolazi do izražaja uloga MBZ-a, koji ne samo da promiče etablirane skladatelje i izvođače već služi i kao platforma za razvoj i oblikovanje scene te angažira svoju publiku promičući dijalog i razmjenu ideja između svih aktera scene.
Možda najzanimljivija odlika koncerta bio je njegov format u kojem su se skladbe nizale bez prekida i/ili pljeska između. Ovakav format nije jedinstven ovogodišnjem izdanju biennala, jedan takav primjer publika je doživjela i na koncertu Fauna daha u Laubi. No, za razliku od spomenutog koncerta u kojem su se skladbe jednostavno nizale jedna za drugom, najavu tj. objašnjenje ovakvog formata kao i bešavne prijelaze između skladbi odradila je elektronika, odnosno nekoliko različitih traka (MicroTapes), elektroničkih intermezza čije autorstvo potpisuje ansambl. One su omogućile glatke prijelaze između skladbi te ostvarile novo i jedinstveno koncertno iskustvo.
Djelo koje je otvorilo koncert je Funerali dell’anarchico Serantini Francesca Filideija, i to je bila jedina skladba na programu koja nije koristila elektroniku. Svojim je konceptualnim pristupom zahtijevala od svojih izvođača da se za pogrebni ritual sardinijskog anarhista premetnu u udaraljkaše te je izvrsno, dramski uvela u koncert, osim toga i najavila programsku politiku kolektiva koji se orijentira na glazbu 21. stoljeća, što je sugerirano i u njihovom nazivu.
Filidei pripada generaciji skladatelja (uz Fausta Romitellija, Claru Iannottu, Marca Stroppu i druge) s kojima je Italija je prevrednovala svoje umjetničko nasljeđe i ulogu u europskome umjetničkom diskursu 20. stoljeća, iznjedrila jednu od najzanimljivijih generacija skladatelja te došla u fokus kao jedno od žarišta suvremene glazbe.
Dok su starije generacije otkrivale nove akustičke terene i bavili se eksperimentalnim pristupom pri upoznavanju novih izražajnih sredstava na koje je utjecao razvoj tehnologije u 20. stoljeću, mlada generacija skladatelja s tim je spoznajama odrasla što se vidi u lakoći i kompleksnosti u baratanju tim medijem kao i načinom na koji ga integriraju u svoje skladbe.
Za mlade skladatelje koje je publika upoznala na ovom koncertu – poput Claudija Panariella, Sare Stevanović, Maurizija Azzana i Luce Guidarinija – elektronika nije samo proširenje zvučne slike nego njena startna točka i esencijalni dio. Drugi dio slagalice koncerta čine predani izvođači čija je (sin)energija odlučujući faktor u doživljaju koncerta, a Collettivo 21 se pokazao kao više nego dorastao toj ulozi.
Skladba Claudija Panariella pod nazivom Private Journal of Dreams ima očekivano snovitu atmosferu koju skladatelj postiže razvučenim i minimalnim zvukovnim kretanjima. Sličan tretman nalazimo i u (revidiranoj) skladbi Maurizija Azzana, Extended II.
Oba djela zahtijevaju izuzetnu suptilnost i egzaktnost u kreiranju zvukovnih boja te u koordinaciji s elektronikom, međutim, dok je kod Panariella čitavo djelo poput produljenoga meditacijskog (snovitog) iskustva, Azzan se oslanja na noise, distorzirajući kvalitetu zvuka što postiže proširenim tehnikama u solo dionici violončela koja vodi dijalog sa svojim zrcalom u elektronici.
Nova skladba Frana Đurovića programski je bila uokvirena dvjema skladbama za električnu gitaru solo Giulije Lorusso. Poput skladbi talijanske skladateljice, Đurovićeva skladba bavi se zvučnim ispitivanjima blokovskih zvučnih situacija s limitiranim glazbenim materijalom.
Đurović koristi izrazito punktualizirane instrumentalne geste dok nenametljivu elektroniku koristi kao zvučnu kulisu. Dinamika izmjene skladbi bila je naglašena prostornim razmakom ansambla na pozornici i gitaristice koja je sjedila na odvojenom, improviziranom podiju.
Drugo praizvedeno djelo je The Poetic Carcass of an Almost but not Quite Shaped World mlade srpske skladateljice Sare Stevanović koja se školovala u Italiji gdje je i upoznala članove Collettiva 21. U ovoj skladbi za elektroniku, (snimljenu) pripovjedačicu i ansambl jasno je vidljiv efekt dobro uhodane suradnje skladateljice i izvođača.
Rezultat je bila uspješna izvedba skladbe koja je publiku zaintrigirala, ali ostavila bez odgovora na brojna pitanja. Ova koncertna izvedba muzičkog teatra (koja ostvarivanje svojega punog potencijala tek čeka s nekom novom, scenskom izvedbom) pokazuje skladateljičin talent za ispreplitanjem suvremenog izričaja, jednostavnih i melodičnih pasusa s humorom u glazbi.
Skladateljica je humor ostvarila jednostavnim jingleom koji glazbenici pjevaju prilikom odbrojavanja pet činjenica koje donosi glas. Ovaj jednostavni postupak funkcionira na dvije razine pa uz humor pridonosi dinamičnosti i narativnosti skladbe. Bez predloška koji može pratiti, publici je preostalo da sama razabere tekst (spoj skladateljičina teksta s izabranim insertima iz eseja Slavoja Žižeka) koji izgleda da ne slijedi klasični narativni luk, no s obzirom na nepotpunu izvedbu, to će pitanje za sada ostati neodgovoreno.
Posljednja skladba na programu bila je Holobiont za elektroniku i ansambl Luce Guidarinija, člana ansambla zaduženog za elektroniku. Spretno baratanje elektroničkim medijem najviše je došlo do izražaja upravo u ovoj skladbi koja se definitivno mora doživjeti uživo jer se oslanja na pažljivo osmišljenu konstelaciju zvučnika u prostoru koji pružaju doživljaj zvuka vjeran autorovoj umjetničkoj zamisli i pružaju fizikalni doživljaj zvuka.
Zvuk kao osjet predivno je ali neponovljivo iskustvo sa standardnim, stereo setom zvučnika.
Koncert tako postaje nezamjenjiv doživljaj, a ovim formatom koncerta kao i programom MBZ je pokazao da svojoj publici može i zna ponuditi nova iskustva i ideje, ne samo u sadržaju, već i u konceptu koncerta kao doživljaja.
_______
Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.