Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Marš na Beethovena
Nije rijetkost da Zagrebačka filharmonija na pojedinim koncertima svoje sezone istaknutim članovima orkestra pruži priliku da se publici predstave i kao solisti. Ovoga četvrtka, u Crvenome ciklusu, tu je čast imao violončelist Jasen Chelfi, vođa violončela Zagrebačke filharmonije, koji se u poziciji solista uz orkestar (čiji je član punih 20 godina – orkestru se pridružio gotovo odmah nakon diplome) zatiče relativno često ili bar češće no neki drugi filharmonijini članovi.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Osim što svira publici omiljen instrument za koji su ispisane neke od najljepših stranica koncertantne literature, svakako je to i zato jer je Chelfi jedan od najaktivnijih hrvatskih violončelista, koji je uz svoj stalni angažman u filharmoniji svirao (ili i dalje svira) u različitim ansamblima, uključujući Zagrebačke soliste, Cantus Ansambl ili Acoustic Project, sudjelujući s njima u izvedbama stilski iznimno širokog i raznolikog repertoara.
Jasen Chelfi / Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Za svoj solistički nastup Chelfi je odabrao Haydnov Drugi koncert za violončelo i orkestar, u D-duru, op. 101, djelo koje violončelisti vole i zbog njegove klasične ljepote, ali i mogućnosti da u izvedbi prezentiraju svoje kompletno umijeće; ova skladba zahtijeva muzikalnog i sugestivnog interpreta u svojoj sadržajnoj strani, ali i suverenog „tehničara“ – jer sadrži brojna zahtjevna mjesta koja za preciznu izvedbu zahtijevaju, kao uostalom i svaka iole zahtjevnija solistička točka, jednako i visoku razinu pripremljenosti koja prethodi izvedbi, ali i snažnu koncentraciju u samomu njezinu trenutku.
Jasen Chelfi i Evan Christ / Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Ne sumnjam da se Chelfi pomno pripremio za svoju izvedbu i pristupio joj s velikom ozbiljnošću, no možda i prevelikom, odnosno, suviše opterećujućom. Čini se da teret odgovornosti i želje da se prezentira u najboljem svjetlu ovaj put Chelfijevu izvedbu nije unaprijedio, već je otežao, zakočio i onemogućio mu da pruži svoj maksimum. Vjerujem da je iznimno zahtjevno glazbeniku koji većinu svojih nastupa ostvaruje kao dio ansambla (manjeg ili većeg) preuzeti solističku ulogu, a da je stres samo još veći kada to mjesto treba zauzeti pred svojim orkestrom i kolegama s kojima svira svakodnevno. Stoga je Chelfijeva primjetna nervoza, posebno na samome početku izvedbe, razumljiva.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Požurujući tempo i ne osluškujući pratnju, Chelfi si je dodatno zakomplicirao trenutak i trebalo je proteći neko vrijeme da osjetimo da se glazbenik opustio, a s orkestrom je u pravi dijalog stupio tek pred solističku kadencu prvoga stavka. Ipak, ono što ni ova početna uzbuđenost nije mogla sakriti niti zakočiti jest ona karakteristika koja je Jasena Chelfija pratila kroz cijelu karijeru i zbog koje je i postao jednim od najcjenjenijih violončelista svoje generacije – izrazita muzikalnost, prirodna i upečatljiva izražajnost te uvjerljivost interpretacije koja izvire iz njega bez muke.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Te je karakteristike najbolje mogao pokazati u drugomu stavku koncerta, koji je izveo osjećajno i muzikalno, prema sredini stavka postižući pravu smirenost, ostvarujući tako skladateljevu zamisao jednostavne i neopterećene, vedre ugode. Postignuta smirenost dala mu je i poticaj za sigurnije muziciranje u posljednjemu stavku, u kojem smo osjetili da je preuzeo glavnu riječ i da svojim sviranjem vodi orkestar kroz glazbeni tijek. Tehnički je bilo nedotjeranih mjesta, no ona uspjela, koja je izveo doista virtuozno, prevagnula su u općem dojmu uspješnosti izvedbe.
Jasen Chelfi i Evan Christ / Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Orkestar je Chelfiju bio pravi partner, osjetilo se da ga podržavaju u svakome trenutku, nad izvedbom je lebdjelo određeno glazbeno zajedništvo. Svirali su izvrsno, uredno, tonski lijepo, jednostavno, ali s poletom – slušajući ih, nisam mogla pobjeći od pomišljanja na otrcanu, ali deskriptivnu frazu o stvarnoj „radosti muziciranja“, koja je u potpunosti odgovarala prezentiranoj izvedbi.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
S jednakim su poletom članovi Zagrebačke filharmonije izveli i točku koja je prethodila centralnom, solističkom komadu – bila je to Treća simfonija u D-duru Luke Sorkočevića, u kojoj su sugestivno izvodili figure u kojima odjekuju neke manire Mannheimskoga orkestra, a lijep spektar ostvarenih dinamičkih nijansi i baršunast ton svih dionica dali su izvedbi plemenitost, živost i ljepotu koja je održavala pažnju slušatelja.
Antal Papp i Nikša Bobetko / Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Osim orkestralnim glazbenicima, za kvalitetu prvoga dijela programa priznanje svakako treba odati i dirigentu koji ih je kroz izvedbe vodio sigurnom i preciznom rukom. Riječ je o američkom (Los Angeles i Las Vegas) dirigentu grčkih korijena, Evanu-Alexisu Christu koji intenzivno surađuje prvenstveno s njemačkim orkestrima (u Njemačkoj je i studirao dirigiranje), a posljednjih godina i bugarskim te portugalskim ansamblima.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Taj lijepi prvi dio koncerta obećavao je i kvalitetnu izvedbu Sedme simfonije u A-duru, op. 92 Ludwiga van Beethovena koja je slijedila nakon stanke. Ovo specifično Beethovenovo ostvarenje Christ je sa Zagrebačkom filharmonijom interpretirao, u nedostatku bolje riječi, eksplozivno. Neosporna je nevjerojatna energija orkestra i dirigenta koja nije popuštala od početka do kraja izvedbe, no snažne naglaske ovoga djela Christ je toliko potencirao da se činilo da slušamo niz udaraca koji su se odvojili od svoje uloge davanja oblika plesnome ritmu i služile samo svrsi postizanja pompoznosti i siline.
Evan Christ / Foto: Marko Prpić/PIXSELL
A glazbu je između njih trebalo tražiti. Plesni ritam, po kojem je poznata ova simfonija (Richard Wagner ju je, kao što je i istaknuto u programskoj knjižici, nazvao „apoteozom plesa“), postao je oštar marš, a u pojedinim mi se trenutcima, od siline udara, činilo kao da smo u streljani. Efekt je bio nadređen svemu ostalome, a površinsko plijenjenje pažnje važnije od stvaranja slojevitosti interpretacije, što se dalo iščitati i iz uistinu pretjeranih i gotovo karikaturnih gesti dirigenta.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
Iznimka je bio drugi stavak, koji je zvučao kao da smo se na trenutak preselili u drugu galaksiju. Napokon ono što je nedostajalo u ostatku simfonije – dubina i profinjenost. Ostvarena je vrlo lijepa ekspresivnost i dinamička gradacija, a posebno se istaknuo zaokružen ton drvenih puhača.
Foto: Marko Prpić/PIXSELL
No, na stranu Christova prenaglašena i „akcijska“ interpretacija Beethovenove Sedme – treba istaknuti da je sama izvedba orkestra bila sjajna – glazbenici su kvalitetno, precizno i poslušno ostvarivali sve zamisli dirigenta, svirali su aktivno i s mnogo volje te u cjelini djelovali kao dobro podmazan stroj čije sve komponente pridonose kvalitetnom zamahu.
