Cvit samoće: koncertna predstava Nere Stipičević

Monodrame su uvijek spadale u posebnu kategoriju po pitanju izazovnosti i zahtjevnosti, osobito kada je riječ o autorskim projektima. A potrebna je posebna izvedbena vještina da bi se postigla i održala kvalitetna energija između izvođača i publike. Zato je i malo takvih projekata, osobito uspjelih, kao što su primjerice odlične predstave Ja koja imam nevinije ruke Vesne Tominac Matačić ili Sve što sam prešutjela Mije Begović. Monodrame – ako su dobro izvedene – ponekad mogu još i dublje prodrijeti u ljudsku psihu i sferu raznih socijalnih karakteristika nego što bi to bila kadra učiniti predstava s velikim ansamblom. Sve oči publike uprte su tako u jednu točku, jednu osobu, posve ogoljenu i otvorenu.

Cvit samoće / Ines Novković

Cvit samoće kantautorice Nere Stipičević koja djeluje pod umjetničkim imenom FreeDA Nera Immortelle izašla je čak i iz vlastitih okvira, uvodeći snažnu glazbenu dimenziju u cijeli projekt, na neki način ga oslobađajući strukture monodrame, pogotovo, k tome, jer narativnu i glazbenu podršku dobiva od vrsnih glazbenika: Vadima Erudaça (također i koautora glazbe) na gitari, Tomislava Parmaća na klaviru, Hrvoja Rupčića i Borne Šercara na perkusijama te Mateja Miloševa na violončelu.

Nera Stipičević je, nakon iznimno uspješnog razdoblja oko sudjelovanja na talent šouu te glazbenim, a potom i glumačkim projektima, neko vrijeme bila skrivena od očiju javnosti, a ovaj joj je pothvat predstavio iskorak u smislu ponovnog dolaska u žarište scene, ali i autorske slobode, toliko rijetke u današnjoj umjetnosti.

Cvit samoće tako je kazališni segment Nerina dugogodišnjega umjetničkog istraživačkog procesa, na temu suočavanja pojedinca s osobnim strahovima i važnosti otkrivanja vlastite autentičnosti kao univerzalnog odgovora na pitanje: “Kako do sreće?”. Koncertna predstava prekretnica je njezina autorskog rada te ona mijenja svoje ime u umjetničko: Freeda Nera Immortelle. Prvi segment ovog procesa bio je multiartistički projekt FreeDA / 2015  koji kreira s kolegicom, glumicom i redateljicom Mijom Melcher, a koncertna predstava Cvit samoće prirodni je nastavak u istraživanju njihove uspješne suradnje.

Tako i sâma Nera, odnosno, FreeDa Nera Immortelle na pitanje koji je bio inicijalni okidač stvaranja ovakvog projekta odgovara:

„Cvit samoće kao platforma projekata koji sadrži internacionalni podcast La Fleur de la Solitude sa svojim soundtrackom te koncertnu predstavu Cvit samoće rađala se postupno kroz sedam godina na putovanju svjesno odabrane samoće na koje me uputila moja Duša brinući se o mom mentalnom i fizičkom zdravlju koje je početkom mojih tridesetih bilo ozbiljnije narušeno. Besmisao života i sve češća anksiozna stanja bile su moja svakodnevnica, a kreativno samovanje moj put ka samoj sebi.“

Cvit samoće / Ines Novković

I uistinu, Cvit samoće možda će najviše razumjeti oni koji su i sami iskusili tu duboku melankoliju, bolnu ljepotu osamljenosti te koliko je često upravo umjetnost možda najbolji medij za kanaliziranje tih osjećaja i stanja. Ova je predstava svjedočanstvo o tome. Umjetnica svojim divnim vokalnim sposobnostima i zrelim, karakternim glasom i savršenom dikcijom približava samu sebe nama, ali ne kao jednoj, homogenoj publici već više kao da se obraća svakom pojedincu zasebno. Cvit samoće njezin je razgovor sa samom sobom, a to ona u predstavi postajemo mi.

Shodno tome, zanimalo me i koliko se izloženo FreeDa Nera Immortelle osjeća na sceni i koliko joj vlastito iskustvo znači u prenošenju te energije na publiku, na što ona govori:

„Iskreno, dok izvodim Cvit samoće osjećam se potpuno prirodno i opušteno. Kroz godine sam to stvarala i predavala Svemiru. Kad čovjek prihvati sebe i da nije ništa više ili manje od toga, onda mu publika postaje samo njegovo zrcalo, a kritika kao mjerilo nekog uspjeha postaje manje bitna. Jedino bitno je da dijeliš važnost življenja svoje Istine koja ima za cilj zapaliti istinu u drugom biću s nadom da će se plamenčići nastaviti paliti.

Kažu da su umjetnici dužni svjedočiti svoje vrijeme, i lijepo i manje lijepo, u svoje ime i ime svih onih koji možda nemaju prave alate za to. A ja vjerujem da je to dužnost svakog čovjeka, da svjedoči svoju istinu. Kao što je i njegova dužnost da ako misli da nema talent – da ga otkrije. Svi mi imamo neki poseban talent kojim možemo na jedinstven način služiti čovječanstvu, u najmanju ruku svoje srce.“

Najbolje je, stoga, doživjeti predstavu iz prve ruke, iz prvog reda, dopuštajući joj da vam slomi srce, a potom ga ponovno sastavi.

Sljedeće izvedbe su već 7. studenog i 12. prosinca u klubu Kontesa Kazališta Komedija, a podcast La Fleur de la Solitude dostupan je na svim streaming platformama.