Daleka obala Jakše i Hrepe u Boogaloo: Pjesme kojima ništa ne može nauditi

Jakšina najveća snaga kao frontmena ove grupe to je što uopće nije frontmen, nego ponajprije najvatreniji fan

Prije nekoliko tjedana cijenjeni je kolega Bojan Mušćet analizu mogućnosti korištenja umjetne inteligencije za kopiranje autorskog rada duhovito zaključio upozorenjem – možda i utjehom? – da bi prevarantski algoritmi na našim prostorima mogli imati problema s odabirom po jednog od trenutačno aktivnih istoimenih bendova koji valja imitirati. Ostavimo li, međutim, zavrzlame s tagiranjem, službenim žigovima i sličnim pravnim smicalicama po strani, svakom je slušatelju najčešće instinktivno i iskustveno jasno koja je to prava, odnosno opravdano nasljednička verzija jednom raspolovljenog benda. Uza sve dužno poštovanje, recimo, Cunji Jelčiću i Tihomiru Filešu, koji su do protjerivanja iz Crvene jabuke i Prljavog kazališta desetljećima bili ili jedini ili jedan od dvojice originalnih članova bez promjene uloge, nema nikakvog smisla tvrditi da je ijedna verzija tih bendova bez Žere ili Houre i blizu tome da je shvatimo ozbiljno, barem dok se ne ostvari moja najveća glazbena želja povratka najvećeg Zlaje Arslanagića. Bendovi u nastajanju znaju da je najteže pronaći (dobrog) bubnjara, uspješni bendovi pokazuju da je bubnjara najlakše i zamijeniti.

Kod Daleke obale, čija je inačica grupe s dodatkom u imenu da pripada Jakši Jordesu i Borisu Hrepiću Hrepi u petak 11. travnja u zagrebačkom Boogaloou odsvirala jako dobar, ali za nekoliko nijansi predug trosatni koncert, situacija ipak nije toliko jasna. Primarno je zamućuje očit i nenadoknadiv izostanak legendarnog Marijana Bana, lako moguće autora najvažnijeg opusa hrvatskog rock’n’rolla te čovjeka kojeg brojni fanovi logično smatraju jedinim nezamjenjivim članom grupe. Kada je prije skoro točno tri godine, 23. travnja 2022., zagrebački Dom sportova udomio povratnički koncert originalne trojice instrumentalista – basist Hrepa, gitarist Jadran Vušković, bubnjar Zoran Ukić – pojačane novim vokalistom Jakšom Jordesom, nisam bio jedini skeptik po pitanju uspjeha ičijeg uskakanja u Banove cipele, ali ni jedini čije su sumnje bile razuvjerene neposrednim shvaćanjem kako cilj nikad nije bio Bana zamijeniti, nego mu i na taj način, na koncertima, iz prve ruke i konkretnije, nastaviti odavati poštovanje za orijaški pothvat kojim je zadužio našu cjelokupnu kulturu.

Daleka Obala u Boogaloou 2025./foto: Luka Antunac

Ni Banovo amenovanje cijelog projekta takve revitalizacije grupe ni ogromna količina dobre volje kojom ju je publika bila prihvatila, nažalost, ipak nisu toj novoj Dalekoj obali osigurali trajniji život, nego se grupa uslijed dobro dokumentiranih nesuglasica i ponekih sramotnih javnih ispada razdijelila na dvije polutke. Obje polažu jednako pravo na voljeno nasljeđe jer u obje sviraju originalni članovi, pri čemu ima smisla da Hrepa kao sredstvo legitimacije svoje postave naglašava da je u embrionalnom periodu sredinom osamdesetih uz Bana od kanonske četvorke sudjelovao samo on, ali nitko neće zanijekati da originalnim postavama barem diskografski aktivnih bendova smatramo one koje su snimile prvi album, a u ovom slučaju i sve ostale. Daleku obalu Lava Vuškovića i Zorana Ukića, sa starim suradnikom Deanom Dvornikom na vokalu, nisam imao prilike slušati pa se i ne mogu upuštati u iole objektivno omjeravanje moguće suprotstavljenih vizija, ali ne samo zato što mi je još od dječačkih dana Hrepa bio najsimpatičniji član benda mirne duše mogu ocijeniti da Daleka obala Jakše i Hrepe itekako ima smisla postojati.

Daleka Obala u Boogaloou 2025./foto: Luka Antunac

Njih su dvojica, uz iskusnog bubnjara Igora Šegu i basista Mira Tabaka (čiji je davnašnji kultni bend No More iza sebe ostavio barem dva opskurna hita, „Zagreb“ i „Švicarski Božić“), profil svoje grupe pronašli u podjednakom podsjećanju na nekadašnji zvuk Daleke obale koji svi znamo i volimo te otkrivanju kako je zapravo u periodu nastanka većine pjesama s prva čak i četiri albuma ta mladenačka grupa bila zvučala. Kako Hrepa svira isključivo akustičnu gitaru, nema svih onih ikoničnih Lavovih rifova i solaža (baš nedostaju jedino u „Rozi“) te je kompletni ugođaj više blueserski, jasan nagovještaj njegova kasnijeg rada sa Sunnysidersima, ponajviše u engleskom uvodu u „Ti nisi tu“. U prvom je dijelu koncerta Jakša, dok je bio prisebniji, češće posezao sa saksofonom, najbolje iskorištenim u „Ona zbori“, a svježina Tabakova ukulele basa najviše je obogatila predivan relativni raritet „On je volio brodove“, čija je friška verzija smisleno odabrana za novi singl grupe. Bendu se u produljenom kraju, a čega drugog nego „Bubnjeva“ pridružio čak i startni lupač Željko Hajsok Malac, još uvijek itekako u formi. Sve skupa ne zvuči nimalo istrošeno ili prepoznato te zaista omogućuje maltene arheološko istraživanje korijena jednog od najvažnijih bendova koje smo ikad imali.

Daleka Obala u Boogaloou 2025./foto: Luka Antunac

Odnosno, to bi ova Daleka obala uspjela postići samo da nije jednog problema, koji to nipošto nije zapravo – svaka od sinoć izvedene 33 pjesme osim završne „Lipi dani“, koja je svejedno lijepa, toliko je obožavana i tetovirana u duše i krvotoke svih prisutnih da vremena za ikakvo koncentrirano uspoređivanje ne može biti uz stalno pjevanje i plesanje fino ispunjenog Boogalooa. Zanemarimo li prema kraju pomalo nekoherentno obraćanje publici, Jakšina najveća snaga kao frontmena ove grupe to je što uopće nije frontmen, nego ponajprije najvatreniji fan, koji se nekim čudom našao na pozornici, u ostvarenju svojega najvećeg sna. Na potezu „One bi htjele“ (po meni najljepša ne samo splitska pjesma svih vremena), „Sušac blues“ i „U autobusu“ svaku je najavio nekom varijantom usklika a vidi ovu pismu ili uf ova je najlipša, dodatno potvrđujući da bi i on sam radije bio u parteru i gledao Marijana Bana, ali ako neko mora uletjeti da sve te pjesme nastave živjeti, spreman je staviti se na raspolaganje.

Daleka Obala u Boogaloou 2025./foto: Luka Antunac

Naravno, sve te pjesme itekako žive, ne samo kao pozadina svakom poštenom tulumu, druženju uz gradele ili vožnji otokom nego i kao neprekidni unutarnji soundtrack cijele Dalmacije, njenih gradova i ljudi, njenih gostiju i mora. U tom im smislu nikakvo osvježavanje zaista nije potrebno i ništa od svoje ljepote i prisutnosti ne bi izgubile ni da ih nitko od originalnih članova ne izvodi uživo – akustične gitare u kuhinjama i na plažama dovoljna su sredstva očuvanja i putovanja u budućnost. Ali im čovjek koji ih je stvarao te ljudi koji su uz njih odrastali mogu još i manje nauditi.

Set lista: Crni vlak – Ona zbori – Morska vila – Ti nisi tu – Tonka – Noć je prekrasna – U modroj zori – Hej mala hej – Mojoj lijepoj – Kurve – Prolaze mi godine – Lažne žene – Mađarica – Poljoprivredno ljubavna – On je volio brodove – Bubnjevi – Marica – Nema te – One bi htjele – Sušac blues – U autobusu – Sa mi je ža – Ruzinavi brod – Gordana – Valovi – Od mora do mora – Roza – 80e – Četrnaest palmi – Daleka obala – BIS: Di si ti – Ovo nije moje vrijeme – Lipi dani