Darko Rundek od glasa do glazbe

Prvi petak nove akademske godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu ponudio je predavanje koje je brzo zaintrigiralo brojne studente Akademije, ali i drugih fakulteta – Darko Rundek, u suradnji s Odsjekom za pjevanje Muzičke akademije i Odsjekom za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je izlaganje i razgovor na temu “Rundek, između dikcije i muzike“

Darko Rundek u akdemskom okružju / Foto: Nora Kostelnik Pogačnik

Darko Rundek se na izlaganju o svome radu održanome 11. listopada na Muzičkoj akademiji dotakao pitanja priprema za nastup, samoga glasa i dikcije, ali naravno i glazbe i poezije.

Od same najave događaja među dijelom studenata koji inače prate Rundekov lik i djelo brzo je nastao hype oko predavanja, a svi su (smo) se složili kako je velika stvar spajanje glazbenih svjetova i postavljanje čovjeka iz posve druge glazbene sfere u ulogu predavača na glazbenoj instituciji većinom orijentiranoj na “ozbiljnu“ glazbu, što je u uvodnom govoru rekla i prof. Lidija Horvat Dunjko s Odsjeka za pjevanje: „Osobito nam je drago da imamo mogućnost spojiti ta dva žanra i zajednički se uklopiti u ono što se zove suvremena umjetnost”. Nakon što se nije predstavio, jer kako je rečeno u najavi, svi ga znaju barem iz neke opće kulture, Rundek ističe kako je prvi put na Muzičkoj akademiji na ovakvoj funkciji i da ga baš zanima kako će razgovor proći.

Iako smo, vjerujem, svi očekivali Rundeka u predavalačkoj ulozi, a tome u prilog išla je i namještena Power Point prezentacija, kao publika brzo smo bačeni u vatru – koncept Rundekovog izlaganja bio je interaktivan, a (nas) 20 hrabrih odlučilo se na postavljanje pitanja s 20 kartica na kojima bismo najprije, u duhu razgovora o dikciji, naglas pročitali ulomak iz knjige Rundek između Ante Perkovića i tzv. poticajna pitanja koja smo mogli proširiti svojim razmišljanjima. Pitanja su pokrila zaista širok raspon tema – od procesa stvaranja pjesama i discipline učestalosti stvaranja, pitanja spontaniteta inspiracije, utjecaja poezije, samoće, kritičkog odnosa prema umjetnoj inteligenciji koja za njega nema „iskok iz regularnog toka misli koji je plod inspiracije“, sve do neologizama koje Rundek stvara u svojim pjesmama (“apokalipso“, “u sjenama tih vremenama tih vremena“ i sl.), nošenja s tremom i pokušaja muzičkog i scenskog otvaranja prema nepoznatom te pitanje i granice žanrova.

Sam je početak i, kako bi Rundek rekao, zalaufavanje, imao zanimljivu problematiku. Rekla bih da su ovaj put studenti bili oni ispred kojih je postojala potencijalna barijera, no ona se razbila čim je započela interakcija Rundeka i publike, pa atmosfera ubrzo postaje opuštena, neformalna, čak i otkačena, što je kulminiralo zajedničkim pjevanjem refrena pjesme “Otok“, puštene u svrhu usporedbe različitih interpretacija napisanih stihova. Šteta što nije još koju pjesmu izveo uživo, prešutno se vidjelo da su svi nazočni to priželjkivali. Interaktivno koncipiran razgovor postao je jedan kolektivni intervju publike i Rundeka, ugođaj neke opuštene talk show emisije u kojoj su svi ravnopravni.

Na zanimljivom susretu sa staudentima Darku Rundeku priključile su se Lidija Horvat Dunjko i Jelena Vlašić Duić / Foto: Nora Kostelnik Pogačnik

Posebno je zanimljiva bila Rundekova elaboracija o klasičnoj glazbi i akademskim muzičarima. Istaknuo je kako je kroz godine imao iskustvo rada i s akademskim i s neakademskim muzičarima, spomenuvši diplomiranu saksofonisticu Anu Kovačić s kojom svira u sastavu Rundek&Ekipa i u nedavno oformljenom duu. „Za razliku od nekih prije iskustava“, kaže Rundek, „u kojima se događalo da su ljudi s akademije nekako ukalupljeni i ne znaju svirati bez nota, ovdje to nije bio slučaj.“ Također navodi kako su note samo podsjetnik kojeg se izvođač treba osloboditi jer „ako ih shvaćamo doslovno, od njih ne vidimo muziku, a onda smo se gadno za*ebali.“ Ne smatra da je akademsko znanje potrebno da bi se čovjek bavio glazbom, „kao što je književnost postojala prije nego sto je nastalo pismo, tako je i glazba postojala prije nota i pravila.“, zaključuje Rundek te poentira: „Za klasičnu je glazbu potreban dril, ali ne smiju se zanemariti i druge glazbe, nije klasična jedina važna glazba.“

Planirano vrijeme izlaganja se odužilo, neke teme se tek okrznule, a profesorica s Odsjeka za fonetiku Jelena Vlašić Duić oduševljena otvorenošću i pristupačnošću studenata.

Rundek je na kraju susreta bio ugodno iznenađen opuštenom atmosferom i zadovoljan organizacijom, iako u početku nije mogao sa sigurnošću reći koliko će se dobro uklopiti među studente klasične glazbe: “Ovo mi je bilo super iskustvo, mislim da je Jelena sve jako dobro organizirala i izvela, bio je bitan i taj proces organizacije i nastanka. Drago mi je da sam imao priliku podijeliti nešto što znam o ovoj tematici, a posebno mi je drago vidjeti da je to studentima nešto značilo.”

I sama kao studentica Muzičke akademije, mogu reći kako se Akademija zadnjih godina iznimno otvara različitim programima i suradnjama, čiji je cilj upravo spomenuto nezanemarivanje ostalih glazbenih žanrova i glazbenika različitih profila. Velik je to korak prema micanju etikete Akademiji kao ozbiljnog, uokvirenog autoriteta glazbi i glazbenoj sceni te se nadam kako će ovakvih događaja biti sve više, do razine u kojoj nećemo morati posebno isticati njihovu važnost.