Dhafer Youssef u Lisinskom

U ranijim danima, dok je moja percepcija svijeta, glazbe i (posebno) glazbi svijeta bila znatno manja nego danas, kao klasično obrazovana glazbenica zaljubila sam se u otvorenost glazbenog izraza kojemu još nisam znala izvor ni ime, a čiji je jezik govorio vrlo direktno nečem duboko usađenom u meni – da bih godinama nakon odabrala upravo etno jazz kao temu svog diplomskog istraživanja – zaljubila sam se u glazbu čovjeka koji je očigledno i ušičujno ukorijenjen u tunižanskoj i arapskoj tradiciji, a opet slobodan i eksperimentalan u svom autorskom izrazu, pjevanju i sviranju.

Pristup zvuku i glazbi kao fenomenima ostaju u samoj srži njegovih brojnih projekata koji spajaju različite glazbene kulture, vrste i žanrove. Glazba Dhafera Youssefa je kreativna, otvorena i lebdeća, kao što je i jazz danas, a kao što je i etno, koliko god daleko etno danas seže. Kao muzičar on je neopterećen predlošcima, tradicijskim ili jazz standardima, a opet u svojim skladbama intertekstualan; iznimno je produktivan, a njegovi albumi tijekom trideset godina okupljaju ponajbolje muzičare današnjice, sa sličnom estetikom i vizijom njegovoj.

Dhafer Youssef tuniški je glazbenik: skladatelj, vokalist i svirač uda, arapske lutnje (zapravo, prethodnika europske lutnje i svih instrumenata tipa lutnje). Rođen u ribarskom selu Teboulba 1967. godine u obitelji koja je čuvar loze mujezina, muslimanskih službenika koji upućuju ezan odnosno poziv na jednu od pet dnevnih molitvi i klanjanja u islamu, Youssef je i sam od malih nogu, otkrivši svoj pjevački talent, krenuo objavljivati ezane s minareta.

Takva duhovnost utkana je u njegovu glazbu i njezin je neodvojiv dio, bez obzira na žanr kojim je obojena: akustično ili električno; cool, etno ili fusion jazz, sva Youssefova glazba vrlo je organska i želi približiti božansku poruku, što god to pojedincu značilo. Zanimljiv je bio moment tijekom koncerta u kojemu je glazbenik dizanjem ruku pitao publiku piju li organsko vino i znaju li za postojanje narančastog vina, a odmah potom znaju li za postojanje Alaha, Isusa ili Bude… Ili pak Trumpa.

Youssefov pristup je nefiltriran i iskren, beskrajno inspiriran, a njegovih devet albuma to i pokazuje: meditativan izraz odiše svim albumima, a u svakom drugačije i uz drugačiju postavu glazbenika. To su redom: Malak (1999.), Electric Sufi (2001.), Digital Prophecy (2003.), Divine Shadows (2006.), Abu Nawas Rhapsody (2010.), Birds Requiem (2013.), Sounds of Mirrors (2018.) te Streets of Minaret (2023.).

Nakon predzadnjeg (i meni možda najdražeg) albuma pod utjecajem Bliskog i Dalekog istoka, koji je koristio razne moduse i instrumente (na primjer, table sjajnog indijskog glazbenika Zakira Hussaina, koji je nažalost nedavno preminuo), u  posljednjem se albumu Streets of Minaret Youssef ipak više okrenuo električkim instrumentima i jednom modernijem zvuku. U utorak u Lisinskom Youssef je izvodio primarno glazbu s posljednjeg albuma, u izmijenjenoj i mlađoj postavi benda, sa španjolskim pijanistom Danielom Garcíom, Austrijancem Mariom Romom na trubi te Francuzima Swaéliem Mbappéom za električnom bas gitarom te Taom Echlichom za bubnjevima.

Impresivnim opsegom glasa preko tri oktave, nevjerojatnom čistoćom i agilnošću u gornjem registru, Youssef se pokazao kao veliki vokalni virtuoz – virtuoz, ali ne show-off , već onaj koji želi doći do krajnjih granica sebe, svog glasa i potpunog stapanja zvukova, kao što je to primjerice radio s fenomenalnim (!) turskim klarinetistom Hüsnüom Şenlendiricijem na nagrađivanom albumu Birds Requiem. Virtuoznost je pokazao i na svom instrumentu: ud je svirao lakoćom, zaigrano, plešući amo-tamo po pozornici i ulazeći u muzičke razgovore s članovima benda, kako je do kojega došao, iznoseći iz njih najviše glazbe što je moglo u tom trenutku.

Trubač, bubnjar i basist kao predstavnici mlađe generacije vodili su stvari simbolički u smjeru Funky SharQ („SharQ“ Suite). Među njima se istaknuo mladi bubnjar Tao Ehrlich, sin legendarnog Loy Ehrlicha, koji se vrlo inteligentno prebacivao i mijenjao ritmove sa sjajnom energičnošću, vodeći druge u brža tempa i jače intenzitete.

Mario Rom od svih mi se činio najsuzdržanijim u svojim nastupima, a isticao se kada bi se groove smirio, s neobičnim melodijama i profinjenom zvukom na trubi – inzistirajući na doslovnoj imitaciji melodija koje je Youssef otpjevao. Posebna je bila Youssefova povezanost s pijanistom Danielom Garcíom, u kojoj bi se dvojac često vraćao na organski zvuk klavira i uda, onaj s ranijih albuma, nježniji i introvertniji. Daleko od toga da je García samo takav: u skupnim improvizacijama činio se sjajno inspiriran, svirajući guste, pokretljive i poliritamske strukture.

Sam bend, u nekoliko navrata u kojima je Dhafer izašao s pozornice ili ih slušao sa strane, imao je tendenciju k fusion i free jazzu. Otišli bi u potpunu ekstazu urbanog zvuka, a onda bi Youssef kratkim pokretom ruke dao znak: svi bi se utišali i zvukolik bi se u djeliću sekunde vratio na sam glas uz tihu pratnju na instrumentima, pokazujući svu svoju divnu surovost.

U cijeloj priči oscilirao je jedino zvuk, za koji je zadužen bio tonac sastava, a koji je u početku bio suh i nebalansiran, da bi potkraj koncerta došao na ono kakav zvuk u Lisinskom može biti: pun, zaobljen, prodoran kada treba… I kakav je trebao biti otpočetka. Od početka večeri bila sam oduševljena brojem ljudi zanimljivog profila koji se u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog okupio – pa ima puno ljudi kod nas koji slušaju Dhafera Youssefa, koja spoznaja! A i izgleda da je organizator, Hangtime Agency, za koncert u čast svoje desete godišnjice postojanja napravio sjajan posao promocije.

Kao i mnogi izvrsni i iskusni glazbenici, Youssef se te večeri okružio mladim perspektivnim osobama koji doprinose njegovom uzbudljivom i svježem izrazu. Peteročlani sastav na samom kraju, nakon stajaćih ovacija, izveo je premijerno novu skladbu s nadolazećeg albuma koji će biti nastavak albuma Streets Of Minarets, a koji planiraju objaviti do kraja godine.

Kao veliki fan Dhafera Youssefa, veselim se čuti što slijedi i čast mi je bila slušati ga u Zagrebu – presretna sam da ga ljudi prepoznaju i da je dvorana bila puna i entuzijastična te da je čula, simbolički, Youssefov ezan: čovjek nam je objavio svoju glazbu i mi smo si (arap. adhina) dopustili čuti je. I čuli smo pa slušali, u kojem god smjeru treba.