Dioklecijan na Peristilu, opera u uzburkanim vodama

Svečanim otvorenjem i izvedbom opere Dioklecijan  skladatelja Ive Tijardovića, u ponedjeljak 14. srpnja u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu, započelo je 71. izdanje Splitskog ljeta, jednog od najdugovječnijih i vrlo značajnih nacionalnih festivala u Hrvatskoj.

Režiju potpisuje Ivan Leo Lemo, a dirigirao je maestro Hari Zlodre, ujedno i ključna osoba za oživljavanje partiture koja je desetljećima ostajala izvan koncertnih i opernih repertoara.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Otvorenje je, međutim, proteklo bez izravnog prijenosa na Hrvatskoj radioteleviziji, što je prvi takav slučaj u novijoj povijesti festivala. Izostanak medijske podrške s nacionalne razine izazvao je brojne reakcije, a to se jasno osjetilo i u samom uvodnom dijelu večeri. Na sceni su se pojavila trojica glumaca s pripremljenom konferansom — tekstom prožetim lokalpatriotizmom i natruhama inata, u kojem se neizravno proziva HRT, ali i Ministarstvo kulture i medija, zbog uskraćene institucionalne podrške i medijske vidljivosti projekta.

Nije trebalo čitati između redaka da bi se naslutilo kako splitski HNK odgovornost za taj izostanak prijenosa vidi u nacionalnom javnom servisu, ali i u političkim relacijama koje oblikuju kulturne prioritete. Situacija je dodatno zaoštrena izjavom ministrice kulture, koja je nešto prije samog početka otvorenja krivnju za izostanak prijenosa prebacila upravo na splitsko kazalište. Time su otvorena dodatna pitanja o mogućim političkim tenzijama između Ministarstva i trenutačne uprave HNK-a Split.

Kao reakciju na nastalu situaciju, trojica glumaca na pozornici uživo su uključila snimanje na svojim mobitelima i pozvala publiku da učini isto, pozivajući tako na vlastito dokumentiranje i live dijeljenje izvedbe – kako ona ipak ne bi prošla potpuno nezabilježeno. Iako je bila riječ o simboličnom činu, ostaje nejasno zašto splitski HNK nije samostalno omogućio live prijenos bar na društvenim mrežama, s obzirom na to kako su krenuli u konstruiranje večeri.

Ostaje dvojba: je li riječ isključivo o tehničkoj i financijskoj nemogućnosti HRT-a da pokrije i kazalište i Peristil, na kojemu se odvijala posljednja scena opere, ili je, kako se sugerira, riječ o političkom udarcu na aktualno vodstvo kazališta? U svakom slučaju, nesporno je da bi javni servis trebao biti u funkciji javnog interesa, osobito kada se radi o rijetko izvođenoj operi Ive Tijardovića u godini kada slavimo obljetnicu od 130. godina skladateljeva rođenja.

Tijardovićev Dioklecijan

Iako je najavljeno kako se radi o praizvedbi dosad nikad izvedenog djela, tvrdnja da opera Dioklecijan Ive Tijardovića dosad nije bila izvođena – nije točna. Već 2012. godine studenti i profesori splitske Umjetničke akademije izveli su skraćenu verziju opere u HNK-u Split, u režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem Harija Zlodre. Iako je izvedba bila ostvarena kao studentski projekt, fragmentarno i bez potpune scenske opreme, ni u kojem pogledu nije bila zanemariva.

Zbog toga je ovogodišnju izvedbu, unatoč znatno većem produkcijskom zahvatu i profesionalnim izvođačima, preciznije nazvati integralnom izvedbom – a ne praizvedbom. U glazbeno-scenskoj terminologiji, praizvedba označava prvo javno izvođenje nekog djela, bez obzira na produkcijsku razinu.

Ovogodišnju je izvedbu, unatoč znatno većem produkcijskom zahvatu i profesionalnim izvođačima, preciznije nazvati integralnom izvedbom – a ne praizvedbom

Nadalje, iako dirigent Zlodre navodi kako ne smatra da je izvedba iz 2012. bila „prava“ praizvedba, takav stav ne briše činjenicu da je djelo tada već imalo svoj javni život. Ignoriranje tog izvođenja u promotivnim materijalima ovogodišnje produkcije, kao i činjenice da je i ova izvedba donekle skraćena i reducirana, dovodi do potencijalno štetnog presedana: da se svaka nova verzija istog djela – dulja, skraćenija, drugačije postavljena – može predstavljati kao prva.

Stoga bi, u interesu istine i poštovanja prethodnih napora, terminološki precizniji opis ovogodišnje produkcije bio: „prva cjelovita profesionalna inscenacija u punoj kazališnoj i ambijentalnoj produkciji“. Takav opis ne umanjuje važnost projekta, ali čuva vjerodostojnost i kontinuitet izvedbene povijesti.

Opera Dioklecijan skladana je 1964. godine i nosi oznaku životnog djela Ive Tijardovića, autora kojeg većina publike prepoznaje po operetama Mala Floramye i Spli’ski akvarel. No Dioklecijan nije zabavna vedrina arija ni nostalgični refren splitske rive, nego ozbiljno glazbeno-scensko djelo o usponu i padu jednog cara – povijesno kompleksna, glazbeno ambiciozna, i scenski zahtjevna.

Unatoč skladateljevoj želji da opera zaživi na pozornici, djelo je više od pola stoljeća ostalo neizvedeno.

Zašto Dioklecijan danas? U vremenu kad se festivali sve češće vode trendovima, ovaj je izbor djelovao gotovo prkosno – djelo koje nije popularno, koje nema arije za pjevušenje, koje ne pripada europskom opernom kanonu. Tijardović je ovdje glazbeno govorio drukčijim jezikom – ponekad akademski, ponekad modernistički, ali uvijek ozbiljno. U Dioklecijanu se osjeti skladateljev pokušaj da bude više od „kroničara splitskog duha“.

U Dioklecijanu se osjeti skladateljev pokušaj da bude više od „kroničara splitskog duha“

Ukupno četiri čina podijeljena u devet slika vodila su nas kroz život Dioklecijana, kojeg je utjelovio mladi bariton Jurica Jurasić Kapun.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Uloga je to koja traži niske lage te stalnu autoritativnu prisutnost na sceni. Tražila je ta uloga pjevača koji može utjeloviti figuru moći, raspada, introspekcije, i imati autoritet i scensku karizmu. Tražila je inteligentnog pjevača i izvrsnog glumca, a u Jurici Jurasiću Kapunu ga je i dobila. Bio je postojan čak i onda kada su tehnički zahtjevi opere bili surovi, a on uvjerljiv od početka do kraja.

Ovakvu ulogu može iznijeti samo iznimno spretan i snalažljiv pjevač koji ulogu priprema s izrazitom pronicljivošću i inteligencijom. Pokazao je u ovoj ulozi iznimnu umjetničku zrelost na kojoj bi mu mogli zavidjeti i iskusniji i stariji. U prvoj slici gledali smo Nedu Pejković kao glavnu druidsku svećenicu s ženskim dijelom zbora, druidskim svećenicama koje su zaista utjelovile smirenost i uzvišenost – i scenski i zvučno. Druga slika odvela nas je u Salonu, u idilični dalmatinski krajolik koji sa sobom nosi ljubavnu priču Valerije, koju je utjelovila Aida Čorbadžić i Antonija, kojeg je utjelovio Roko Radovan.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Tijekom cijele izvedbe, ovaj je par bio „tijardovićevski“ prepoznatljiv, kako zbog lijepih dionica koje su im povjerene, tako i zbog njihove pažljive, čiste i odmjerene izvedbe. Treća slika na scenu je donijela i muški zbor i zahtjevni fugato Allegro vivo, koji se pokazao kao nezgodno mjesto.

Zbor je općenito u cijeloj operi poput komentatora, rijetko se približava važnosti protagonista. Zvučao je svježe i kompaktno, naročito u zadnjoj sceni kada utjelovljuje kršćanski kor, utemeljen na gregorijanskom koralu. Četvrta, peta, šesta, sedma i osma slika odvode nas u Nikodemiju, u carsku palaču. Terezija Kusanović kao Dirusta, njegova majka i Antonija Teskera kao Priska, njegova žena dale su čvrste i tonski uravnotežene nastupe s posebnim smislom za emocionalno nijansiranje lika.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

U osmoj slici posebno se istaknuo Bože Jurić-Pešić u ulozi poludjelog Diona – njegov je nastup bio ne samo vokalno siguran, već i glumački izuzetno intenzivan. Postupno je gradio transformaciju lika, dosegnuvši točku u kojoj je njegovo ludilo postalo gotovo nelagodno za gledati, čime se nametnuo kao možda najuvjerljiviji lik cijele produkcije.

Amir Saračević kao Maksimijan, Ileš Bečei kao Galerije i Erol Ramadanović kao Tibul ostvarili su suverene nastupe, s lijepo oblikovanim tonom i discipliniranom scenskom prisutnošću.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Žana Marendić kao Flavija Galla donijela je scenski angažiran, ali vokalno ponešto prenaglašen nastup – s tonom koji je mjestimice bio forsiran, a dikcijom koja je povremeno narušavala prirodni tijek fraze. Svi vizualni elementi izvedbe bili su iznimno uspješni.

Scenografija Vesne Režić djelovala je odmjereno i klasično, bez suvišnih opterećenja, a ipak vizualno snažno – osobito u dojmljivom prizoru divovskih kipova Jupitera. Kostimi Amne Kunovac Zekić bili su efektno stilizirani i, napokon, prilagođeni i ambijentu, i ljetnim vremenskim uvjetima, što je dodatno doprinijelo uvjerljivosti cjeline.

Glazba i oblikovanje izvedbe

Glazbeno vodstvo Harija Zlodre donijelo je izvedbi sigurnost i jasnoću, no poneki trenutci sugerirali su prostor za finiju prilagodbu. U zatvorenom prostoru kazališta orkestar je povremeno bio zvučno dominantan, dok se na Peristilu osjetila potreba za većom zvučnom prisutnošću. Nijanse tempa nisu uvijek pratile pjevače s punom fleksibilnošću, što je ponegdje ublažilo napetost glazbenog izraza. Unatoč tim detaljima, cjelokupna izvedba bila je pouzdana, a Zlodrin pristup ozbiljan i koncentriran, s jasno usmjerenom interpretacijom.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Autorski tekstovi redatelja Ivana Lea Leme, projicirani između scena na prozirnom platnu razvučenom duž čitave pozornice, funkcionirali su kao suptilan i promišljen pripovjedač. Ti sažeti, ali poetični zapisi nisu samo davali kontekst i povezivali prizore – često su preciznije i emotivnije od samog libreta artikulirali bit dramske situacije.

Upravo taj tekst uputio je publiku, nakon osme slike, prema Peristilu, kroz Zlatna vrata. Ondje nas je, na samom izlazu iz kazališta, dočekao Mihael Elijaš u ulozi glasnika, čiji je entuzijastični nastup – penjanje na rasvjetnu konstrukciju, uzvici o obraćenju Priske i Valerije, i potom skakanje kroz publiku kako bi vijest doprla do svakoga – izazvao iskreni smijeh i oduševljenje. Uz rimsku stražu koja je povela gledatelje prema Peristilu, publika više nije bila samo pasivni promatrač: postala je masa koja teče prema prostoru gdje će se dogoditi nešto strašno i uzvišeno.

Uz rimsku stražu koja je povela gledatelje prema Peristilu, publika više nije bila samo pasivni promatrač

Izvođenje posljednjeg čina na samom Peristilu, autentičnom prostoru cara Dioklecijana, predstavljalo je iznimno snažan semiotički i izvedbeni čin. To nije bila tek promjena lokacije, već transformacija prostora u aktivnog suizvođača, gdje kazalište i svakodnevica ulaze u suigru. Umjesto pasivni promatrač, publika je postala svjedok. Na Peristilu je čekala centrala pozornica u obliku križa, obučena simbolično u crveni tepih.

Osim publike, na Peristil su išli izvođači, doduše u smanjenom obimu kada je u pitanju orkestar – dva piccola, oboa, timpani i klavir. U taj koncept redatelj Ivan Leo Lemo utkao je novi moment – monolog Vrača, izveden u govornoj formi (Siniša Popović). Ova redateljska intervencija popraćena je improvizacijom na klaviru (Tomislav Šošić) na motive iz partiture koji su se provlačili kroz operu.

Monolog se može promatrati višeslojno: kao dramaturška nužnost kojom se ispunjavaju praznine partiture (koja doduše nudi pjevanu ulogu Vrača) ili kao konceptualnu gestu kojom redatelj preuzima ulogu suautora. Kraj opere – u kojem se Dioklecijan, probijajući se kroz publiku, ruši po kamenom tlu Peristila nakon što ispije otrov ostavio je snažan, gotovo uznemirujući dojam: prizor toliko uvjerljiv i fizički prisutan da ga publika neće lako zaboraviti.

Kraj opere ostavio je snažan, gotovo uznemirujući dojam: prizor toliko uvjerljiv i fizički prisutan da ga publika neće lako zaboraviti

Slušanje Dioklecijana nije iskustvo koje odmah zavodi. Glazbeni jezik Tijardovićeve opere na prvo slušanje djeluje zasićeno: orkestar je često prenaglašen, vokalne linije opterećene pogrešnim naglascima, a dijalozi katkada djeluju glazbeno iščašeno. Stil operne partiture oscilira između ozbiljne dramaturgije i glazbenih rješenja koja ne slijede emocionalni ton libreta. No kako djelo odmiče, slušatelj počinje prihvaćati glazbenu logiku djela onakvu kakva jest, a ne onakvu kakvu bi očekivao, i u tom trenutku počinje funkcionirati i Dioklecijan. Ne zato što postaje lakši za slušanje, nego zato što se slušatelj navikava na njegovu specifičnu glazbeno-scensku arhitekturu.

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Možda nije riječ o operi koja će ući u europski kanon, ali jest o djelu koje ima dosljedan izražaj. I upravo to, kako je isticao i Nikša Bareza, treba promatrati u okviru naše baštine, a ne podložno isključivo međunarodnim estetskim mjerilima. Tijekom slušanja prisutno je balansiranje između dojma da „nešto nedostaje“ i osjećaja da, unatoč svemu, ipak postoji neka neobjašnjiva privlačnost. I upravo se tu krije bit doživljaja Dioklecijana. To smo osjetili mi, ali to su sigurno osjećali i oni koji su s ovom operom bili u kontaktu mnogo prije nas – i baš zato je se nitko nikad nije potpuno odrekao.

Možda nije riječ o operi koja će ući u europski kanon, ali jest o djelu koje ima dosljedan izražaj

Premijerna izvedba Dioklecijana svakako je bila događaj – i to u punom smislu riječi. Režija Ivana Lea Leme bila je impresivna: prostor grada postao je scenografija, publika je ušla u radnju, a kazališna iluzija prešla je u javni prostor. No upravo tu leži pitanje: je li opera bila uspješna zbog same glazbe i libreta – ili zato što je režija znala kako ih učiniti uvjerljivima?

Foto: Milan Šabić/HNK Split

Dakle, uspjeh ove izvedbe jest djelomično i „režijski konstruiran“. To nije negativno – naprotiv, u suvremenoj operi sinergija svih elemenata je ključna. No postavlja se pitanje: može li se Dioklecijan jednako dojmljivo izvoditi i bez takve monumentalne režije, u zatvorenoj kući, s manjim budžetom? Ili je ova inscenacija bila jednokratna – svojevrsna režijska apoteoza koja nadilazi samo Tijardovićevo djelo?

Može li se Dioklecijan jednako dojmljivo izvoditi i bez takve monumentalne režije ili je ova inscenacija bila svojevrsna režijska apoteoza koja nadilazi samo Tijardovićevo djelo?

Bez trunke glamura, u duhu splitskog prkosa i inata, ovogodišnji festival konačno je otvoren podizanjem festivalske zastave na Peristilu koje su simbolično obavili predstavnici studenata i radnika. Time se svjesno odbacila i negirala pompoznost kako bi se fokus usmjerio na one društvene skupine koje su često na margini — uz poruku da je festival dostupan svima. Je li takav pristup autentičan smjer koji Splitu zaista odgovara ili tek privremeni eksperiment, pokazat će vrijeme.