Dojmljivi Obradović i klimava posveta Sorkočeviću

Ivan Hut i DSO Foto: DLJI

Luka Sorkočević je Dubrovnik, i Dubrovnik je Luka Sorkočević. Generacije školaraca svoje prve dodire s glazbom dobivaju u školi koja nosi njegovo ime, dok srednjoškolci uče osnove dirigiranja upravo na njegovim simfonijama, istim simfonijama koje valjda svaki učenik nekog gudačkog instrumenta u svakoj generaciji ima, što bi se reklo, u malom prstu.

2024. godine na razne se načine obilježava 290. obljetnica njegova rođenja, a 10. kolovoza na programu 75. Dubrovačkih ljetnih igara mjesto je našao jedan koncert dvojake funkcije – s jedne strane posveta Sorkočeviću, a s druge strane novo djelo dubrovačkoga skladatelja Petra Periše Obradovića, praizvedeno pred koji dan na 49. Osorskim glazbenim večerima.

Te gotovo nesnosno vruće ljetne večeri mnoštvo okupljene publike u Atriju Kneževa dvora tako je dočekao Dubrovački simfonijski orkestar sa svojim šefom dirigentom Ivanom Hutom, a prva skladba koja se našla na programu bila je Suita Pintarichiana Borisa Papandopula.

Foto: DLJI

I tu je nastao prvi problem. Taj problem nije bio interpretativne prirode – orkestar je to djelo, koje ima svoje stalno mjesto na njegovu repertoaru, izveo sasvim korektno – nego konceptualne, jer ta suita, nastala kao Papandopulova reinterpretacija minijatura za instrumente s tipkama franjevca, orguljaša i skladatelja Fortunata Pintarića, u tkivu koncerta činila se gotovo poput uljeza, kao da je samo tu da koncert vremenski dovede do neke standardne duljine od nešto više od sat i pol.

Taj nedostatak očito nije toliko smetao publici, koja je u svojoj prerevnosti da nagradi orkestar tako pljeskala između svih stavaka kao da je posljednji, što je čak i Huta nagnalo da im, okrenut leđima, dâ neverbalni znak koji kao da je govorio ,,strpite se još malo“.

Foto: DLJI

Nakon Papandopulove skladbe vrijeme je bilo za svojevrsni main event koncerta, ili bar njegovoga prvog dijela, suita za gudače i klavir Le lacrime della magnolia skladatelja i trubača Petra Obradovića. Obradovićevo ime se često može naći na programima Dubrovačkih ljetnih igara, što koncertnim što dramskim, budući da redovito sklada glazbu i za dramske izvedbe, a one pandemijske 2020. bio je valjda najizvođeniji autor na Igrama uopće, što mu je te godine donijelo i nagradu Orlando.

Njegove Magnolijine suze sedmerostavačna su suita s dvojakom inspiracijom; indirektno je tu svakako riječ o liku i djelu Luke Sorkočevića (sedam stavaka korespondira s njegovih sedam simfonija) dok su nešto izravniji izvor inspiracije svakako stihovi Davora Mojaša, još jednog od dobrih duhova Dubrovačkih ljetnih igara.

Foto: DLJI

Početni motiv prvoga stavka – koji svakako širi definiciju onoga što bi se moglo svesti pod Dolce – upravo su kaplje, gotovo poentilistički razasute dužinom orkestra, što u gudačkim pizzicatima, što u dionici, uvjetno rečeno, ,,solistice“, dubrovačke pijanistice Ivane Jelače, koja je takoreći utopljena u Obradovićev orkestralni slog iz kojeg tek mjestimice izranja u solističkoj ulozi, dočim u nekim drugim situacijama gotovo kao da s vremenskim odmakom prati ostatak orkestra, naročito prve violine čije fraze iskrivljeno ponavlja.

Obradović zapravo puno više ,,solistički“ tretira vođe dionica u orkestru, dajući im pozamašne uloge u svakom od stavaka. Ti se stavci ugrubo mogu podijeliti u dvije cjeline – jedna se sastoji od prva tri stavka, a druga od zadnja četiri, utoliko da se završetak Valzera, impresivan kakav jest (jer Obradović je sposoban orkestrator i odličan poznavatelj orkestra), činio kao tek za dlaku izbjegnuti završetak skladbe, što je nagnalo i publiku da ruke drži u nekom vidu niskog starta za aplauz.

Foto: DLJI

Centralni stavak i os vrtnje skladbe svakako je četvrti, Partenza, koji možda na najukusniji način dočarava koncepciju programa, inspiriran Sorkočevićevom tragičnom, preranom smrću, a nakon tog odlaska slijede tri energična stavka, prepuna blještavih tutti momenata čija su motivička okosnica svakako opetovani rastavljeni septakordi, puni dramatske tenzije i lažnih rješenja.

Ono pravo, konačno razrješenje posljednjeg stavka, Energico, upravo je i njegova jedina mana; naime, njegove završne taktove obilježavaju zvuci D-dura, koji će svakome biti prepoznatljivi kao citat iz Sorkočevićeve Simfonije u D-duru tj. melodijski incipit njegova početnog Allegra, i koliko god se u momentu taj citat možda činio slatkim, istovremeno je i jedini trenutak u Obradovićevoj inače vrlo dobroj skladbi u kojemu se čini kako je potreba za programskom kohezijom nadvladala potrebe skladbe same, što je velika šteta.

Foto: DLJI

Nakon prijeko potrebne pauze, uslijedio je drugi, kraći dio koncerta, koji je nažalost samo dodatno ilustrirao manjkavost programske koncepcije koncerta. Orkestar je tako izveo dvije Sorkočevićeve simfonije, br. 4 i br. 7 (iako je izbor simfonija zapravo mogao biti sasvim proizvoljan), u revizijama Stjepana Šuleka, što je istovremeno i prednost i mana, ovisno o tome koga pitate, a koncert su zaključili još jednom skladbom Borisa Papandopula, Hommage á Sorkočević.

Sve skupa se radilo o tek desetak minuta glazbe samog Sorkočevića, i još dvanaestak skladbe izravno inspirirane njegovim stvaralaštvom, što je za ovako važnu obljetnicu ipak premalo, te se na koncu koncerta, a i dan nakon, teško oteti dojmu kako je 290. obljetnica Sorkočevićeva rođenja mogla i morala biti bolje i cjelovitije obilježena.