Trenutci čiste i uzvišene umjetnosti: duo Pačko-Detoni

Ima onih nekih koncerata koji prođu bez pompe, ceremonije i spektakularnih najava, gotovo nezamjetno u našem – ionako informacijama, aktivnostima i koncertima prezasićenom prostoru – a budu najistaknutiji trenutci koncertne sezone. Takva se glazbena čarolija dogodila na otvorenju nove sezone ciklusa Glazbeni umjetnici Zagrebu, u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, na kojem su gostovali pijanist Danijel Detoni i violončelistica Kajana Pačko, glazbeni duo koji je ovim koncertom ujedno obilježio i (prvih) deset godina suradnje tijekom koje su održali velik broj koncerata u Hrvatskoj i inozemstvu te snimili i dva nosača zvuka.

Foto: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika

Njihov program, održan u utorak u Maloj dvorani KDVL, bio je sastavljen od glazbe koja uokviruje devetnaesto stoljeće, sadržava najavu romantičke ideje krajem osamnaestog stoljeća (u Beethovenovoj Prvoj sonati za klavir i violončelo u F-duru, op. 5, br. 1), a zatim njezine odjeke početkom dvadesetoga stoljeća, u skladbama dviju skladateljica – nama, ali i u svojoj domovini manje poznate austrijske skladateljice, Bečanke Johanne Müller Hermann (1868. – 1941.) i njezinoj Sonati za violončelo i klavir u G-duru – te druge, nama dobro poznate, Dore Pejačević, i njezine Sonate za violončelo i klavir u e-molu, op. 35.

Kajana Pačko i Danijel Detoni posebno su u svojim izvedbama naklonjeni glazbi romantičkoga duha i izraza, koja je bliska njihovim senzibilitetima i afinitetima

I Detoni i Pačko stvoreni su da budu komorni glazbenici. Takvima ih čine njihovi naglašeni senzibiliteti za umjetničku suradnju, osluškivanje, muzičko partnerstvo, ali i njihova muzikalnost, intenzitet prezentacije i duboko poštivanje glazbe koje se ogleda u izvrsnoj pripremljenosti izvedbi. A posebno su u svojim izvedbama naklonjeni glazbi romantičkoga duha i izraza, koja je – po svemu sudeći – bliska njihovim osobnim senzibilitetima i afinitetima.

Foto: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika

Slušajući koncert ovih glazbenika, nisam mogla ne pomisliti kako Zagrebu, unatoč svim njegovim koncertnim ciklusima i pojedinačnim događanjima, nedostaje platforma za kontinuirano predstavljanje kvalitativno najviših ostvarenja komorne glazbe različitih umjetnika i sastava, hrvatskih i domaćih, kao što je nekada to bio (nažalost ugašeni) festival Zagreb KOM. Kajana Pačko imala je – prisjetimo se – vrlo lijepu inicijativu za organiziranjem komornog festivala u suradnji s Hrvatskim glazbenim zavodom – s kojim je organizirala festivale ZAGREBplus i BEETHOVENplus, no te su aktivnosti nažalost (nadamo se samo privremeno) zastale za vrijeme obnove zgrade HGZ-a.

Zagrebu nedostaje platforma za kontinuirano predstavljanje kvalitativno najviših ostvarenja komorne glazbe različitih umjetnika i sastava, hrvatskih i domaćih, kao što je nekada to bio (nažalost ugašeni) festival Zagreb KOM

Vrijedna je stoga bila prilika da se ovi glazbenici predstave Zagrebačkoj publici, a to im je omogućio ciklus Glazbeni umjetnici Zagrebu koji se u posljednjih nekoliko godina od jednog prilično zatvorenog ciklusa strukovne udruge, prometnuo u relevantan ciklus koji daje priliku najrazličitijim solistima i komornim sastavima (i to ne samo zagrebačkima!) za predstavljanja zagrebačkoj publici. Kada bih osobno morala istaknuti nekoliko koncerata kojima sam u ovoj godini prisustvovala, a koji su mi se posebno usjekli u pamćenje, na toj bi listi svoje mjesto neosporno pronašla dva koncerta ovoga ciklusa – posljednji koncert prošle sezone – nastup dua Tudor-Režić, te koncert otvaranja nove sezone, dua Pačko-Detoni.

Vratimo se glazbi. Iznimna profinjenost muziciranja, zajedništvo i istančan osjećaj za ravnotežu bili su utkani u sve izvedbe što su nam ih prezentirali umjetnici. Beethovenova Sonata bila je odjevena u meko ruho, s rahlim tonom klavira u vrlo razvedenoj dionici, a koji je unatoč mekoći zadržao sugestivnost i jasnoću deklaracija. Kajana Pačko oduševila nas je opojnim tonom velikoga intenziteta, a glazbenici su zajedno, posebno u drugome stavku, muzicirali strastveno i karakterno.

Iznimna profinjenost muziciranja, zajedništvo i istančan osjećaj za ravnotežu bili su utkani u sve izvedbe što su nam ih prezentirali umjetnici

Skladba Johanne Müller Hermann (skladana 1923. godine), koja je još u rukopisu iz kojega su je glazbenici i predstavili publici, djelo je čije tkivo puca od emocionalnoga naboja, s mnogo uzbibanih odsjeka i izljeva osjećajnosti s crtom bolne melankolije koja se nadvija nad partituru. Sazdana od tri stavka, skladba traži zanos i ekspresiju. Pačko i Detoni predstavili su je ne prelazeći nikada u područje prevelike (patetične) sentimentalnosti, iznoseći njezin sadržaj kroz iznimno lijepo fraziranje, dajući si vrijeme i prostor za (zajednički) udah i ispjevane završetke fraza.

A vrhunac koncerta bila je izvedba Sonate za violončelo i klavir Dore Pejačević. Bio je to još jedan trenutak iznimnoga ponosa prema „našoj Dori“ – iako je to sintagma koju nerado čujem, a još manje rado koristim – ovaj put je doista bilo lijepo prisjetiti se da je naša. Jer je u (neminovnoj) usporedbi s prethodnom skladbom njezine austrijske suvremenice, bilo je još jasnije u kojoj (velikoj) mjeri glazbeni jezik Dore Pejačević sadržava zrelost, jasnoću, rafiniranost te je ispunjen smislom za dramaturgiju u razradi forme i sadržaja.

Bilo je još jasnije u kojoj (velikoj) mjeri glazbeni jezik Dore Pejačević sadržava zrelost, jasnoću, rafiniranost te je ispunjen smislom za dramaturgiju u razradi forme i sadržaja

Izvedba Kajane Pačko i Detonija bila je najprije tehnički besprijekorna, a još važnije od toga – dojmljiva, intenzivna – jedna od onih koje doista izazivaju trnce, prenoseći nas svojom snagom, bar na trenutak, u prostor čiste umjetnosti, čineći glazbu živom i opipljivom. Pokazujući zavidnu kontrolu svojih instrumenata, stvarajući prelijep kolorit svojih dionica te oblikujući izraz koji se kretao od suptilnog do samouvjerenog, uvijek zadržavajući neki poseban osjećaj smirenosti, Pačko i Detoni ostavili su publiku još dugo zamišljenom o ljepoti i dubini glazbe koju su – tako predano, iskreno i uistinu prelijepo – te večeri izvodili.

Foto: Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika