Duo Tudor - Režić za uspješan kraj festivala Lovran Classic

Zakučaste ulice starog Lovrana, u kojima će se lako izgubiti i njegov redoviti posjetitelj, već mimo turističke sezone pozivaju na istraživanje. Večerima u srpnju Lovran se pak može zateći gostima krcat, ulični zabavljači na svakom kantunu pokušavaju zadržati njihovu znatiželju. Istovremeno tek par koraka od samog centra Starog grada, ali ipak u skrovitijem ambijentu, posjetitelji su mogli dolutati do posve drugačije kulise. Trg sv. Ivana pod ugodnim sutonskim osvjetljenjem bio je nekoliko puta priređen za večernje koncerte festivala Lovran Classic.

Lovranski festival klasične glazbe

Lovran Classic festival je što ga već pet godina organizira Udruga Corona Laurea Lovran, a od 7. do 19. srpnja upriličio je četiri koncerta klasične glazbe. Publiku festivala stoga ne čine samo oni dolutali, već i stalni gosti koji solidno ispunjavaju mjesta auditorija. Od samih početaka posebnost festivala čini zastupljenost djela hrvatskih skladatelja, predstavljanje djela novijeg datuma pa i naglasak na djela potaknuta tradicijskom kulturom.

Nit koja se može pratiti u programu ovogodišnjeg festivala možda je zato, sasvim slučajno, prisutnost puhača u odabranim sastavima. Povremeno su ti sastavi čak jedinstveni. Zanimljivost je primjerice bila izvedba sasvim novih djela za reed kvintet koji je u sastav uključio malu i velu sopilu. (Točnije, Kalamos kvintet na koncertu 12. srpnja izveo je niz djela recentno nastalih za ovaj specifičan sastav: djela su im posvetili Massimo Brajković, Juraj Marko Žerovnik, Branko Okmaca, Helena Skljarov, Gordan Tudor i Laura Mjeda Čuperjani.)

Nešto manje ekstrovertiran sastav, saksofon i gitara, zaključio je festival Lovran Classic koncertom 19. srpnja.

Foto: Fanni Tutek-Hajnal

Duo Tudor – Režić

Možda bi se kombinacija saksofona i gitare mogla opisati neobičnom prema konvencijama komorne klasične glazbe. Duo Tudor – Režić k tome je tek nedavno oformljen sastav. Program njihovog koncerta u Lovranu, opskrbljen ponajviše djelima živućih skladatelja, kao i obradom pjesama grupe Radiohead, dao je pretpostaviti da je riječ o iskušavanju mogućnosti sastava. Međutim, sopran saksofon Gordana Tudora i gitara Mislava Režića srasli su već u prvoj točki programa pa se posve zaboravilo na nekonvencionalnost sastava. Tome je vjerojatno pridonio karakter prve skladbe na programu: Motherlands Stephena Gossa sastoji se od šest kratkih komada inspiriranih različitim tradicijskim kulturama (arapskom, židovskom, ruskom, američkom), pri čemu zvuk saksofona i gitare aludira na prirodni habitat tih instrumenata.

Sopran saksofon Gordana Tudora i gitara Mislava Režića srasli su već u prvoj točki programa pa se posve zaboravilo na nekonvencionalnost sastava.

Boja kao sredstvo, raspoloženje kao cilj izvedbe

Obilježja skladbe Motherlands nisu jedini čimbenik nenamještenosti zvuka ovog dua. Premda biografije obaju glazbenika obiluju informacijama koje upućuju na to da su vrsni, poduzetni i omiljeni, njihovo držanje na ovom koncertu bilo je iznenađujuće skromno, sviranje sugestivno, ali nikad prijetvorno.

Skromna dakako nije bila vještina bojanja zvuka. Izrazito se u sviranju dua mogla oćutjeti uglađenost sasvim tihih dinamičkih oaza, naročito gitare. Ljupki zvuk njenog štimanja, prigušenih flažoleta, ponekad se stopio sa samim početkom skladbi pa se ponekad dobio dojam o njihovim otvorenim početcima, kao da izranjaju iz improvizacije. U obradi skladbe Oblivion Astora Piazzolle također su povremeno istraživali tanku granice između tihog zvuka i tišine. Majstorskom uvjerljivošću i spontanošću, izveli su je ne samo kao da je oduvijek namijenjena za ovaj sastav, već i kao da je improviziraju na licu mjesta.

Majstorskom uvjerljivošću i spontanošću, izveli su je ne samo kao da je oduvijek namijenjena za ovaj sastav, već i kao da je improviziraju na licu mjesta.

Umjesto pretjeranim bravuroznim gestama tijekom koncerta prednost su dali stvaranju dojma smiraja, meditacije. Raspoloženjima ponekad na rubu nostalgije, kojima su se slušatelji mogli prepustiti bez mnogo zalaganja. U tu su svrhu svakako poslužile svjetlosne projekcije multimedijalnog umjetnika Damjana Šporčića. Ponekad nalik na liquid light show, ponekad asocirajući na apstraktno slikarstvo, a ponekad služeći se motivima iz prirode, Šporčić je sastavio kolaž specifičan za prostor u kojem se projicira.

Foto: Fanni Tutek-Hajnal

I dok je igra svjetlosti možda zavodila slušatelja da radije upravi pogled prema njoj, upućivala je najzad na nečije tuđe slušanje. Šporčić je, naime, protokom i dinamikom projekcije ravnao u stvarnom vremenu. Premda je ona stvarala atmosferu koja također poziva na meditaciju, tek su neki mogli odoljeti porivu da fotografiraju zavodljiv ples oblika na ionako fotogeničnoj lovranskoj fasadi.

Za idejom stvaranja meditativnog pošle su po svemu sudeći i obrade pjesama Exit Music (For a Film) i Weird Fishes / Arpeggi grupe Radiohead, sada lišene pokretačke energije ritam sekcije. Međutim, koristeći se elektroničkim naslojavanjem zvuka pomoću looper pedala, povremeno su zapljusnuli publiku bujnijim nanosima zvuka. Mislav Režić objasnio je, naposljetku, kako je obraćanje električnoj gitari i elektronici na neki način prelaženje granica akustične gitare.

Hrvatski skladatelji – prostor za suvremeni repertoar

Uz obrade Radioheada, skladba Hunter’s Moon Ivana Božičevića također je istupila u područje elektroničkog. Izvorno je naime zamišljena za flautu, violončelo i traku. U prvom dijelu skladbe (Hunter’s Calls) traka je pružila pozadinu, kako je objasnio Tudor, dijelom konkretnih, a dijelom generiranih zvukova. U drugom pak (The Hunt) u kombinaciji sa saksofonom i električnom gitarom možda je i više od izvorne verzije podcrtala asocijacije na progresivni rok.

Skladba pak DD (DominosaDoubletime) Mirele Ivičević također je izvorno nastala za drugi sastav, flautu i gitaru. Na ovom koncertu izdvojila se upravo po odlučnosti da poziva na slušanje, na primjećivanje ponekad neprimjetnih razlika u ponavljanju glazbenih gesti. U ujednačenosti pokreta dvojice, sposobnosti da grade napetost iščekivanja u sveprisutnim stankama, bilo je razvidno da ovom duu takav izričaj nije nimalo stran.

Na ovom koncertu DominosaDoubletime Mirele Ivičević izdvojila se upravo po odlučnosti da poziva na slušanje, na primjećivanje ponekad neprimjetnih razlika u ponavljanju glazbenih gesti.

Kao „izuzetno uzbudljivu i drukčiju“ istaknuo je sam Tudor Autobahnkrieg, skladbu nizozemskog skladatelja Chiela Meijeringa. U nedostatku informacija o djelu, preostalo je nagađati što je motiviralo njegov tijek, zvukove klapni ili vrlo sugestivan šapat izvođača. Opisao ju je Tudor i jednom od onih skladbi koje su bile početkom rada ovog dua. Ako ništa, na tome joj možemo biti zahvalni.

Početak jednog posebnog glazbenog putovanja

Zahvalna je doista bila publika koja se našla u Lovranu. Počastila je umjetnike dugotrajnim pljeskom, a ovi su uzajamno odgovorili još jednom izvedbom u tonu koji je obilježio koncert, obradom By This River Briana Ena. Komunikaciju s publikom inače su cijelo vrijeme gradili obojica umjetnika objašnjavajući od koje važnosti za njih jest neko djelo.

Duo Tudor – Režić, kazali su, još nema posebno ime. No ima zakazane brojne nastupe u bliskoj budućnosti. Umjetnici su spremni i sami latiti se obrada starijih skladbi, a koji suvremene autore ne ostavljaju na cjedilu. K tome se ne libe opisati popularnu kulturu kao „dio sebe“, prijeći izvan okvira očekivanog i graditi repertoar obradama pjesama dragih im bendova. Budući da im je u Lovranu bio drugi zajednički nastup, još ostaje pratiti što duo sprema.

Ako netko jest dolutao na ovaj koncert, zbilja je imao sreće naići na sam početak jednog posebnog glazbenog putovanja.

Foto: Fanni Tutek-Hajnal