Make Accordion Great Again!

Herojski pothvati Vladimira Matoševića da široj publici u kontinuitetu približava jazz glazbu kroz ciklus Jazz petkom na Zametu rezultirali su stvaranjem jedne prave, nepatvorene glazbene scene, hraneći i njegujući sve riječke jazz entuzijaste već desetak godina.

U zametskoj Baptističkoj crkvi tako su svirali svi – od glasovitog Billa Frisella, preko svih reprezentanata regionalne scene pa sve do mladih eksponenata koji još kuju svoj zanat. Jedna od konstanti ovog ciklusa svakako je i Elvis Stanić, najnagrađivaniji hrvatski jazz glazbenik srednje generacije, koji je u petak 31. listopada predstavio svoj novi projekt pod začudnim imenom AIRes Collective (amalgam arioznosti, odnosno prozračnosti i autorovih inicijala, zasigurno).

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Koncert je započeo podužim Stanićevim monologom u kojem je opisao svoj tok misli i poetiku u stvaranju nove autorske glazbe. Prije koju godinu, sjetit će se svi koji prate hrvatsku jazz scenu, Stanić je iznenada shvatio da je došao moment da promijeni instrument i tako osnovao Elvis Stanić French Touch – Accordion Project, gdje je publici predstavio sebe kao (vrsnog) harmonikaša te pritom približio zvukolike koji dotad jedva da su bili zabilježeni u nas – pariške šansone i argentinski tango, pritom se referirajući na nepravednu zapostavljenost i zloupotrebljavanost ovog instrumenta.

Nakon što je par godina koncertirao u ovom idiomu, nedavno je sve to odlučio sublimirati u još jedan novi projekt, koji objedinjuje nasljeđe dugovječnog Elvis Stanić Groupa i novijih harmonikaških stremljenja, a u tome mu pomažu Leon Brenko na klaviru, Goran Rukavina na bas gitari (inače dugogodišnji basist njegovog Groupa) i ljubljanski bubnjar Žiga Kožar.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Kako je koncert imao obilježja retrospektivnosti, započeo je nečime što bi mogli staviti u kategoriju Elvis Stanić standarda – Silent Voices, skladbom koju rijetko izostavlja sa set liste, a koja vrlo privlačnom melodijom i uglađenim methenyjevskim duhom lako osvaja svakog slušatelja.

Odlučivši se ipak započeti s gitarom, a ne harmonikom na koju se stalno referirao, vrlo uvjerljivim solom Stanić je s lakoćom demonstrirao zašto mu i dalje nema ravnog na hrvatskoj gitarističkoj jazz sceni, koliko god ga neki mlađi pretendenti, visoko leteći na krilima mediokritetstva, na trenutke pokušavali potkopati. Brenko je ovoj skladbi pristupio ziheraški, odsviravši tako vrlo fin solo, ali bez većih rizika i iznenađenja (koji su kod Stanića vazda prisutni).

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Slično je bilo i u narednoj, Harvard Street, na kojoj se spretnim bas solom publici predstavio Goran Rukavina i pritom evocirao dugogodišnje interpretacije ove skladbe unutar Elvis Stanić Groupa.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Treća skladba napokon je publici predstavila harmoniku, a time i novu skladbu. Ništa mi ne bi bilo draže nego napisati njen naslov, no sâm Stanić mi je rekao da je toliko dug da neće stati na u popis skladbi na nadolazećem albumu, a teška srca priznajem da ga nisam zapamtio, osim detalja da se radi o susretu Pabla Picassa i Johannesa Brahmsa.

Ovdje je materija vrlo kompleksna, vrvi raznim naglascima i kickovima, a utjecaja ima mnogo, no jasno se razlaže da je ovo zvuk koji njeguje AIRes Collective – sinergija argentinskog tanga, francuske šansone i jazz fusiona. Stanić je ovdje u vrhunskoj formi i s velikom prozračnošću povezuje komplicirane ritmove i neobične harmonijske progresije, tvoreći tako kompaktnu i smislenu cjelinu (istovremeno donoseći nevjerojatnu topline svojom harmonikom), dok dio sastava na trenutke nespretno traži svoju nit i ne uspijeva prenijeti srž skladbe na istoj tehničkoj i interpretativnoj razini kao njihov vođa.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Three for Tango još je jedna novotarija koju donosi ovaj projekt, a radi se o tangu u tročetvrtinskoj mjeri – dakle o kakvom antitangu, što je i Stanić implicirao u vrlo šaljivoj najavi. Zvuk se ovdje fino stapa s prethodnom skladbom i vodi slušatelja do dedukcije da je ovo smjer kojim će prozračni kolektiv dalje krenuti – čim ostatak kolektiva bude uspio pratiti tok misli svog idejnog začetnika.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Nastavak je donio još referenci na cjelokupno Stanićevo stvaralaštvo pa je tako publika mogla čuti njegovu The Breakout, skladbu snimljenu još 2012., gdje se prvi put na bubnjevima istaknuo Žiga Kožar, odsviravši solo vrlo spretno – u maniri Branimira Gazdika, koji ga je oprezno promatrao iz publike. Kako prekrasnih anegdota s Boškom Petrovićem nikad dosta, tako je Stanić otkrio kako je skladbi Peter Pan Picking Strawberries naslov podario upravo ovaj velikan, u svojoj tipičnoj i nikad zaboravljenoj tehnici gdje istovremeno potiče i provocira mlade glazbenike, a koje se svi koji su je doživjeli s uzdahom prisjećaju. Ah, Boško…

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Agronomske avanture Petra Pana AIRes Collective realizirao je s velikom sigurnošću i lakoćom – dijatonske melodije i lijepi naglasci skladno su se orili zametskom crkvom, a klavirska i harmonikaška sola fino su komplementirala atmosferu. Virtuozna kruna koncerta bila je Waltz for Nicky više puta spominjanog Richarda Galliana, harmonikaški tour de force valcer gdje je Stanić još jednom pokazao veliko umijeće na ovom instrumentu, toliko da je u potpunosti zasjenio ostatak sastava.

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr

Naravno, publika je gromoglasnim pljeskom izvabila i bis, gdje nije bilo većih iznenađenja – Stanić se odlučio za prokušanu formulu i riječkoj publici podario Ju te san se zajubija, dalmatinsku pjesmicu (najčešće na repertoarima raznih klapa) koja začuđujuće dobro funkcionira u ovom kontekstu i petčetvrtinskoj mjeri, a koja je već godinama prisutna na njegovim set listama. Uz vrlo nježan i uistinu zaljubljiv prizvuk time je Stanić zaključio predstavljanje svog novog projekta na Zametu.

Na nosaču zvuka, koji se očekuje u travnju 2026, poznavajući Stanića, sve ovo bi moglo zazvučati potpuno drugačije i krenuti u potpuno novom smjeru, no – samo je jedan način da saznamo!

foto: Filip Kovačević/Glazba.hr