Prvi dan Exita: isprika za Gucci Manea i DJ koji je bog

Najveći glazbeni događaj ovoga podneblja posljednji me put vidio 2017. godine, svježe punoljetnu.

Bio je to prvi veliki festival koji sam posjetila i doživjela nedugo nakon što sam otkrila da će glazba biti sastavni dio mog života.  On je zakucao definiciju onoga što festival znači u moj mozak tek pušten s lanca i tako postao referentna točka. Od tada sam ih doživjela mnogo, u svakakvim izdanjima – kao civil, kao divljak, kao novinar, kao hodač po špagi između i iznad svega ovog. I evo nas na špagi opet.

Dobrodošli u moj Gonzo Exit serijal.

Prvi doživljaj vrijedan spomena, no nikako na moju čast, dogodio se na graničnom prijelazu Bačka Palanka. Moj je partner i šofer krivoj policajki bacio krivu foru insinuirajući na prenošenje nedozvoljenih sredstava. Ona je tu sarkastičnu foru shvatila kao uvredu i provokaciju te nas je izdefilirala koloni auta koja se iza nas skupljala. Za početak su nas skinuli do gola (u dobro klimatiziranoj prostoriji, ako ništa drugo). Bila je to demonstracija sile i kazna za neozbiljnost. Nakon toga, cijeli sadržaj naših kofera i auta pročešljali su pretjerano pedantno. Jedina problematična stvar koju su našli bile su škare za živicu u prtljažniku, jer kako misliš to ne nosiš na festival u drugu državu sa sobom? Dok su nam objašnjavali kako bi ih mogli tumačiti kao hladno oružje, pobrinuli su se da shvatimo kako je ova šala bila isključivo na naš račun.

Tvrđava koja je država

Navečer, kada nas je taksi ostavio na keju, flashbackovi od mog posljednjeg  Exita su se nanizali kao biseri koji su mi do tad bili nejasno razbacani po džepovima. Nakon obavljene kalkulacije koliko je alkohola optimalno unijeti u sebe za najbolje djelovanje i najveću uštedu na samom festivalu, a onda i unosa, ulazimo na festival. Imam tendenciju stvari koje sam doživjela kao mlađa pamtiti uvećanijima i grandioznijima nego što ih sretnem kasnije. S Exitom to nije  slučaj. Zapanjena sam ogromnošću svega. Danima ranije sam u mislima i govoru radila lapsus „Petrovaradinska država“ umjesto „tvrđava“. Značenjski nisam griješila.

Dance Arena / press

Otvorenje Tesla Universe Stagea je bilo u maniri in medias res. z++ rano je u večeri napunio main, bez ikakvog problema. Na putu do njega na mahove ga je teško bilo čuti od višeglasja publike – nismo šokirani. Ponosni da.

Evo rečenice koju nikad nisam mislila da ću reći: Gucci Maneu sam dužna ispriku. Njega sam došla vidjeti iz onakve znatiželje s kakvom ljudi posjećuju atrakciju koju tematski osporavaju, samo kako mogu reći da su na njoj bili. A onda je potpuno uskrsnuo moje napušteno vjerovanje da trap glazba itekako može biti legitimna izvedbena umjetnost. U teoriji nekada mi drag žanr ogadio mi se od prezasićenja loše prakse i sadržaja. Samo je je bio potreban jedan od začetnika žanra da to ispravi, sitnica. Bez podrške plejbeka pljuvao je stih za stihom, pozornicom se šetao i vladao kao da se na njoj rodio. Emitirao je prirodnu i snažnu asertivnost koja te nekako potčini. Od manje mi poznatih stvari dekodirala sam stariju „Freaky Gurl“ i noviju „You gon love me“, i zaključak da je setlistom dao foršpan (uvijek sam htjela iskoristit ovu riječ, ali sad kad jesam mi je neugodno) svoje duge karijere. Utjecaj kulturalnog reseta nastalog od kultnih „Bitch I Might Be“ i „My Kitchen“ osjetan je bio i sinoć kad je publika krcatog maina odlijepila na američki način.

Gucci Mane na Exitu / press

Idući koji su me natjerali da se zapitam o svojoj pretjeranoj skeptičnosti bili su Rudimental. BOŽE. KAKAV. SET. Potpuno sam ih krivo procijenila pa me njihovo ulijetanje naglavačke zateklo. Očekivala sam drambu, da, ali neki mekaniji i komercijalniji liquid. U prvih par minuta su objasnili prisutnima ZAŠTO je drambi mjesto na main stageu festivala poput Exita, i to u primetime satnici. Double drop novog hita „leavemealone“ Fred Againa i najkultnije dnb trake „Mr Happy“ DJ Hazarda na samom početku seta me oduševio. Vizuali su im dodatno širili krila. Prema sredini seta su se krenuli razblaživati (nikako u lošem smislu) i puštati ono što manje tvrdokorni poznavatelji žanra zovu „dramba s riječima“. Dočekala sam prekrasnu „Waiting All Night“ što sam shvatila kao znak da mogu nastaviti dalje.

Doživljaji, a ne riječi

Ako je Exit država, Dance Arena je država u državi. Prvo ju trebaš osvojiti, popeti se na njezin vrh kao vitez, pa se spustiti među zidine. Nametnuti se kao njezin punopravni član. Izboriti se za svojih pola kvadrata prostora. Na fesivalima poput ovog uvijek postoji kolateralna žrtva, setovi koje želiš čuti, ali se ispostavi da su najslabija karika. Tu sam negdje otprilike donijela izvršnu odluku da je večeras to Dub Fx, za kojim zbilja žalim. No parirati sa trosatnim setom Carla Coxa nije imao šanse. Njegovo vodstvo, zadavanje, pojava i lik na ogromnom videozidu su mi izgledali kao manifestacija one „God is a DJ“. Možda ipak jesam religiozna osoba.  Tempirano božijim tajmingom, precizno, perfekcionistički. Nadnaravno istančano. Staroškolski. Set koji je diktirao ritam mom srcu. Slušala sam ga iz pluća. One koje ne znam opisati jer su za doživjeti, a ne za prenijeti. Takvi <3.

Carl Cox na Exitu / Benny Gasi

Pred istek trećeg sata sam kapitulirala, okrenula se k šanku za oporavak kao pit stopu na utrci, no bilo je to krpanje nezakrpljivog. Uz hladan gin tonic (jer pivo više nije imalo smisla) sjela sam pripremiti noge za put prema gradu, koji je Golgota za sebe. Žalim što nisam dočekala usijanje Same Abdulhadi, no zadovoljila sam se s njezinih prvih pola sata. U pola 5 sam završila svoju večer.

Zbog skeptičnosti i kritičnosti koju sam si dijagnosticirala, o kritičnim točkama festivala koje sam detektirala pričati ću vam sutra, nakon što ih danas ponovo istražim i duplo provjerim.

Ovdje želim reći da sam apsolutno zaslužila sam orden za umjerenost.

Ali.

Ovo je maraton, a ne šprint.