Treći dan spektakla u Novom Sadu
Bore s Exita i otkriće novog svratišta za izgubljene festivalske duše
Stigli smo do dijela maratona kada se mozak napokon gasi, a vodstvo preuzimaju noge koje jedino znaju grabiti naprijed.
Kraj ne vidiš, ali predosjećaš njegovu neposrednu blizinu koja te kao magnet vuče sebi.
Jutros sam se u ogledalu prisjećala svog lika. I pronašla si novu boru. Skupljat ću ih kao uspomene umjesto magneta na frižideru. „Djeco, ovu sam na Exitu uzela…“.
Vratimo se do trenutka u kojemu smo se jučer razišli. Moji bivši psiholozi bili bi ponosni jer sam zdravim mehanizmom izregulirala svoju unutrašnju okolinu – nakon drugog dana okusom sam bila gorka i sve sam to istresla u izvještaj vjeran stanju stvari.
Exit / press
Sat vremena nakon što sam ispucala udarce u neke dijelove organizacije festivala, našla sam se u jacuzziju, pa sauni, pa opet jacuzziju. Kad se iz mene iscijedila zadnja kap čangrizavosti, prema nekom od zakona termodinamike (da nismo na trećem danu i da mi je mozak ispravan rekla bih vam i kojem), u novonastali prostor u meni uselila se inspirativna neopterećenost.
Od stada do mravinjaka
Kako nisam imala strogih obaveza, sama sam diktirala ritam i odabrala ga ne diktirai, što me učinilo razigranom. Bila je ovo prva večer da sam zadovoljila svoje potrebe zagrijavanja (kronerice) bez prisilnog odlaska na festival, kojeg sam zakazala sitno prije ponoći.
Sinoć nas je zadesila i prva festivalska tragedija – jedan od članova šireg kruga naše ekipe imao je posla s provoditeljima unutrašnjih poslova obučenih u plavo te ga je progutao mrak na 12 sati. Nastavili smo dalje s -1. Treću je večer festival više izgledao kao funkcionalni mravinjak nego stado bez pastira. Neopisivo mi je drago što vas mogu obavijestiti da je prethodna večer bila izuzetak, a ne pravilo (i da se nisam morala prodati!). Dok smo komotno ulazili i regrupirali se, John Newman je s main stagea dovlačio publiku mrežom satkanom od neloše kombinacije dubstepa, dnb-a i nešto generičnijeg EDM-a.
Ležernost je bila odlika plana za ovu večer, odnosno njegovog izostanka. Jedino što sam znala je da želim obići zavučenije i manje (površinski, ne vrijednosno) stageove jer su oni asevi koji žuljaju festival u rukavu. Primjerice, Urban je učinio da se Visa Fusion Stage čini ogromnim i epicentrom festivala za svojih sat i sitno izvedbe. Full house! Kakvo duhovno osvježenje je bilo slušati njega nakon dva dana BMP overloada.
Centriranje. S „Iskra“, „Sama“, „Mjesta za mene“ za ruku nas je uzeo i poveo u čistu emociju. Nakon njega komandu su preuzele ministrice izvedbe i dobrog provoda, Lollobrigida i Ida Prester koja je svoju dvadesetogodišnju ljubav s Exitom okrunila pjesmom. „Bila sam šarena djevojka, 20 je godina prošlo u trenu, telefon sam tu izgubila, u tunelima prema Mainu…“.
View this post on Instagram
Skakajuća pojava
Sljedeće na mom improviziranom hodogramu – fama koja je doletjela i do mene ranije u danu bila je glasina da je Iqos stage apsolutno otkriće festivala (wtf, znam), što sam, naravno, morala otići ispitati. I istina je! – potpuno dens otkriće s afro house veselicom koja ti krade ovlast nad udovima. No. Pozicioniran kao prvi, i to dvorišni susjed Xbassu, nije držao moju pažnju dugo. Tko što – ja omađijana drambom. Domaćini Xbassa Drop Sensei, a u terminu do pola dva ugostili tandem iz Toronta, vokalisticu Flowanastasiu i DJ-a tyr kohouta. Njezin tekući vokal uz njegove gazeće dropove….. mljacmljacmljac. Savršenost spoja duboko oštrog dnb-a i eteričnog femininog vokala jedan je od razloga zašto vjerujem u srodne duše. Kad se za pultom dogodila smjena, orijentir na mom interesnom kompasu okrenuo se put MTS Dance Arene. U prolazu sam okusila bljutavost seta Willy Williama na glavnom stageu. Isprala ju malo jačim cugom. Dva. Tko još broji…
Exit / press
Pretposljednja moja postaja bio je stage koji je važan akter elektroničkog ugleda festivala. NSNS je svratište za izgubljene festivaske duše, pronađe više on tebe nego ti njega. Krivo skretanje koje izvodi na pravi put. Tamošnji plesnjak je predvodila Awen s prizemljujućim i melodičnim afro houseom (očiti hit dana) orkestriranim misaonom lirikom i obavijenim mistično prozračnim vokalom. Tu mi se negdje baterija osjetno ispraznila, a ostatak njezinog života sam iskoristila u Areni modernih gladijatora. Tamo je I Hate Models provodio glazbeno nasilje. Pojačavanjem sile i tempa te tvorničkim štancanjem mijenjao je (pod)žanrove od industriala, harda do trancea i nečega što graniči s hard bassom. Animirao me dovoljno da potrajem duže nego što sam očekivala, nedovoljno da prebacim četiri sata ujutro. Možda više nego selekcija bila mi je interesantna njegova skakajuća energična pojava. Želim broj od njegovog dilera. Ja sam popila brufen prije spavanja.
Jedva čekam mirovinu.
Sad je 19:05.
Bojim se duže trepnut, ne znam hoću li se i kad probudit.
Za par sati slijedi posljednja runda. Finalni obračun.
Nije mama pi*** rodila.
