02
kol
Izvještaj

Fazil Say na Dubrovačkim ljetnim igrama: Beskonačnost umjetničkog svemira

Fazil Say

Foto: DLJI

share

Pijanist i skladatelj Fazil Say jedna je od rijetkih osobnosti koje utjelovljuju umjetnost u njenom najčišćem obliku, bez zadrški i filtera. Glazba i klavir njemu su samo sredstvo da bi otplovio u beskonačnost svojih kreacija

Fazil Say

Foto: DLJI

U glazbenom prostoru Fazil Say endemska je vrsta, jer mnoštvo je glazbenika, a među njima malo umjetnika.  Njegov je svemir daleko od našeg smrtnog, a on nas na čudnovat način vodi kroz njega krčeći pritom ustajale i podrazumijevajuće okvire kojima smo indoktrinirani klasičnim glazbenim odgojem.  Interpretacijska sloboda formalno ostaje vrlo slična onoj uobičajenoj, ali on uspijeva pod njih podvući bezbroj zvučnih i idejnih slojeva koji njegovo umijeće čini unikatnim. I onda kad kao kistom prelazi preko platna tastature ili kad klavir glumi udaraljke.

U prvom dijelu koncerta na Dubrovačkim ljetnim igrama (29. srpnja) svirao je Goldberg-varijacije Johanna Sebastiana Bacha. Iako nisu pisane da budu pijanistički čelični repertoar (po romantiziranoj, apokrifnoj priči, namijenjene su kao lijek protiv nesanice grofu Hermannu Carlu von Keyserlingku, a izvodio ih je navodno tada čembalist Johann Theophilus Goldberg), one  su jedne od najzahtjevnijih  skladbi  i u muzičkom i intelektualnom smislu. Sve varijacije napisane su u istom tonalitetu, G-duru (osim tri u g-molu) i jako ih je teško interpretirati, a i gotovo sat vremena slušati ih s pažnjom, upravo zbog iste boje tonaliteta. Ukoliko uhvatite njihovu nit, prepuštate se mantričkom valu. Na samom početku skladbe bilo je evidentno da nećemo slušati suhoparno tokatično odsvirano djelo. Kao kod butoh plesača u kojem se tijelo u mističnoj transformaciji oblikuje u različite emocije i stanja, tako je i Fazil Say prelazio u sferu surealnog  i u prostoru je ostajao samo taj nepredvidivi zvuk.

Kad bismo analizirali njegovo sviranje baroka, pogotovo u kontekstu zadnjih pola stoljeća pomamljene potrage za autetičnom interpretacijom tog stila, Fazil Say ne bi prošao na prijemnom ispitu. On je toliko uvjerljiv da sebi može dozvoliti i nagomilanu upotrebu pedala i netipično fraziranje i akcente od kojih bi akademski profesori kolutali očima. On je istraživač, ali ne vještine sviranja baroka i Bacha. Say ulazi u najmanje atome glazbe i kroz povećalo nam ih prikazuje u svojoj biti.  On ne pristupa glazbi, on sam postaje njeno tkivo.

Skromno se obratio publici nakon Goldberg varijacija rečenicom: „Nadam se da vam se svidjelo, dao sam sve od sebe…“ , i najavio je drugi dio koncerta A la cart, predstavivši se kao skladatelj. Skladba Black Earth, u kojoj je izvlačio iz klavira nekonvencionalne tonske boje i zvukove – lijevom je rukom povremeno prigušivao žice u rezonantnoj kutiji; opisivala je i dalje ono što smo čuli u prvom dijelu koncerta, supstancu glazbe. U improvizaciji na temu Gershwinove Summer time arije iz opere Porgy and Bess razulario je harmonske progresije i oduševio publiku, koja se počela dizati na noge u ovacijama. Još jedan dodatak, improvizacija na temu trećeg stavka Mozartove Sonate K331 (Turski marš), bio nam je poklonjen za kraj.

Fazil Say

Foto: DLJI

 

Moglo bi Vas zanimati