Kruna Festivala dalmatinskih klapa u Omišu

Završna večer muških klapa Festivala dalmatinskih klapa u Omišu često se naziva krunom Festivala – i to s razlogom.

Ta je večer u očima javnosti ono najbolje što festival nudi, prostor u kojem se lomi najjači estetski sud i gdje akord najviše vrijedi. Oko nje se okupljaju mnogi – i oni koji o klapi znaju više od prosječnog izvođača, ali i oni koji su tu jer prepoznaju trenutak koji nosi prestiž, očekivanja, zvuk. Ta se večer, upravo takva, odvila i ove godine, i svi su ti ljudi – znalci i slučajni promatrači – bili uvučeni u zvuk.

Završna večer muških klapa u Omišu u očima javnosti ono najbolje što festival nudi, prostor u kojem se lomi najjači estetski sud i gdje akord najviše vrijedi

Muška završna večer ima i težinu i simboliku, jer unutar nje još uvijek živi snažno naslijeđe muškog klapskog pjevanja kao temelja žanra. Upravo je ta večer postala središnje mjesto festivalske pozornosti – tu se oblikuju interpretativni standardi, okupljaju prepoznati autoriteti, akumulira društveni kapital, i gotovo je nemoguće doći do karte ako niste bili među prvima. Ona je koncentrat onoga što se u klapskom svijetu najviše vrednuje. Stoga ne čudi da se i među publikom i među izvođačima stvara osobita napetost iščekivanja – tko će pobijediti, tko će ostati zapažen, tko će svoj glas upisati u godišnjake ovog omiškog festivala.

U tom kontekstu i pitanje prosudbe i odnosa prema žiriju uvijek lebdi nad večeri, pa i kad se o tome ne govori otvoreno. U malom krugu u kojem se svi poznaju – voditelji, članovi klapa, autori, stručni žiriji – osobne relacije neminovno tvore pozadinske odnose. Članovi žirija birani su po stručnim referencama, ali i po ukusu, senzibilitetu, nekad i društvenoj kompatibilnosti s festivalskom zajednicom.

I upravo zato, valja priznati da su njihova prosudba i znanje neupitno vrijedni – no istovremeno, potpuna objektivnost nije moguća. To je festival zajednice, ne sterilno natjecanje. U tom ključu treba čitati i rezultate – kao ogledalo sinergije estetike i odnosa, znanja i ukorijenjenosti.

A kad se, bez namjere da presudi, a sa željom da se prepozna ljepota, posluša ova večer – onda se čuje ovakva slika završne večeri muških klapa, kako je pamti jedno slušateljsko uho koje ljepotu traži u svakom tonu.

Batuda iz Dugog Rata otvorila je večer nježno i precizno. Njezin prvi tenor imao je puni ton, a tradicionalni repertoar isticao se suptilnim, ali zahtjevnim dinamičkim prijelazima. Osvojili su treću nagradu publike, i nije to bilo tek lokalpatriotsko glasovanje zbog geografske blizine Omišu. Bila je to potvrda da se ova klapa ozbiljno pozicionira unutar scene. Kana G iz Zagreba ponudila je drukčiji, “izglancani” zvuk skladbi. Njihov zvuk kao da je naslonjen na zborske i gospel strukture, a glazbena faktura skladbi bila je čitka i pitka. Publika ih je slušala s lakoćom, te se prepustila duhovitosti koju je njihova izvedba ponudila.

Krijanca, otočka klapa s Raba, donijela je fino izbalansiran klapski akord. Prvi tenor svojom nonšalantnošću vodio je fraze sigurnošću koju ne može donijeti brzoplet rad, već samo iskustvo. Njihova izvedba skladbe Svitla noć (Dino Fio – Pere Ljubić) bila je autohtona – otočku skladbu otočanima!

Klapa Omiš, u svojem najnovijem izdanju, ponudila je petoricu pjevača s velikim ambicijama. Njihov repertoar bio je zahtjevan, i publika je prepoznala hrabrost da nastupaju pod imenom vlastitog grada. Dodijelila im je zlatni leut – s osjetnom prednošću nad ostalim klapama. Delmati iz Solina ponudili su vrlo topao i prirodan ton prvog tenora, koji se na trenutke doimao rustikalan, ali nikada sirov – uvijek pod nadzorom. U Titrala se lipa Mara (obr. Blaženko Juračić) jasno se čulo bogatstvo dinamike i izmjena, dok je Zbogom oče, majko (obr. Dinko Fio) ostala zapamćena po emocionalnoj uvjerljivosti.

Bistrica iz Marije Bistrice pokazala je kontinuirani napredak. Njihov zvuk bio je puni, izbalansiran. Odlučili su se izvesti skladbu Memento mori (Ivan Habuzin – Lea Mraz) koju su uspješno izveli i na večeri novih skladbi. Valdibora iz Rovinja izabrala je jedan od zahtjevnijih programa, ističući posebno uspješnu relaciju između prvog i drugog tenora.

Krunik iz Kučina nastupio je vrlo mirno i odmjereno. Bilo je to možda njihovo najuspješnije omiško pojavljivanje. Dalmatino moja (Teo Trumbič – obr. Milivoj Rilov) bila je izuzetno uvjerljiva s mekim i sonornim otvaranjem drugog tenora. Osvojili su treću nagradu žirija. Nagradi je zasigurno pridonio i suptilan i siguran prvi tenor koji je, premda s ne tako dugim klapskim iskustvom, sigurno vodio klapu.

Vinčace iz Novog Vinodolskog ponovno su ponudili nešto što nitko drugi nema: savršenu kontrolu dinamike, osobito čarobnih pianissima. Njihova toplina tona, snaga, kontrola, i kombinacija svega spomenutog neupitno iznudi emociju. Pisma majci (obr. Đuro Filipović) bila je primjer kako oni sa sobom na Omiš uvijek donesu neke nove vjetrove. Oni kopaju, promišljaju, nadograđuju i oblikuju interpretacije koje ne podliježu duhu vremena.

Osvojili su drugu nagradu žirija, s istim brojem bodova kao i prvoplasirani Bošket, no prema pravilniku Festivala, u slučaju bodovne izjednačenosti prednost se daje onoj klapi kojoj je veći broj članova žirija dodijelio višu pojedinačnu ocjenu. U ovom su slučaju nijanse ipak prevagnule na stranu Bošketa, čiji je ukupni dojam ušutkao i najtišu sumnju. Bošket, zagrebačka klapa koja već treću godinu za redom drži tron, još je jednom uvjerila u svoju snagu.

Na kuću ti buža (obr. Joško Ćaleta) zazvučala je istodobno novo i staro, a njihov forte u nijednom trenutku nije bio karikatura. Nakon proglašenja pobjednika, otpjevali su Ćale moj s mjerom, nekim novim dahovima, nekim novim tumačenjem svakog pojedinog zareza i udaha, te su nas odveli u neku novu dimenziju. Bariton nam je u solo dionici pokazao kako funkcionira predanost i nadahnuta interpretacija. Osim što su osvojili zlatni štit, pripao im je i srebrni leut, druga nagrada publike.

I tu dolazimo do fenomena omiške publike. Već nekoliko godina prvu nagradu publike osvajaju klape s omiškog područja. Nije to nužno iz pogrešnih razloga, ali svakako otvara prostor pitanju – je li se estetski ukus omiške publike promijenio, ili je prva nagrada publike više izraz domaće privrženosti nego estetske odluke? Druga nagrada publike sve više postaje ono što govori o općoj recepciji izvedbe, o onome što nadilazi lokalni kontekst i traži klapsku izvrsnost na razini univerzalnog.

Prije samog proglašenja, nastupila je dječja klapa Maestral iz Dugopolja. Izveli su Majko, igla i bičvica (obr. Ljubo Stipišić Delmata) i Loza u Škripu (Rajmir Kraljević – Nediljko Begić). Srednjoškolska klapa zrelosti koja daleko premašuje njihove godine pokazala je da rasadnik klapama u Dalmaciji više ne moraju biti samo zborovi već i dječje klape. Prvi sopran klape lijepo je pokazao kako vladati punim glasom bez falseta i kako taj veliki zvuk uspješno uklopiti u klapski idiom – i to ne samo uklopiti, već iskoristiti, oko njega graditi repertoar i izvedbu.

Ipak, najvažniji dio večeri često se dogodi kada se svjetla televizijskih kamera ugase, kada pozornica više nije omeđena rampama i reflektorima, kada se klapski svijet seli pod Žižulu, u neformalni prostor druženja. Klapski after nije tek zabava nakon natjecanja – to je prostor društvene verifikacije. U njemu se pjesma odvija mimo protokola, bez komisije, bez bodovnih listića. Tu se više ne nastupa, nego se sudjeluje.

Klapski after funkcionira kao ritualni prostor reafirmacije zajednice, prostor gdje se „glazbena praksa ne odvija zbog publike, već zbog samih izvođača, njihovog međusobnog prepoznavanja, evaluacije i – potvrde pripadnosti“. Taj je trenutak posebno važan jer se tamo često stvara ona prava mjera klapske vrijednosti – ne ona koju ispiše žiri, nego ona koju izgovori kolega klapaš. To je mjesto gdje se stvaraju interpretacije koje neće nikad biti zapisane, najčešće ni snimljene, ali će ostati zapamćene kao najbolji trenutak večeri.

Festival u Omišu nije samo platforma natjecanja, već i kulturalni topos koji iz godine u godinu okuplja pojedince koji u toj vrsti glazbene komunikacije pronalaze nešto više od pukog pjevanja

Upravo zato Omiš ima posebno mjesto u svijesti klapaša. Festival u Omišu nije samo platforma natjecanja, već i kulturalni topos koji iz godine u godinu okuplja pojedince koji u toj vrsti glazbene komunikacije pronalaze nešto više od pukog pjevanja – pronađu zajednicu. Tu se klapski pjevači ne mjere samo po boji glasa, već po prisutnosti, znanju i odanosti.

Takva je to bila večer i ove godine. Možda je uzbuđenje bilo i preveliko, pa se od siline izvrsnih klapaša koji su se tu našli nije znalo kud bi i što bi – pjevati, slušati ili komentirati. I svi koji su te večeri bili tamo znali su da su svjedočili nečem što traje duže od festivalskog termina.

I zato, ostaje nam samo poslušati još koji put snimke s festivala za gušt. A do sljedećeg ljeta, do jubilarnog 60. izdanja, ima još dovoljno vremena. Taman dovoljno da se uspavane klape probude, a one budne odvaže – i da nam svi zajedno pruže fantastično izdanje festivala, kako i priliči jubilarnom, šezdesetom.