Orkestralna posveta Dori Pejačević

Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem svoga šefa dirigenta Dawida Runtza, kao organizator prvoga Festivala Dora Pejačević koji je protekloga tjedna održan u Zagrebu u povodu obilježavanja stotinu godina od skladateljičine smrti, svoj je koncert iz Crvenoga ciklusa u petak, 3. ožujka 2023. godine, u KD Vatroslava Lisinskoga posvetila skladateljičinim, slobodno možemo reći, krunskim glazbenim djelima.

Budući da je Filharmonija jedan od dva najznačajnija velika orkestra u Hrvatskoj, uz Simfonijski orkestar HRT-a, to je bilo i za očekivati. Riječ je o simfoniji i klavirskom koncertu Dore Pejačević, jedinim takovrsnim djelima u njezinu opusu, kao i prvim takovrsnim djelima u povijesti hrvatske glazbe.

Foto: Filip Popović/ZGF

Pritom je važno istaknuti da je prije nešto više od mjesec dana Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Ivana Repušića također izveo Simfoniju u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević na koncertu u sjećanje na Nikšu Barezu. U kratkom vremenskom rasponu, dvije izvedbe ovoga fantastičnoga simfonijskoga djela dragocjen su doprinos početku obljetničke godine.

U kratkom vremenskom rasponu, dvije izvedbe ovoga fantastičnoga simfonijskoga djela dragocjen su doprinos početku obljetničke godine

Također valja odmah napomenuti da je večer kasnije, 4. ožujka 2023. godine, u sklopu koncerta iz ciklusa Lisinski subotom Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Pascala Rophéa ponudio interpretacije još dvaju skladateljičinih djela, Uvertire u d-molu, op. 49 i Koncertantne fantazije za klavir i orkestar u d-molu, op. 48, čime je na ovim dvama koncertima zapravo zaokružen čitav orkestralni opus Dore Pejačević.

Dodamo li tome izvedbe Zwei Schmetterlingslieder, op. 52 na Filharmonijinom koncertu otvorenja festivala 1. ožujka te Verwandlung, op. 37b i Liebeslied, op. 39 na koncertu simfoničara spomenute večeri 4. ožujka – a riječ je o trima skladateljičinima pjesmama za glas i orkestar – priča o prezentaciji orkestralnoga opusa Dore Pejačević dobiva obuhvatniju sliku.

Foto: Matej Grgić/Glazba.hr

Koncertnu večer Zagrebačka je filharmonija otvorila izvedbom simfonijske pjesme Les préludes Franza Liszta, djela iz 1848. godine nadahnutoga Lamartineovom poemom čiji stihovi („Što je život nego puki niz preludija onom nepoznatom himnu što ga intonira Smrt?“) rezoniraju s mislima koje prepoznajemo u životnomu i umjetničkomu putu Dore Pejačević.

Šef dirigent filharmoničara Dawid Runtz odabrao je Liszta jer je želio istaknuti mađarsku liniju skladateljičina porijekla s majčine strane. Osim što je Liszt najpoznatiji mađarski skladatelj, on u jednoj točki odgovara umjetničkim stremljenjima Dore Pejačević. Naime, iz velike težnje za skladanjem za veliki orkestar Liszt je „stvorio“ simfonijsku pjesmu kao novu glazbenu vrstu… Pejačevićeva, iako nije pisala simfonijske pjesme, očituje u svojim orkestralnim djelima snažnu, makar prikrivenu, programsku sadržajnost koja ostvaruje suživot s klasicističko-romantičarskom formom i skriva se u minucioznoj motivičko-tematskoj glazbenoj igri.

Dawid Runtz odabrao je Liszta jer je želio istaknuti mađarsku liniju skladateljičina porijekla s majčine strane; Liszt u jednoj točki odgovara umjetničkim stremljenjima Dore Pejačević

Izrazito dojmljiva i sugestivna bila je izvedba Lisztovih Les préludes. Glazbenici su pokazali spremnost na zgusnutu nutarnju motivičku igru, pri čemu je dirigent izvukao sve instrumentacijske finese kojima obiluje Lisztova partitura. Postigavši karakterno bogatstvo, što je osnovna premisa izvedbe svake simfonijske pjesme, Filharmonija i Runtz pokazali su raskoš orkestralne zvukovnosti koja je toliko privlačila i samoga skladatelja.

Foto: Filip Popović/ZGF

Koncert za klavir i orkestar Dore Pejačević, kao prvi moderni koncert u povijesti hrvatske glazbe, slijedi zrele klasicističke formalne okvire i kasnu romantičarsku harmoniju te melodioznost. Praizveden je 1916. godine na onome muzikološki intrigantnom „povijesnom koncertu“ mladih hrvatskih skladatelja u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu, ali nastao je dosta ranije, još 1913. godine, što je važna kontekstualna činjenica koju akademkinja Koraljka Kos (naša najistaknutija stručnjakinja za život i opus Dore Pejačević) nikada ne propušta naglasiti pa ni u razgovoru koji je u sklopu Festivala Dora Pejačević priređen 3. ožujka u prijepodnevnim satima u Knjižnici HAZU-a.

Djelo pokazuje takvu skladateljičinu vrsnost da bi, ukoliko bismo i maknuli solističku dionicu, bez problema moglo opstojati kao fantastično orkestralno djelo. U tome stoji potvrda skladateljske kvalitete u razumijevanju instrumentacije i orkestracije.

Foto: Filip Popović/ZGF

U Klavirskom koncertu, brojčano i instrumentacijski sažetijem orkestralnom sastavu, pridružila se solistica Mia Pečnik. Mlada dvadesetdvogodišnja pijanistica sve je prominentnija u glazbenim krugovima, a uz svu silinu nastupa, gostovanja, nagrada i usavršavanja, ono što u ovome trenutku treba istaknuti jest da je Klavirski koncert Dore Pejačević snimila uz Zagrebačku filharmoniju 2022. godine za Croatia Records.

Mia Pečnik pokazala je izrazit muzikalan pristup u kreiranju interpretacije, kako vlastite solističke dionice, tako i suodnosa koji uspostavlja s orkestrom – nedostaje joj još ona dodatna dubina tona koja dolazi s iskustvom i zrelošću interpretacije

Nije bio jednostavan zadatak uhvatiti se u koštac s izuzetno zahtjevnim glazbenim jezikom Dore Pejačević. Tehnički virtuozna, briljantna u svim figuracijskim i pasažnim elementima, a s druge strane vrlo meka i suptilna u gradnji melodijskih fraza i dinamičkih nijansi, Mia Pečnik pokazala je izrazit muzikalan pristup u kreiranju interpretacije, kako vlastite solističke dionice, tako i suodnosa koji uspostavlja s orkestrom.

Nedostaje joj još ona dodatna dubina tona koja dolazi s iskustvom i zrelošću interpretacije, ali to nipošto nije nedostatak, već, naprotiv, njezina muzikalna gesta govori o ogromnom potencijalu koji ova mlada umjetnica nosi u sebi i od koje možemo opravdano očekivati velike međunarodne rezultate u nadolazećim godinama.

Foto: Filip Popović/ZGF

Širi sastav orkestra vratio se na pozornicu za izvedbu skladateljičine Simfonije u fis-molu u drugome dijelu koncertne večeri. Ovo krunsko djelo Pejačevićeve također je imalo intrigantan put – skladala ju je 1916./1917., potom su 1918. izvedena samo dva stavka umjesto čitavog djela, doradila je još posljednji četvrti stavak, a onda je simfonija doživjela cjelovitu praizvedbu 1920. godine u Dresdenu. Ukratko možemo ustvrditi, velebno simfonijsko djelo dostojno svih svjetskih pozornica!

Foto: Filip Popović/ZGF

Angažman filharmoničara bio je za pohvalu i usklađenost među orkestralnim grupacijama vrlo visoka. Međutim, u više navrata tijekom partiture dolazilo se do ruba intenziteta, bilo u pojedinim dionicama, bilo u sveukupnom orkestralnom zvuku, i činilo se kao da Runzt gubi kontrolu u inzistiranju na količini zvuka koji dolazi iz orkestralnoga aparata. U tom smislu valja napraviti usporedbu s ranije spomenutom interpretacijom Ivana Repušića koja je bila mnogo suptilnija, preciznija, kojoj nije nedostajalo intenziteta, ali je vještije balansirala njime unutar cjeline svakoga stavka i zaokruženosti čitave simfonijske partiture.

Kada je imala otprilike petnaest godina, Dora Pejačević upisala se u spomenar svojoj dragoj prijateljici Sidoniji Nádherný von Borutin. Na pitanje koji joj je omiljeni cvijet, odgovorila je: ruža. Na pitanje koja joj je omiljena boja, odgovorila je: crvena. A „prava“ ruža jedino i može biti crvene boje. Nakon burnoga pljeska publike na završetku izvedbe Klavirskoga koncerta, Mia Pečnik vratila se na pozornicu i poklonila publici Dorinu Ružu iz ciklusa Život cvijeća.

Foto: Filip Popović/ZGF