Prostor preslagivanja, povezivanja i pažljivog slušanja

Šesto izdanje Impronedjeljka, međunarodnog festivala slobodno improvizirane glazbe održano od 21. do 23. rujna u zagrebačkoj Močvari okupilo je dvadeset domaćih i stranih glazbenika u dvanaest različitih glazbenih setova, koji nisu bili zamišljeni kao niz pripremljenih sastava nego kao niz susreta.

Festivalski ad hoc princip time nije tek način sastavljanja programa nego njegov temelj jer su se isti glazbenici tijekom tri dana iznova susretali u različitim kombinacjama, da bi svaki put mijenjali odnos prema zvuku, prostoru i slušanju.

Foto © Impronedjeljak

Uostalom, već se nekoliko prethodnih izdanja festivala razvijalo u tom smjeru. Od početnih kombinacija hrvatskih i regionalnih improvizatora Impronedjeljak je postupno gradio međunarodnu mrežu, a ad hoc sastavi postajali su sve važnijim dijelom programa. Ni ove godine nije nedostajalo zvučnih imena, no zanimljivije od njihovih impresivnih biografija bilo ih je vidjeti u različitim odnosima i situacijama.

Ivo Perelman i Nate Wooley otvorili su festival kao duo, a trećega su se dana ponovno susreli s Frankom Gratkowskim i Zlatkom Kaučičem. Jordina Millà iz trija s Liz Kosack i Marijom do Mar prelazila je u različite kombinacije s Harriem Sjöströmom, Johnom Edwardsom i Kaučičem, a potom u veliki septet.

Isabelle Duthoit prelazila je iz trija u kvartet i na kraju u septet. Gratkowski se iz malog sastava preselio u veće formacije, a Harri Sjöström bio je prisutan u nekoliko potpuno različitih konteksta. Isti se glazbenik nije vraćao kao ista zvučna pojava, a ono što smo o njegovom načinu slušanja i reagiranja saznali u jednom sastavu, postajalo je predznanje za sljedeći. Festival je time stvorio nešto što u improviziranoj glazbi nemamo često doživjeti: usporedbu.

Foto © Impronedjeljak

U ponedjeljak su prvi nastupili Ivo Perelman i Nate Wooley. Inače, za još jednu usporedbu, Wooleya smo već mogli u Močvari slušati 2022. godine u kombinaciji sa saksofonistom Kenom Vandermarkom. Očekivano, ovaj susret je odmah pokazao koliko isti glazbenik može otvoriti različite zvučne odnose kad se promijeni sugovornik.

Foto © Impronedjeljak

Perelmanov tenor ima izrazitu fizičku i emocionalnu prisutnost, kod njega postoji impuls prema melodiji, rečenici, nečemu što bi moglo postati tema, dok kod Wooleya truba ne mora biti instrument koji proizvodi melodiju. Nju koristi kao izvor šuma, zraka, pukotina, trenja, različitih artikulacija. Prema tome kako se glazba razvijala, Wooley je često djelovao kao inicijator novih zvučnih situacija, dok je Perelman otvarao pitanja koliko daleko može otići saksofonska fraza prije nego prestane biti fraza.

Foto © Impronedjeljak

Jedan od najupečatljivijih zvukova festivala bio je glas Isabelle Duthoit koju zagrebačka publika već poznaje od njene prve suradnje s braćom Sinkauz i Vladislavom Kneževićem iz 2024. godine, kad su inspirirani avangardnom poemom Stéphanea Mallarméa Bacanje kocki nikada neće dokinuti slučaj u dvorani Gorgona MSU-a izveli audiovizualni koncert pod nazivom Refractions. S braćom Sinkauz Isabelle je snimila i hvaljeni album Circuit Breath koji su koncertno promovirali 2025. u KONTEJNER-u.

Foto © Impronedjeljak

Duthoit je važna zato što se njezin vokalni rad teško može svesti pod pjevanje. Glas kod nje nije nositelj teksta, melodije, nego instrument koji nema unaprijed određenu tehniku. Dah, vrisak ili šum jednako može postati zvuk. Zvuk nastao u ustima može imati istu funkciju kao ton proizveden na klarinetu. Taj je princip postao jasan u triju s Frankom Gratkowskim (bas klarinet) i Harriem Sjöströmom (sopran saksofon) uključujući njen glas kao tri puhača svijeta koja se nisu jednostavno nadopunjavala. U jednom trenutku glazba je zvučala gotovo kao imitacija prirode. Ne u smislu ilustriranja ptica, životinja ili krajolika, nego zbog načina na koji su zvukovi nastajali: dahom, trenjem, kratkim impulsima, naglim izbijanjem ili nestajanjem.

Foto © Impronedjeljak

Kad se zvuk počeo spuštati prema donjim registrima, Duthoitin glas počeo je živjeti gotovo samostalno, čime nas je podsjetila koliko improvizacija može biti udaljena od ideje da glazba mora imati lijep ton ili koliko se kriterij ljepote može pomaknuti prema zanimljivosti zvučnog događaja. Još jedan primjer bila je i četveročlana kombinacija glazbenica Isabelle Duthoit, Tracy Lisk, Marije do Mar i Jordine Millà odnosno glas i klarinet, bubnjevi, violina i preparirani klavir gdje već sam instrumentarij sugerira da nema očitog središta jer preparirani klavir može zvučati poput udaraljke, violina prelazi iz tona u šum, bubnjevi ne moraju označavati ritam, a glas ne mora pjevati.

Foto © Impronedjeljak

Zbog toga je slušatelj morao više nego inače sam odlučivati kamo će usmjeriti pažnju. I sama je publika morala improvizirati u vlastitoj strukturi slušanja. U jednom trenutku mogli ste pratiti mali događaj na prepariranom klaviru, zatim zanimljiv pokret violine ili samo njeno držanje (Maria je u jednom trenutku violinu držala samo ustima) pa vas grgljanje Isabelle odvelo negdje drugdje. Bez refrena koji će se vratiti i objasniti što je bilo važno, činilo se da je publika načinom na koji je slušala bila gotovo dijelom same izvedbe. U glazbi koja se stalno mijenjala i publika je morala stalno iznova uspostavljati vlastiti fokus.

Foto © Impronedjeljak

Prvi set drugog dana, s Johnom Edwardsom (kontrabas), Stephenom Gaucijem (tenor saksofon) i Zlatkom Kaučičem (bubnjevi), ponudio je drukčiji model. Počeo je snažno. Gudalo svirano s donje strane žica kontrabasa, veliki zvuk, bubnjevi, saksofon — sve je moglo otići prema gustoj, gotovo old school free-jazz zvučnoj slici. Ali važnije od intenziteta bilo je to što se taj intenzitet gradio. Edwards je jedan od onih basista kod kojih gudanjem, trzanjem, udarcima i različitim načinima zahvaćanja žica iz instrumenta izvlači čitav raspon tekstura, od dubokih gotovo fizičkih tonova do grebanja, šumova i ritmičkih struktura.

U ovom je triju od početka stvarao snažan zvučni pritisak, a Gauci i Kaučič su rado prihvatili tu energiju tako da se glazba stalno preslagivala u gustoći i intenzitetu, uz koncentrirano međusobno slušanje i određivanje u kojem smjeru zvuk može ići u sljedećem trenutku. Sasvim drukčije od trećeg seta s Frankom Gratkowskim (bas klarinet), Zlatkom Kaučičem (bubnjevi) i Liz Kosack (synthesizer) u kojem se otvorio sasvim drugi prostor gdje su važnije bile teksture.

Foto © Impronedjeljak

Uslijedio je ad hoc brass septet gotovo kao eksperiment, okupljen oko sastava CIČIĆI, čiju jezgru čine Nikola Vuković, Luka Zabric i Jure Boršič, a za Impronedjeljak su im se pridružili Dóra Attila, Stephen Gauci, Ivan Haubrih i Nate Wooley. CIČIĆI nisu klasični fiksni sastav nego otvorena platforma koja se neprestano iznova konfigurira, no sedam puhača, sedam mogućih izvora daha, tona, šuma, artikulacije i registracije, zvuči kao opasnost i veliki rizik, situacija u kojoj je slušanje bilo važnije od slobode, a odluka kad je potrebno šutjeti jednako važna spontanom reagiranju.

U cijelom festivalu posebno mjesto ima Harri Sjöström, finski sopran saksofonist sa stalnom berlinskom adresom, koji se ove godine nije pojavio samo kao gostujući saksofonist s projektom Up an Out, nego i kao važna karika u međunarodnoj mreži europske improvizacijske scene.

Foto © Impronedjeljak

Sjöström pripada generaciji koja je impro scenu gradila još od sedamdesetih, surađujući između ostalih s Derekom Baileyem, Paulom Lovensom i Cecilom Taylorom. I 2024. godine imao je važnu ulogu u festivalu, kad je vodio radionicu, a nastupio je i u triju s Philom Wachsmannom i Paulom Lyttonom te u nekoliko ad hoc kombinacija. Sljedeće je godine na festivalu sudjelovao u više različitih formacija, između ostalog s Alexandrom von Schlippenbachom i Elliottom Sharpom, a kao i ove godine, vrlo je aktivno pomagao i umjetničkom voditelju festivala Damiru Prici Kafki u osmišljavanju samog programa.

Njegova prisutnost pokazuje da se festival ne gradi samo dovođenjem pojedinačnih imena, nego i kroz razvijanje odnosa unutar same međunarodne impro scene.

Festival je završio nastupom zagrebačkog kolektiva APEIRON, ovog puta kao rezultat trodnevne radionice koju je sa zainteresiranim lokalnim glazbenicima vodio Frank Gratkowski.

Kako je njegova improvizatorska poetika utemeljena na ideji instant composinga, trenutačnom oblikovanju forme kroz slušanje i reakciju, Gratkowski nije sudionicima prenosio stil nego princip rada u kojem se forma pronalazi u samom procesu sviranja. U završnoj izvedbi važnu ulogu imao je i Leo Beslać koji je uz Gratkowskog nastupio i kao svojevrsni soundpainter, usmjeravajući izvedbu ansambla. Gotovo redovit sudionik Impronedjeljka i jedan od aktivnih zagrebačkih improvizatora, Leo je i simbolički zatvorio festivalski krug nastao od međunarodne mreže koju festival dovodi u Zagreb i scene koja iz tog susreta raste.

Još jednom nas je taj ad hoc princip uputio na činjenicu kako festival nije samo okvir unutar kojeg se događaju koncerti i predstavlja scena nego prostor njezina stalnog preslagivanja, povezivanja i pažljivog slušanja. Uostalom, ni slobodna improvizacija nije glazba bez forme ili pravila, već glazba u kojoj se oni moraju pronaći iznova iz trenutka u trenutak.