Fontana Blues Festival: klasici žanra na neuništivom festivalu

Fontana Blues Festival glazbena je manifestacija koja se više od dva desetljeća održava u Varaždinu.

U većini slučajeva dvodnevni festival na kojem nastupaju pretežito blues bendovi održava se kod fontane Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu pa je i samim time izvučeno prigodno ime festivala.

Uz domaća imena, tijekom dvadesetak godina našla su se tu i ona strana, a Fontana se već tradicionalno održava tijekom srpnja. Nekad je to bilo početkom, danas je to više u drugoj polovici mjeseca, a Koncertni ured Varaždin – organizator događanja – zna da već godinama imaju spremnu publiku koja će napuniti i posjetiti Kazališni trg iako je ljeto, iako je sezona, iako je vruće, iako su ljudi na moru… Ona stalna, vjerna publika izgrađena je baš na tradiciji i dugovječnosti festivala, koji često obasjava suho glazbeno ljeto u gradu.

Tijekom godina kroz festival su prodefilirala brojna imena kao što su Robert Johnson’s Backbone, Cream Too, Elvis Stanić, Nothing Toulouse, Vedran Božić, Jed Becker’s Group, Tomislav Goluban, Boogiebass, Blueshitters, Delta Blues Gangu, a svake godine pronađe se tu i lokalnih imena s varaždinske glazbene scene.

Fontana Blues Festival / Filip Kušter

Upad na festival je besplatan pa je sigurno to dodatni poguranac za publiku koja možda i ne sluša ovu vrstu glazbe da dođe pogledati što se to svira na maloj pozornici kod HNK-a. Tako je bilo i ove godine: 26. i 27. srpnja bili su rezervirani za 22. izdanje Fontana Blues Festivala, a na oba dana prostor ispred pozornice – barem onaj za sjedenje – bio je pun i pola sata prije početka. Najveće razočaranje je bilo, spomenimo odmah u uvodu, što se famozna fontana kod kazališta sanira pa je dio trga završio među ogradama. Prvi dan nastupio je varaždinski Charlie & Tequila Blues band – koji su ujedno i otvorili festival – dok je druga izvođačica bila Valerija Nikolovska, rock i jazz pjevačica, uz pratnju Telefon Blues banda. Drugi dan dočekali su nas domaći Foilers te Nuño & Lukšić Blues Tie Band, koji su zatvorili festival u blues-jazz stilu.

Fontana Blues Festival / Filip Kušter

Najvažnije legende žanra

Foilersima ovo nije bio prvi nastup na Fontani, nalaze se u domaćem i dobro poznatom okruženju, a posljednjih šest godina izvode covere pjesama bendova iz razdoblja od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Glazba je to na kojoj je četvorka s pozornice odrasla, dobro je upijala kroz desetljeća te uspješno transformirala kroz svoje vještine na gitarama, basu i bubnju.

Fontana Blues Festival / Filip Kušter

Nije bilo teško pogoditi da ćemo na blues festivalu slušati Johna Lee Hookera, već mitskog američkog pjevača, tekstopisca i gitarista, koji je tijekom pedesetih i šezdesetih mijenjao postavke žanra, niti ZZ Top, bradate momke iz Texasa. To je najmanje što se očekuje od ovakvoga glazbenog događanja. Zato je bilo  lijepo čuti ”The One I Love” grupe R.E.M., koju je bend najavio kao pjesmu koja nam se ne čini kao blues, ali ona to sasvim sigurno jest. Bilo je tu još poneko iznenađenje u obradi The Robinsa i njihove ”Riot in Cell Block #9”, ali i neizostavnih Creedencea čije su pjesme nekoliko puta plutale među publikom.

Kako svaki bend ima otprilike jedan sat da se predstavi, tako je došlo vrijeme za strane, a domaće – Nuño & Lukšić Blues Tie Band. Čileanci hrvatskih korijena nevjerojatno su simpatičan par za koji se čini da dišu i žive glazbu koju sviraju. Basistica Daniele Lukšić i gitarist Pato Nuño osnivači su sastava kojem su se u Varaždinu na pozornici pridružili klavijaturist Martin Lajtman i bubnjar Neven Mehun.

Pato je improvizator i skladatelj, vokal u pojedinim pjesmama, dok se Daniele čini kao sigurna okosnica benda koja je tijekom sat i dvadeset minuta nastupa povezivala konce između četiri instrumenta te davala ili smanjivala tempo određene pjesme. Povremeno je basistica i zapjevala, a više su bili sigurni u svoj engleski, nego hrvatski jezik pa su kod komunikacije s publikom, koju su često pozivali na pjesmu, isticali koliko im je drago da su ovdje.

Dijamanti bez kojih ne ide

U ljetnu atmosferu uklopila se i njihova odjeća – Nuño i Lajtman u laganim košuljama s i bez uzorka, dok je Danijelina kombinacija uključivala sako i duge crne hlače. Pojavnost na sceni tako im je bila posve neopterećena, uostalom, i tako cijeli događaj ima takav predznak.

Fontana Blues Festival / Filip Kušter

Publika je u mirnoj atmosferi pratila zbivanja na pozornici, džezerske aranžmane, improvizacije na gitari i klavijaturama ponajprije, a slušali smo obrade Garyja Moorea, Stevieja Raya Vaughana i Muddyja Watersa. Redom – glazbena legenda do legende u izvedbi kvarteta koji je precizno vagao svaki ton, s jedne strane dajući umirujući solo, s druge strane objedinjavajući se u jammanju od nekoliko minuta. Mojo im je zbilja djelovao pa su za kraj sačuvali najdužu u kojoj su se mogli opustiti i preko granica – Jeff Beck uvijek je dobar izbor, a ”Going Down”, koju je 1969. napisao producent i glazbenik Don Nix iz Memphisa, jedan je od blues dijamanata bez kojeg mnogi ne bi ni započinjali svoje karijere.

Za kraj, Nuño i Daniele obećali su povratak na Fontanu Blues, a s obzirom na dugotrajnost, posjećenost i nesalomljivost festivala kroz godine, vjerojatno je kako će dočekati još mnoga izdanja.

Fontana Blues Festival / Filip Kušter