Frank Turner u Boogaloou: Od političke tribine do psihoterapije

Punk kantautor Frank Turner održao je koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo, u ponedjeljak, 10. ožujka

Mnogi od onih koji su na sjajnom i revitalizirajućem koncertu Franka Turnera u odlično popunjenome prednjem dijelu Boogalooa istrošili emocije, znoj i glasnice, a sasvim je logično i znatno više onih koji nisu, u dogledno će ili kasnije vrijeme po muzičke užitke ili popunu opće kulture odlaziti na neke druge nastupe. Neki će u klubove većega kapaciteta ići na koncerte kultnih art-pop bendova (ja konkretno na Stereolab) i cerebralno si dopunjavati nostalgiju sa stejdža. Drugi će pohoditi velike sportske dvorane spremno ignorirajući posljednjih trideset godina karijere benda (u mom slučaju Crvene jabuke) koji se u legendu upisao tijekom svoje prve petoljetke. Svi će skupa na festivalima na otvorenom (INmusic, koji drugi?!) donekle repriznu ponudu racionalizirati ekonomskom isplativošću slušanja osjetnog broja cijenjenih izvođača za znatno manje novca i organizacijskih peripetija nego da svakog od njih požele doživjeti na pojedinačnim nastupima.

Na svakome će od tih koncerata, naravno, biti odlično, kao i na brojnim ostalima koji se ne uklapaju u navedeni reduciran katalog ovlaš skiciranih tipova svirki. Svatko ima svoje izbore, svatko svoje preferencije, svatko – a to je generalno najvažnije – svoje mogućnosti; a do danas itekako okamenjeno pogrešno tumačenje učenja da se o ukusima ne raspravlja ionako je nažalost izlišnima učinilo i najdobronamjernije savjete. Na kraju krajeva, nismo uvijek isti ni mi sami, i u različitim su nam okolnostima potrebni različiti podražaji. Sve je super i sve je to rock’n’roll, neka cvjeta tisuću cvjetova.

Zavodljivi svijet mraka i gužve

Samo što to baš i nije tako. Nije baš sve super, zapravo malo toga jest iskonski i ispunjavajuće super, a definitivno nije baš sve ni rock’n’roll, iako za hijerarhizaciju žanrova odavno više nema mjesta ni potrebe. Neki cvjetovi su ljepši i mirišu bolje. Engleski punk-rock kantautor Frank Turner je svojim izrazom doduše valjda najmanje moguće eklektičan muzičar, ali je baš i sinoć naglašenim ekumenskim dijelom repertoara (‘Girl From The Record Shop’, ‘Four Simple Words’, odjavna himna ‘I Still Believe’) najzornije, i vjerojatno potpuno neplanski, dočarao razliku između s jedne strane zanimljivih i odličnih te s druge važnih i prekrasnih koncerata. Ovaj nije samo njegovoj generaciji (1981. je godište) poslužio kao podsjetnik na to koliko muzika emotivnog uloga može zahtijevati i koliko nagrade osigurati nego je bio točno onakav nastup koji bi itko s ponešto scenskog iskustva zamislio kao ideal kojim će nekoga u muziku samu zaljubiti, uvesti u zavodljiv svijet mraka, gužve, istomišljenika, gitara, bubnjeva i dešperatne poezije.

Najbolje se to vidjelo i još efikasnije čulo u pozornici najbližoj trećini prostora koju su primarno ispunili fanovi barem desetak godina mlađi od Franka koji su zbornim pjevanjem, pankerskim podizanjem šaka, grljenjem i hajfajvanjem te čak i pripadajućim spotovskim koreografijama popratili baš svaku od 21 u sat i pol odsvirane pjesme, čak i iznenađujući raritet ‘Balthazar, Impresario’ s jednog od specijalnih izdanja probojnoga albuma ‘England Keep My Bones’. Djelovalo je kao da je mlad(đ)im generacijama Frank Turner jedan od onih posvećenih vodiča u ljepote i bogatstva nezavisnog rocka, čije im pjesme služe i kao životni smjerokazi, koliko god nesavršeni i kvarljivi bili. Ostatak od nekoliko stotina prisutnih ispunili su nešto stariji poklonici koji su sav eventualni umorni cinizam bili spremno napustili pred vratima kluba te kojima su te slike komunalnog pročišćenja iz prvih redova osigurale jednako sjetne i sretne osmijehe na licima, dok se nešto iz brda kotrljajućih stihova klasika poput ‘Long Live The Queen’ ili ‘Love Ire & Song’ ipak izgubilo usred ne toliko besprijekorne mišićne memorije jezika i mozga. Dakle, 85 posto publike je pjevalo 85 posto pjesama – ne bi bilo fer tražiti više.

Frank, naravno, više od publike nije ni tražio i mada je dobrano poznat po slatkorječivosti i elokventnosti, te iako su iskusniji posjetitelji njegovih koncerata dosta sinoć izvedenih zabavljačkih trikova prepoznali otprije, svejedno ni jednog momenta nije odavao dojam usiljenosti ili odrađivanja posla. Teško je zamisliti da bi se uopće i znao tako ponašati sve da i upravo ne izvodi terapeutsku ‘Recovery’, programatsku ‘The Road’ ili najljepšu ‘The Way I Tend To Be’ (čiji je stih o each beautiful woman promijenio u person, vjerojatno nasumično, ali je nešto što vrijedi motriti zbog friškije mu pjesme ‘Miranda’), ili da se pred njim i ne nalazi vatrena publika koja prepoznaje da joj na svome 3005. koncertu u karijeri (redni broj ponosno naglasi na svakome) daje sve kao da je i prvi i najvažniji i posljednji. 

Bez gitarskih solaža

Takvim je angažmanom i izgaranjem svatko od prisutnih sudjelovao u nadoknađivanju pratećeg benda The Sleeping Souls, koje je Frank sinoć obećao po što hitnijem postupku uskoro opet dovesti u Zagreb. Šesti je Frankov hrvatski koncert (Šibenik, Velika, Zagreb dvaput, Primošten) bio prvi samostalni iz dva rakursa – nakon niza festivalskih ovo je bio prvi cjelovečernji, što je set listu omogućilo produljiti za barem nekoliko pjesama, ali je bio i prvi solo s akustičnom gitarom, kao osvježavajući povratak u nastupnu fazu karijere, posebno naglašen strastvenom verzijom ‘The Ballad Of Me And My Friends’. Osim spomenutog, radikalnijih iznenađenja u repertoaru nije bilo, pa je osim konceptualnog ‘No Man’s Land’ svaki od preostalih devet studijskih albuma delegirao barem jednu stvar, a logično najviše, četiri, prošlogodišnji ‘Undefeated’.

Iako se u nekoliko navrata nasmijao da nažalost iza sebe nema pripadajuću gitarsku solažu, Franku prateći bend, koliko god sjajan, pouzdan i sastavljen od višedesetljetnih prijatelja bio, zapravo ni najmanje ne nedostaje. Prema ovjerenoj maksimi da punk ne svira električna gitara, nego punk svira srce u junaka, on ne poseže ni za kakvim prearanžiranjem pjesama, svirajući ih gotovo jednako kao da je ostatak rokerskoga kvinteta iza njega, usporavajući sitno tek u ‘No Thank You For The Music’, za jasnije prenošenje poruke, te preskačući iz jedne u drugu stvar u momentalnim medleyjima kao što onaj iz ‘Do One’ u ključnu kiticu ‘Four Simple Words’. Izvrsnom je, kristalno čistom zvuku svakako pripomoglo to što s Frankom na cijeloj turneji putuje prijatelj tonac, ali najvažnija je komponenta uvjerljivosti i sveobuhvatnosti nastupa činjenica da je Frank apsolutno sjajan pjevač rock’n’rolla i kantautorskog punka. Njegovim konverzacijskim stihovima u koje metafore zalutaju izrazito rijetko, kaubojskim akordima i osjećaju za iskrenost proizišlom iz punk-rocka upravo savršeno odgovara njegov stil razgovijetnog, privlačećeg pjevanja. Ono je toliko razumljivo i zarazno da bi i slučajni posjetilac sebi uživanje mogao priuštiti tako da se nasloni na zid dvorane, polako ispija piće, možda zatvorenih očiju, te slušajući stihove u mislima vrti svoju prošlost i budućnost.

Springstinovski koktel

Sadašnjost je, međutim, rezervirana za trpljenje najglasnijega mogućeg deranja svih ostalih, koji u maltene springstinovskom koktelu koncerta kao večernjeg izlaska na pivo s frendovima, romantičnog dejta, političke tribine, plesne zabave, razularenog tuluma i psihoterapije svaki stih izvikuju iz dubine svojih srca i s dna svojih peta, koje su ionako većinom u zraku. U Franka Turnera se uvijek može pouzdati da će osigurati sve što je potrebno, ali ga nema smisla uzimati zdravo za gotovo jer će uvijek isporučiti, i primiti, i mnogo više. Najljepši koncert. Sami dopišite razdoblje. Set lista: If Ever I Stray – Girl From The Record Shop – Recovery – No Thank You For The Music – The Road – Long Live The Queen – International Hide And Seek Champions – I Am Disappeared – 1933 – Balthazar, Impresario – The Opening Act Of Spring – Untainted Love – The Ballad Of Me And My Friends – Be More Kind – Love Ire & Song – The Way I Tend To Be – Do One – Four Simple Words – Photosynthesis – Get Better – I Still Believe

Prije Franka, publiku je tijekom uvodnih pola sata pokušao zabaviti slovački kantautor, prijatelj i turnejski suputnik zvijezde večeri Peter Aristone, iz čijeg su se seta istaknuli samo obrada ‘Nothing Compares 2 U’ i kulerski francuski izgovor riječi restaurant. Treba iskreno priznati da je vršenje zagrijavanja za autora obljubljenog kao što je u nas očito Frank posao vrlo nezahvalan čak i za izvođače čiji rad publika poznaje, kao i to da sam sigurno bio nepošten ne pridajući Peteru više pozornosti. Ali kad je zagrebačka ekspedicija 2009. bila potegnula u Beč na koncert tada najuzbudljivijeg benda na svijetu The Gaslight Anthem i promociju epohalnog albuma ‘The ’59 Sound’, predgrupa je također bio dotad nam potpuno nepoznat kantautor. Trebalo mu je pola prve pjesme ‘I Knew Prufrock Before He Got Famous’ da nas osvoji toliko da njegove koncerte ne propuštamo ni 16 godina poslije.