Opera HNK u Zagrebu
Parać i Marulić u novome ruhu
Tko je Judita u društvu?
Spomen Judite kod različitih publika izaziva raznovrsne osjećaje. Mlađim generacijama ona će možda biti činjenica koju je valjalo proučiti i naučiti za ispit hrvatskoga jezika na Državnoj maturi. Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi znat će možda recitirati pokoji gimnazijalac, ali i oni stariji koji su se susretali s Hrvatima najvažnijom inačicom biblijske priče o hrabroj Betuljanki, dakle s Marulićevom Juditom iz 1521.
Operna inačica te priče, Judita Frane Paraća na vlastiti libreto u suradnji s Tonkom Maroevićem, adaptacija je istoimenog epa Marka Marulića. Svjetlo dana ugledala je 14. srpnja 2000. na otvorenju Splitskoga ljeta i do danas je imala nekoliko izvedbi u Splitu i izvan njega. Činjenica da je trajno zabilježena i slikom i tonom omogućila joj je dostupnost i široj domaćoj zainteresiranoj javnosti. Riječ je ipak o uspjelu djelu domaće operne literature, što znamo da je svakako rijetkost u nas, naročito među još uvijek aktivnim skladateljima.
500. obljetnica smrti Marka Marulića
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu spremno je dočekalo 500. obljetnicu smrti Marka Marulića, obilježivši je trima važnim događajima. Najprije gostovanjem Katarine Livljanić s njezinim ansamblom Dialogos u izvedbi jedinstvene adaptacije Marulićeve Judite. Potom je premijerno izvedena nova produkcija opere Judita Frane Paraća, a onda i predstavljen novi svečani zastor Zlatka Kauzlarića Atača na kojemu prevladavaju motivi Marulića, Judite i Domovinskoga rata.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Svašta se može čuti u Paraćevoj Juditi, a u novoj zagrebačkoj produkciji još više i vidjeti. Postmodernizam Frane Paraća ne strahuje od konsonanci, kao ni od prizvuka tonalitetnosti, ostinata su kod njega postojana, kao i ponavljanja određenih fraza. Sve to čini njegov glazbeni jezik bliskim slušatelju čije je suvremeno uho dosada svašta čulo, usput mu otkrivajući i neke nove smjerove u kojima je glazba početkom ovoga milenija krenula.
Slojevito uglazbljena Paraćeva Judita
Libreto temeljen na Marulićevom epu priredio je sam skladatelj u suradnji s Tonkom Maroevićem, a uglazbljenju teksta pristupio je izrazito slojevito. Pažljivo smješteni naglasci ne ostavljaju prostora za dvostruke konotacije u specifičnom naglašavanju arhaičnoga jezika, dok, primjerice, ponavljanjima pojedinih fraza ili još sitnijih glazbenih cjelina naglašava ključne elemente libreta, kao što je to slučaj u prizoru Olofernovih vojnika u drugome činu.
Kritike se najčešće pišu o premijerama. No ovaj put učinio sam iznimku pa otišao tek na treću izvedbu (8. listopada) / Foto: Mara Bratoš
Dramaturški gledano, Frano Parać u dva je čina ukupnog trajanja od osamdesetak minuta stvorio vrlo kompaktno i jezgrovito djelo s logičnim slijedom prizora u kojima se, gledajući izvana, ne događa mnogo. No pogled iznutra ono je što je prebacio na izvođače, kako pjevače, tako i svirače, koji svojim interpretacijama moraju podcrtati psihološka stanja kroz koja prolaze likovi, ne samo naslovna junakinja, nego i Betuljani, transformirajući se iz zabrinute gomile u onu koja slavi svoju junakinju.
Tu bi doduše trebala pomoći i režija, no scensko čitanje Snježane Banović potpuno je bespomoćno. Zborski prizori mahom daju dojam oratorijskoga tumačenja slika, a kad se nastoji dinamizirati zbivanja, nastupaju plesači (u koreografiji Blaženke Kovač Carić) plešući oko stola i na njemu. Inovativnim režijskim rješenjima u ovoj predstavi naprosto nije bilo kraja, naročito kada se dinamičnost postizala uglavnom korištenjem zakretne pozornice.
Foto: Mara Bratoš
Retro?
Iznimnoj jednostavnosti scenografije Zlatka Kauzlarića Atača i sjajnome svjetlu Denija Šesnića snažno je kontrastirala kostimografija Dženise Pecotić, koja je zapela u nekim davnim vremenima, s pristupom u kojem je princip „manje je više“ očito bio negdje na godišnjem odmoru. Dodamo li tome još statičnu režiju, na programu je prava retro predstava; i to ne ona koja se osvrće na prošlost kroz naočale suvremenosti, nego je jednostavno prekrivena debelim slojem prašine i pripada u neko drugo vrijeme. Tehničke greške poput smještanja likova na dijelove pozornice u kojima ih slabije čujemo ne treba niti spominjati.
Foto: Mara Bratoš
Feministička čitanja u slučaju Judite su neizbježna, pa se na početku predstave pojavljuju i likovi dviju feministica, Glorije Steinem i Dorothy Pitman Hughes, prema tvrdnjama redateljice u tekstu programske knjižice. Taj potez, naravno, nije nimalo očit običnome gledatelju koji ne mora pročitati taj tekst, nego imamo naizgled dvije obične posjetiteljice „muzeja“ koje se na početku predstave dive novome svečanom zastoru. Istovremeno publika sluša snimku kudikamo važnije Marulićeve posvete koju je sjajno interpretirao Zlatko Crnković. Specifično redateljski umetnutih feminističkih trenutaka u operi ako je i bilo, prošli su nezamijećeno. O feminističkom aspektu Judite doista treba raspravljati, ali možda na spretniji i suvremeniji način.
Foto: Mara Bratoš
Glazbene snage
Ansambl predstave, srećom, nije bio ometen režijom. U naslovnoj je ulozi bila nacionalna prvakinja, mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović. Iz njezine vokalne interpretacije bilo je očito da je riječ o zahtjevnoj mezzosopranskoj ulozi koju je vješto savladala. Ujednačeni registri i zvonke visine bili su sjedinjeni s dobrom glumačkom interpretacijom, koja je izvrsno podcrtala lik Judite, naročito njezinu zabrinutost, previranja i naposljetku odlučnost u izvršenju nauma.
Foto: Mara Bratoš
Također nacionalni prvak, bas Ivica Čikeš, neprikosnovenim je raskošnim i snažnim tonom vrlo brzo zavladao scenom u trenutku svojega zapravo kratkoga nastupa. Impresivan je bio i tenor Roko Radovan kao Akior kojega je osim moćnoga kristalno jasnoga glasa odlikovala i sjajna dikcija s pažnjom posvećenom ispravnim naglascima arhaičnoga teksta. Stjepan Franetović nastupio je kao Ozija, a Siniša Štork kao Eliakim.
U interpretacijama neobičnih zapjeva našle su se Ivana Lazar koja je tumačila Rutu te Dina Jularić Ivančić kao Abra. Ivan Šimatović bio je Vagav, a Lovre Gujinović i Damir Klačar tumačili su dvojicu svećenika.
Foto: Mara Bratoš
Orkestar Opere HNK u Zagrebu pod ravnanjem Ivana Josip Skendera uspješno je plovio partiturom, katkad pokrivajući soliste na sceni preglasnim sviranjem. Ipak, urednost i čista intonacija bili su zamjetni. Zbor Opere (pripremio ga je Luka Vukšić) pjevao je s jasnom dikcijom i lijepim tonom, no muški zbor u drugome činu bio je dražesno izgubljen u multitaskingu pjevanja i „pljeskanja“ koji zahtijeva partitura, čemu su vjerojatno doprinijeli ridikulozni scenski pokret i nezgrapni kostimi.
Foto: Mara Bratoš
Praizvedena prije 24 godine, Judita Frane Paraća odoljela je zubu vremena i profilirala se u jedinu suvremenu hrvatsku operu koju se višekratno postavlja na domaćim pozornicama. Nije to bez razloga — ona to doista i zaslužuje s obzirom na vješt spoj teme, predloška, teksta i glazbe. Kvazidistopijsku, statičnu i zastarjelu zagrebačku režiju Judita ipak nije zaslužila.
