PROMOCIJA ZBIRKE DRVO
Gibonni bez glazbe
U zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 29. studenog, održano je predstavljanje knjige Drvo, zbirke kratkih priča nastalih prema pjesmama koje je napisao Gibonni
Zbirka priča Drvo nastala prema Gibonnijevim pjesmama
„Glazbeni stihovi i melodije upišu se u ljude kao odgovor u nekom važnom trenutku njihova života. Traju takvi dugo i prenose se. Prenošenje može biti i sasvim stvarno – kad pisac prenese osjećaj iz pjesme u svoju priču, pjesmu ili esej. To postaje onda posebna vrsta razgovora s otpjevanom pjesmom. Ova knjiga zbirka je takvih tekstova. Tekstova koji su nadahnuti pjesmama Zlatana Stipišića Gibonnija”, uvodne su riječi priređivača i urednika Đorđa Matića koji je na zagrebačkoj promociji rekao kako se ova knjiga mogla pojaviti i ranije s obzirom na to kakva poetska djela stvara Gibonni i koliko je zapravo promijenio pravila pisanja takvih tekstova kod nas. Ako bismo se pitali bi li njegove pjesme mogle stajati same, kao poezija, Matić objašnjava da je Gibonni podigao kantautorstvo na jedan viši nivo: “Od te trostrukosti, nijedan se dio ne može preskočiti – glazbena umjetnost, tekstualna, ali i izvođačka – onaj dio sugestivnosti izvedbe.”
Prvi tekst koji je potaknuo Matića da pokrene ovaj projekt napisao je Miljenko Jergović. “Udica” je bio ogled o toj pjesmi koji je uhvatio jednu višu ideju uzaludnosti gubitaka života u ratu, a kad se pojavio tekst “Kiša” Dejana Stojiljkovića, Matiću su stvari postale jasne. Okupio je vrlo različite autore, pri čemu su mu posebno pomogle Sanja Baković i Ana Brnardić, a Naklada Ljevak je odmah pružila podršku.
Uz Matića, Gibonnija i već spomenutog Jergovića, knjigu su predstavile i književnice Korana Svilar, Ivana Šojat i Staša Aras.
Jergović je za Gibonnija izjavio da je jedan od onih umjetnika kod kojih nećeš govoriti o tome kakav glas ima, ili o njegovoj interpretaciji, nego ćeš biti začuđen time koliko mu je to prirodno stanje.
Knjigu otvara priča Korane Svilar “Marino del mare” nadahnuta “Cesaricom” koja je ujedno i početak Gibonnijeve estetike kakvu danas poznajemo. „Kada je “Cesarica” izašla, ja napola nisam razumjela o čemu on to pjeva, što je on njoj napravio, spava li ona, je li umrla… Točno se sjećam toga da mi nije bilo jasno, ali ta pjesma kao da pripada usmenoj književnosti. Ona toliko diše s narodom u Dalmaciji”, objasnila je Svilar svoj izbor.
“Mali zeko” Staše Aras nastao je prema pjesmi “Vesla na vodi” i iako ima crne elemente, ima i humorni ton. “Naravno da sam za Gibonnija znala i slušala ga, ali nikada namjerno. Od njega se ne možeš obraniti ako živiš u Dalmaciji”, nasmijala je Aras sve okupljene te ispričala kako nije pratila njegov glazbeni put, ali da je odlučila sudjelovati u ovoj zbirci i preispitati zna li doista njegovu poetiku.
Matić je otvorio i temu snobizma spram Gibonnijeve poetičnosti u književnoj, ali i u glazbenoj zajednici. Za pčelu u žlici čaja Balašević je svojevremeno rekao da je to najbolji stih napisan u posljednjih trideset godina u primijenjenoj poeziji. “Nije to snobizam prema Gibi, to je naprosto snobizam kao takav. Taj snobizam bi postojao i prema Arsenu Dediću da jednog dalekog davnog dana nije došao Igor Mandić i rekao da će polomiti kosti svakome tko ne prizna da je Arsen Dedić genije! I otad je za hrvatsku poeziju Arsen Dedić kanon! To je naprosto tako”, ispričao je Jergović. Naglasio je kako je ovo knjiga strahovito šarenih autora što ju čini dragocjenom, a zatim objasnio kako svaki ozbiljan kantautor, ako je dobar, zapravo piše dvije vrste tekstova. Mnogo češće piše songove, a mnogo rjeđe takozvanu pravu poeziju: „Doživio sam dokaz crno na bijelo da je “Udica” pjesma i ozbiljna poezija. Na internetu se pojavila nova verzija “Udice”, recitacija Marijana Bana. To zvuči tako neviđeno dobro i tako užasno potresno da ti zapravo odjednom tu istu pjesmu čuješ na treći način. Prvi put si čuo Gibonnija kad ju je pjevao, drugi si je put zadivljeno čitao, a treći put, vidjet ćeš kad čuješ, slušaš je od Marijana Bana i kažeš – j*bote, ovo je sve!”
Gibonnijevo stvaralaštvo ima neki kontra-domino efekt, objasnio je Matić. Ako se domina ruše, kod Gibe se prvi domino podiže pa ga slijedi drugi. Tako njegovo stvaralaštvo nadahnjuje druge autore.
Ivana Šojat, koja je napisala priču “Udica”, napravila je jednu zanimljivu analogiju. Nju je Gibonni podsjetio na Skandinavce i njihovu Kalevalu, narodni ep. U kršćanstvu je Bog stvarao svijet riječju, a kod Skandinavaca pjesmom, gdje veliki čarobnjak hoda i stvara pjesmom. “Ja vjerujem da jezik ima sedmu funkciju, magijsku. Jezik stvara novu stvarnost. Jezik gradi. On ne izrasta iz stvarnosti, nego je on iznad nje. On ima nešto gotovo božansko.”
Gibonniju je ova zbirka zapravo povratak na početne postavke. Ispričao je svoje iskustvo prvog doživljaja Zagreba kroz pjesme Azre i Haustora i koliko mu je ono i danas ostalo toliko upečatljivo. “Pjesma je kao platno koje imaš u glavi, gdje si ti sam svoj režiser, gdje je stih samo nekakav ključ koji otvori vrata od kinooperatera. To je ono najljepše. S ovom knjigom ste mi napravili toliko ljubavi jer se ja susrećem sa svojim stihovima koji nemaju veze sa mnom! Znate da je moj apel bio da ne spominjete mene nego da idete za sobom. Što smo dalje bili od moje prve ideje, to je bilo bolje”, rekao je vidljivo dirnut Gibonni. “Ja sam čovjek koji u svojim pjesmama nije želio pametovati. Često se u pjesmi prepuštam nečemu čemu nema opravdanja. Ja krenem u pjesmu i ne znam kamo ona vodi. Dokle god ne znam kud ona vodi, ona je meni draga. Ne želim znati. Volim lunjati!”
Zbirka Drvo nosi ime posljednje Gibonnijeve pjesme koja ima četrnaest strofa. Na Matićevo pitanje tko još radi takve pjesme za radio, Gibonni se našalio: “Optimisti!” Ona je poput neke sinteze ili testamenta, gleda u prošlost koja je starija od pamćenja i gleda u budućnost koja je s one strane, metafizička, a sve kroz metaforu stabla. Njen je tekst sada prvi put objavljen u ovoj knjizi koja svojim granama sada povezuje dvadeset i šest autora.
Abecednim redom, oni su: