Gibonni u Klubu Komedija: Kad smo nasamo s njim...

Gibonni je u zagrebačkom Klubu Komedija održao intiman nastup za samo dvjestotinjak ljudi

Umjesto “tražila se ulaznica više”, za Gibonnijevo gostovanje u Klubu Komedija točnije bi bilo napisati kako se “tražio koncert više”. Nakon što je najavljen, koncert je rasprodan u nekoliko minuta, a da su htjeli, splitski kantautor i njegov management mogli su napraviti i višetjednu rezidenciju u klubu kojeg je, za ovu priliku, ispunilo dvjestotinjak najbržih.

Ima nešto u malim klubovima što i najveće tjera na povratak u “školske klupe” – YouTube je pun snimki u kojima se Bruce Springsteen penje na pozornicu neke ocvale birtije u Jerseyju i džema rock klasike s lokalnim gažerskim bendom ili Paul McCartney koji, dan prije nastupa na Glastonburyju, odradi klupsko zagrijavanje za par stotina sretnika u seoskom pubu. Gibonni sigurno nije imun na zavodljivost klubova i prisnost s publikom koja, udaljena tek metar od pozornice, postaje gotovo pa pridruženi izvođač.

Takvi nastupi su uvijek prilika i za poigravanje s pjesmama i repertoarom, pa je ovaj put Gibonni na pozornicu izašao u pratnji benda koji će te večeri, kako je najavio, “postaviti eksploziv pod temelje njegovih pjesama”. Postavu tih glazbenih “pirotehničara” činili su Darija Hodnik Marinković (prateći vokal), Branimir Gazdik (bubnjevi), vječno nasmijani Marko Ramljak (violina), Renato Švorinić (bas gitara) i Matija Dedić na klaviru, a zajedno su, prisjetio se Gibo, zadnji put nastupali “u prvim satima korone”.

Već u uvodnoj “Nisi više moja bol” dalo se naslutiti kakve nas izvedbe čekaju: glazbenici su odlučili ogoliti sve produkcijske slojeve i svesti pjesme na najmanju moguću mjeru primjerenu prostoru i prilici. Tu smo se ponovno uvjerili u autorstvo Zlatana Stipišića Gibonnija koje funkcionira i bez ikakvih vatrometa, video zidova i vojske glazbenika na pozornici. Međutim, Gibonni je i veliki fan svojih kolega na bini stoga im je često tijekom večeri otvarao glazbeni prostor – nakon ukusnog klavirskog uvoda “Cesarice”, zamolio je Matiju Dedića da ga ponovi još jednom jer je toliko uživao u njemu!

Uz najbolje “bokune” iz njegovog kataloga, dobili smo i Gibin stand-up specijal kojeg je intimna atmosfera inspirirala na izrazito nadahnute najave pjesama i prisjećanje na brojne anegdote iz karijere. Saznali smo tako ponešto o njegovim brojnim nadimcima u djetinjstvu, filozofiji grafita u splitskoj četvrti Spinut, estetskim navikama na javnim bazenima osamdesetih godina i savjetima za bračni život. “Nemojte ovo snimat, neka nešto ostane i među nama”, zamolio je Gibo publiku kojoj je, između ostalog, demistificirao i svoj odnos s Oliverom Dragojevićem: “Oliver bi me nazvao na telefon, “alo, oš mi dat pismu?”, “alo, oću”, “aj bog” i to je to, nema tu neke velike mistike”.

Publika u Komediji počašćena je nekoliko izleta izvan ustaljenih koncertnih set lista: Arsenu Dediću poklonio se izvedbama pjesama “Ne plači” i “Loše vino” koju je snimio na svom albumu “Ruža vjetrova” 1996. godine. Za “Žeđam” smo saznali da je među njegovih pet omiljenih pjesama, dok je emotivna izvedba “Tajne vještine” s albuma “Mirakul” oduševila prisutne, kako ispred, tako i na pozornici. Rijetko izvođene pjesme, improvizacije, spontani trenuci i komunikacija s publikom – to su momenti zbog kojih ovakvi koncerti ulaze u antologiju.

“Nama sad na papiru piše “bis”, ajmo zajedno odlučit šta ćemo”, rekao je Gibonni spustivši se u publiku koja nije propustila uhvatiti pokoji selfie ili autogram, a nakon “Lažu fotografije” i “Oprosti”, večer je zaključena zajedničkom izvedbom “Činim pravu stvar” benda i publike. 

Ovaj nastup označio je, između ostalog, i ozbiljnu kandidaturu Kluba kazališta Komedija za vodeće mjesto u strogom centru Zagreba kada su u pitanju ekskluzivne svirke velikih (i ne isključivo) hrvatskih zvijezda. Publika, među kojom se te večeri našla i ministrica kulture i medija RH, željna je ovakvih jedinstvenih programa namijenjenih glazbenim sladokuscima i onima koji, školskim rječnikom, “žele znati više”.

Komediji želimo da ne posustane u svojoj ideji, a Gibonniju da ne odustane od ovakvih formata, pa – zašto ne? – i za neko naredno diskografsko izdanje.