Odličan orkestar i raznoliki glasovi

Iako je riječ o autorskom festivalu, osvrt na nastup Simfonijskog orkestra HRT-a, održan na Glazbenoj tribini u Osijeku, otvaramo samim ansamblom, dakle, orkestrom – i to s punim pravom. Na ovogodišnju Tribinu Simfonijski orkestar HRT-a stigao je spreman i motiviran. Predvođen jednako spremnim i motiviranim Stjepanom Vugerom. Predstavio je bogat i raznolik program, izvedbeno i stilski zahtjevan, u potpunosti opravdavši pozivnicu na festival, vlastiti status, subotnji termin, interes publike, poslanje i razlog postojanja.

Simfoničari potvrđuju dobru formu, a mladi maestro učinio je sve da se ta kvaliteta jasno čuje i u slavonskoj metropoli.

Simfoničari potvrđuju dobru formu, a mladi maestro učinio je sve da se ta kvaliteta jasno čuje i u slavonskoj metropoli. Orkestar je svirao uvjerljivo i angažirano, dok je Vuger ravnao i usmjeravao sigurno, i sve je to ostavljalo dojam prilično uigrane ekipe, svjesne zajedničkog cilja i načina kojim će ga na koncu postići.

Foto: Dubravka Petrić

Program je također bio motivirajuć, raznobojan i slojevit – taman onakav kakav bi na Tribini i trebao biti: na početku kasno djelo Stanka Horvata, potom zrelo ostvarenje Milka Kelemena, a zatim i signature skladba „posljednjeg horvatovca“ Vjekoslava Nježića. Slijedilo ih je ostvarenje Jurja Marka Žerovnika, odabrano pozivnim natječajem, a na kraju i skladba Lukše V. Montane, odabrana natječajem GTO-a za mlade autore.

Horvatov ditiramb

Dithyrambos je kasni plod Horvatova opusa. Napisan 2004., praizveden na Muzičkom biennalu 2005., u Horvatovu stvaralaštvu pojavio se nedugo prije skladateljeva odlaska.

Horvatov ditiramb ozaren je kasnim bojama simfonijskog orkestra, hvalospjev tome vječnom predmetu skladateljskih želja, obavijen tamnim tonovima Horvatova ekspresiviteta. Kada piše o instrumentalnoj glazbi, Nikša Gligo posebno ističe „Horvatovu sposobnost vladanja zvukom“, za koju smatra da je kod slušanja „nametljivija od kompozicijsko-tehničkih postupaka”. Dithyrambos je dobar primjer za to.

U tom smislu skladba bi se čak mogla smatrati i „Horvatovim lontanom“ – neka slična atmosfera „izdaleka“, ispunjena čulnošću i suspenzijom, definira oba ova ostvarenja. Samo što je ovaj Horvatov lontano, dakako, ostvaren prepoznatljivo horvatovskim modelima, postupcima i jezikom.

Foto: Dubravka Petrić

Horvat je bio podjednako fasciniran nepreglednom orkestralnom paletom, kao i bojom te izražajnošću svake sastavnice tog velikog izvedbenog aparata. Njegov učenik Vjekoslav Nježić prisjetio se godinama kasnije kako su na nastavi tragali za „argentnim“ tonom u klarinetu, a svaki takt Horvatova orkestalnog ditiramba potvrđuje njegovu fascinaciju.

Osim toga, Horvat je bio veliki ljubitelj poezije (N. Gligo), a ta činjenica nije se samo prelila u njegovo vokalno stvaralaštvo, koje čini glavninu njegova opusa. „Poetičnost“ je, očigledno, odredila i samu narav njegove izražajnosti – slikovite, deklamativne, s punu velikih gesta. U Dithyrambosu takvih je gesta ipak manje; ondje su one suspregnutije, zatomljene u liričnosti.

Dithyrambos pritom potiče i na misao da je ta ista poetičnost, na osobit način, utjecala čak i na samu formu. Detaljnija analiza Dithyrambosa mogla bi ići tome u prilog.

Dirljivo je bilo ponovno čuti Horvatov ozareni simfonijski ditiramb – glazbu jednoga od onih koji su Tribinu svojim stvaralaštvom snažno obilježili

U večeri praizvedbe, prije dvadeset godina, Chikara Iwamura sa Zagrebačkim filharmoničarima postigao je tumačenje velikog intenziteta, bogatog zvuka, emotivnog naboja i dramatičnosti. To tumačenje zabilježeno je na nosaču zvuka Stanku, u sjećanje! (Cantus – HRT, 2015.). Izvedba Stjepana Vugera i Simfoničara HRT-a nije dosegnula tu razinu. Pa ipak, dirljivo je bilo ponovno čuti Horvatov ozareni simfonijski ditiramb – glazbu jednoga od onih koji su Tribinu svojim stvaralaštvom snažno obilježili, akademika i professora emeritusa čiji opus, zajedno s djelima nekolicine njegovih suvremenika, ubrzano odlazi u zaborav. A ne bi smio – u čemu bi i manifestacije poput Tribine trebale imati važnu ulogu.

Foto: Dubravka Petrić

Kelemenov Floréal

Za razliku od Horvatova ditiramba, Floréal Milka Kelemena izrasta poput biljke. Zahtjevnu partituru iz 1969. godine – bogatu teksturama, tehnikama, situacijama i stalnim promjenama – praizveli su 1970. u Washingtonu članovi Contemporary Chamber Ensemblea pod vodstvom Arthura Weisberga.

Foto: Dubravka Petrić

Kelemenu nikad nije nedostajalo mašte u osmišljavanju novih boja, situacija i odnosa. Floréal je upravo takva kompozicija – glazbeno uzbudljiva, zvukovno vibrantna i dinamična. Makar Kelemen napominje kako naslov nije programska aluzija, njena „florealna“ narav snažno je označuje. Raste vitičasto, stalno omatajući i preplićući svoje instrumentalne dionice, neprestano stvarajući nove zvučne izdanke, izrastajući u najrazličitije oblike i smjerove.

Posebno su se istaknule solističke minijature, prije svega one oboe te klarineta

Simfoničari HRT-a iznijeli su Floréal s preciznošću i energijom, prateći svaki sloj i bogate teksture djela. Svaki instrumentalni „izdanak“ i preplet boja jasno je dolazio do izražaja i nije gubio na snazi, a orkestralna kohezija održavala je osjećaj da sve, bez obzira na stalne promjene, izrasta iz istog korijena – nezaustavljivo niče, omata se i prepliće.

Foto: Dubravka Petrić

Dojmljivi i dinamični bili su siloviti naleti tonskih boja, dobro pripremeljene situacije na rubu zvuka. Posebno su se istaknule solističke minijature, prije svega one oboe te klarineta. I u pojedinim sekcijama i u cjelini, orkestar je odlučno odgovorio na izazove Kelemenova Floréala, nudeći angažirano tumačenje.

Nježićev oblivion

Skladbu Traces (Oblivion of Sleep) Vjekoslava Nježića slušali smo ne tako davno, krajem 2024., u prethodnoj sezoni SO HRT-a. U tom smislu moglo bi se reći da ova skladba nije pala u „oblivion“.

Praizvedbu, kao i u slučaju Horvatove skladbe, priredili su 2001. Chikara Iwamura i članovi Zagrebačke filharmonije. Na autorskom albumu Vjekoslava Nježića tumače je Mladen Tarbuk i Simfoničari Hrvatske radiotelevizije (Cantus, 2019.).

Foto: Dubravka Petrić

Traces spada u onu skupinu skladateljevih ostvarenja, prilično brojnu, u kojoj se živi sloj izvođača na sceni nadograđuje arteficijalnim slojem elektronike. U Tragovima, elektronički sloj, prema riječima skladatelja, donosi dijelove njegovih prijašnjih kompozicija, preobraženih i distorziranih. Te kompozicije sada su samo tragovi – „sjene što čuče u ladicama“. Orkestar u toj interakciji djeluje kao budni glas koji odgovara na san u koji je „zapela“ elektronika.

Skladba se doima kao jedan kontinuirani sonoristični nokturno

Izvedba SO HRT-a naglasila je pojam obliviona, koji se reflektira kroz somnambulnu atmosferu. U svojoj metatekstualnosti – san nasuprot jave, prošlo nasuprot sadašnjem, neživo nasuprot živom, elektronika nasuprot orkestru – djelo se razvija filmski dramatično. Skladba se doima kao jedan kontinuirani sonoristični nokturno.

Foto: Dubravka Petrić

Ritmizirani gudači u središnjem dijelu mogu se tumačiti i kao hommage Stanku Horvatu; snažno prizivaju gudače iz ranije izvedene Horvatove skladbe. Isto se može reći i za bolni signal u trubi, dodatno naglašavajući vezu između učitelja i učenika. Hropac malog bubnja, kojim se djelo u snoviđenju elektronike zaključuje, glazbeno je sredstvo provjerenog učinka kojim Tragovi naposljetku ipak poniru u „zaborav“.

Žerovnikova saga

… kako se zove, tako i počinje. Juraj Marko Žerovnik svoju kompoziciju Fimbulvetr otvara jednako začudno, a pritom efektno, kao što to odražava naslov njegove skladbe iz 2023. godine. Fimbulvetr, objašnjava autor, dolazi iz nordijske mitologije te predstavlja dugu i tešku zimu. Skladbu je u Cankarovu domu praizveo Simfonijski orkestar Muzičke akademije u Ljubljani pod vodstvom Quentina Hindleyja. Odabrana je pozivom za ovogodišnju Glazbenu tribinu te je tako zaživjela i u izvedbi SO HRT-a.

Foto: Dubravka Petrić

U Fimbulvetru, velike zvučne mase sudaraju se i sukobljavaju u apokaliptičnom prikazu zimske oluje. Skladbe se razvija „poput vihora“, kako kaže autor – silovito i nezaustavljivo, s osjećajem elementarne nepogode.

Žerovnik u Fimbulvetru potvrđuje svoju bogatu imaginaciju u oblikovanju najrazličitijih orkestralnih efekata i tekstura, a ne ustručava se posegnuti ni za tonskim slikanjem.

Foto: Dubravka Petrić

Izvedba SO HRT-a potvrđuje i njegov izniman dar za razvijanje simfonijskog narativa. Kada bi djelo trebalo opisati pojmom, moglo bi ga se nazvati simfonijskom sagom. Glazba teče bešavno iz situacije u situaciju, dramatično goneći glazbene događaje.

Orkestralne senzacije nikad ne dolaze iz jednog smjera, nego salijeću slušatelja s različitih strana.

Posebno je uzbudljiv aspekt ritma, koji, i kada nije pregnantan, stalno „rola“ kompoziciju prema naprijed. Orkestralne senzacije nikad ne dolaze iz jednog smjera, nego salijeću slušatelja s različitih strana. Stoga je u djelu jednako uzbudljiva i brojnost događaja koji je slojevito prožimaju. Fimbulvetr je doista efektna i u mnogim pogledima vrlo uspjela skladba. Njena autora više ne bi trebalo nazivati mladom nadom hrvatske glazbe. Prije, on je činjenica koju treba uzeti u obzir.

Foto: Dubravka Petrić

Montanin capriccio

… neki su tu, dok drugi dolaze. Među njima dvojica su iz klase Ivana Božičevića s Umjetničke akademije u Splitu: Šimun-Čarli Botica i Lukša Vučić umjetničkog imena Lukša V. Montana. Obojica su prošle godine izašla iz školskih klupa, a već nižu raznolike i zapažene uspjehe.

Foto: Dubravka Petrić

Potonji je dobio priliku predstaviti se uz Simfoničare HRT-a praizvedbom svoje prve orkestralne skladbe – Menu pour orchestre capricieux.

Završni rezultat dinamičan je i zaigran orkestralni medley, efektna kompozicija koja se rado sluša

Za svoj orkestralni prvijenac, „s menija orkestalne glazbe“, Montana je odabrao uzore koji, očigledno, trenutačno oblikuju njegov glazbeni imaginarij. U razgovoru uoči praizvedbe istaknuo je impresionizam, francuske autore i Stravinskog, dok se u orkestraciji ugledao, kako kaže, na „holivudski stil“. U završnom dijelu njegova orkestralnog capriccia jasno se mogu osjetiti i blizina Priče sa Zapadne strane, stil sviranja velikih američkih orkestara, Leonard Bernstein i tradicija amerikanštine.

Foto: Dubravka Petrić

Montana je očigledno fasciniran tim svijetom zvuka. Osim toga, u baratanju orkestrom vrlo je vješt i pritom neupitno muzikalan. Raznolike utjecaje koje ne skriva, provukao je kroz filtar vlastitog ukusa i poimanja glazbe. Završni rezultat dinamičan je i zaigran orkestralni medley, efektna kompozicija koja se rado sluša.

Njegovi interesi su široki, a uspjesi u području primijenjene glazbe već sad privlače veliku pozornost. Gledajući razvoj koji je već vidljiv – tko zna gdje će mu biti kraj.

Foto: Dubravka Petrić

U glazbi za koncertni podij, da se poslužimo američkom nomenklaturom, također je načinio uspješan prvi korak. U njemu čujemo uzore, ali naslućujemo i samog Montanu.

Ako se nastavi i njome ozbiljno baviti, u godinama koje slijede bit će zanimljivo pratiti kako će se i na tome području nastaviti razvijati te, prije svega, kako će oblikovati svoj vlastiti glas.

Foto: Dubravka Petrić

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a