Glazbena tribina u Osijeku: Suvremeni repertoar za tambure

Tambura – instrument s kojim je upoznat doista svaki stanovnik Hrvatske, bio glazbeno obrazovan ili ne. Na manje ili veće ansamble tambura do sada smo nailazili po kafićima, svadbama, na televiziji i raznim festivalima tradicijske ili popularne glazbe. Svirači mogu i ne moraju biti formalno glazbeno obrazovani, a ujedinjuje ih jedno: ljubav prema ovom instrumentu i njegovom repertoaru koji je vezan uglavnom uz zabavnu sferu.

Upravo sam navela tipično poimanje tambure zbog kojega se o ovom instrumentu razvijaju razni stereotipi. Situacija se potencira 2016. otvaranjem modula tambure u Zagrebu te 2017. godine kada se u Osijeku otvara studij tambure, kao prvi takav u Hrvatskoj i u svijetu, što je izazvalo kontradiktorne stavove profesionalnih glazbenika. Samo dvije godine kasnije i Muzička akademija u Zagrebu službeno oformljuje diplomski studij tambure. Tijekom trajanja Glazbene tribine u Osijeku mogli smo iz novog kuta propitati sve dosadašnje stereotipe, a pravo je pitanje i je li se nešto promijenilo zahvaljujući inovativnom te hrabrom repertoaru ovogodišnjeg izdanja ovog festivala.

Kontekst

O kojim se ovdje stereotipima radi? Razgovarala sam s mag. tambure Markom Blaškovićem, jednim od polaznika studija tambure prve generacije koji ove godine postaje i jedan od prvih magistara muzike na tamburi, a diplomirao je u klasi doc. art. Siniše Leopolda u Zagrebu.

Tijekom svojeg glazbenog obrazovanja osvaja brojne prve nagrade i priznanja, no bez obzira na ove mnogobrojne uspjehe, susreće se s raznim komentarima kolega glazbenika, a jedan od najčešćih je: Tambura je primitivan instrument, zašto se time baviš?

Upravo je ovaj grubi komentar odlično ishodište istraživanja, odnosno potrage za odgovorom zašto se tambura poima kao „primitivan“, čak i nepotreban instrument u formalnom glazbenom obrazovanju. A odgovor je jednostavan: ovaj je instrument omalovažen kao „instrument kafića, pijanih svadbi, jednostavnih melodija“ i zbog toga – smatraju oni koji ga nazivaju „primitivnim“ – za njega nema mjesta u klasičnoj umjetničkoj glazbi. Odnosno, njegov kontekst kao da nije „dostojan“ umjetničke glazbe i to je prvi razlog zašto se on, nažalost, poima na ovaj način.

Ono što Marko izuzetno dobro zamjećuje jest da, osvrnemo li se na povijesne činjenice, gotovo svaki instrument izrasta u određenom „pučkom kontekstu“ te je u jednom momentu bio vezan uz neki tip popularne kulture, popijevke ili seoske zabave, počevši npr. od violine koja je danas izrazito cijenjen instrument umjetničke glazbe, iako se i njezin tradicijski pandan i dalje pojavljuje u raznim kulturama. Pitanje je samo koliko je vremena potrebno da se određeni instrument otrgne od svog primarnog konteksta i počne promatrati kao puko glazbalo, bez obzira na tradicijski kontekst koji možda supostoji.

Repertoar

Marko Blašković nastupio je na Glazbenoj tribini i kao solist i kao član čak dva sastava na dva koncerta: Tamburaškog orkestra HRT-a i Zagrebačkog kvarteta tambura kojeg je sam i osnovao. Već više puta usputno spominjem tipičan repertoar za tambure, no ono što se moglo čuti na oba spomenuta koncerta bilo je sve samo ne to. S jedne strane, mogle su se čuti skladbe vodećih hrvatskih ličnosti tamburaške i tradicijske glazbene scene, poput Siniše Leopolda, Tomislava Uhlika i Adalberta Markovića. S druge strane, na programu su se našli i skladatelji suvremene umjetničke glazbe, poput Mladena Tarbuka, Ive Josipovića, Berislava Šipuša, Andysa Skordisa, Laure Mjeda Čuperjani i drugih. Riječ je o izvedbama ili praizvedbama skladbi nastalih u 20. i 21. stoljeću, a ono što se u njima moglo uočiti dvostrani je pristup: jedan je onaj koji uzima u obzir kontekst tambura i referira se na tradicijsku glazbu, a drugi je onaj koji taj kontekst ignorira djelomično ili u potpunosti. Bilo je zanimljivo primijetiti da su kompozicije doista bile različite i bilo je vrlo jasno koji je skladatelj odabrao prvi, a koji drugi pristup. Posebno je zanimljivo što su se kod nekih kompozitora stilske značajke njihovih skladbi za tamburu razlikovale od onih kakve inače njeguju u svojim drugim skladbama zbog odabira prvog pristupa.

Repertoar tambure je do sada uobičajeno vezan uz tradicijsku glazbu, a repertoar umjetničke glazbe za ovaj instrument prije 20. stoljeća ne postoji.

Od osnutka studija tambure on je nužan te nastaju brojne prerade djela klasičnog repertoara. Čini se da je upravo manjak repertoara originalno pisanog za tradicijske instrumente drugi razlog zašto ih ponekad profesionalni svirači „klasičnih“ instrumenata smatraju manje vrijednima.

Osim toga, ako zavirimo u povijest, svaki instrument koji nije bio uključen u neki tip sastava umjetničke glazbe doživljava problem manjka repertoara pa tako i osudu da je manje vrijedan iz perspektive dijela glazbenika obrazovanih u sistemu zapadne klasične glazbe. Primjer ovakvog instrumenta je, uz tamburu, i harmonika.

Diplomirani dirigent i harmonikaš, Stjepan Vuger, također sudjeluje na ovogodišnjoj Glazbenoj tribini u Osijeku. Zanimljivo je njegovo pitanje je li harmonika na program smještena uz tamburu jer je smatrana tradicijskim instrumentom? Harmonika je svoju povijest asimiliranja s klasičnim i modernim repertoarom definitivno već zaključila prije 50-ak godina kada se oko ove tematike dizala prašina u jednakoj razini kao i danas oko tambure. O tome koliko doista u praksi dolazi do širenja repertoara, Stjepan mi daje jedan izrazito zanimljiv primjer: prije 10-ak godina osniva se odsjek za harmoniku na ljubljanskoj akademiji te u tom periodu nastaje čak 30-ak novih skladbi za ovaj instrument (!).

Koncert Cantus Ansambla u koji je uključena harmonika, pa tako i Stjepanov nastup, našao se doista u centralnom dijelu čitave Tribine. Tom su se prigodom izvela djela Pétera Eötvösa, Sofije Gubajduline i Juraja Marka Žerovnika, a praizvele su se naručene skladbe Marka Bertića i Ante Knešaureka. Srećom, zaključuje Stjepan, harmonika je postala izrazito popularna među suvremenim kompozitorima tako da ciljano širenje repertoara i nije toliko potrebno. Pitanje je jedino koliko će godina trebati proći da se i tambura na sličan način etablira na pozornicama umjetničke glazbe, bez velikog podcrtavanja da se ona ondje nalazi poput kakvog kurioziteta?

Fenomen Andys Skordis

Uz sve navedene koncerte, treba svakako istaknuti i nastup dua Hojsak & Novosel u kojemu se doista na specifičan način pristupa tradiciji koja je spojena sa suvremenim glazbenim izričajem u kojemu je zamjetan i utjecaj suvremenog jazza.

Poseban pristup tamburi imao je i skladatelj uključen u „projekt tambura“ koji jedini nije iz Hrvatske ili regije. Radi se o ciparskom skladatelju Andysu Skordisu koji je napisao skladbu Sisomo…Nitse 2019. godine za MBZ. Taj skladatelj ranije nije bio upoznat s tamburama, a rezultat je kompozicija koja je u potpunosti neopterećena predrasudama pisanja za tamburaški sastav i tradicijom. Štoviše, svirači i publika su i 2019. i sada izrazito pozitivno reagirali na ovu svježu i inovativnu skladbu.

Problem konteksta i repertoara tambura moguće je riješiti, a to je pisanjem novog repertoara, uz oslonac na tradiciju ili ne te aranžiranjem postojećih skladbi za tamburaške sastave.

Ostaje jedino nada da će s vremenom, zbog porasta repertoara i pojave nove prakse sviranja tambure, baš kao što je to bio slučaj s harmonikom, nestati i predrasude o ovom instrumentu doista bogatih izvedbenih mogućnosti.