Grše za sve generacije!

Grše je održao koncert na rasprodanim splitskim Gripama u subotu, 30. studenoga

Što se to događa?! Unatoč nekim vrlo eksplicitnim stihovima Gršinih hitova, previše je punoljetnih, očekivalo bi se – odgovornih, ljudi dovelo svoju radikalno maloljetnu djecu na koncert Grge, ali ne lektirnog Čvarka, već Šipeka, kojeg su ova očito već „popila” doma kao topli kakao prije spavanja, na koje jučer nisu išla nimalo rano. Ništa „Zeko i potočić”, ma kakvo kazalište lutaka – glanc nova generacija malih Hrvata imala je zadnjeg dana studenog 2024. svoju (t)rap groznicu subotnje večeri na koncertu koji je potrajao do – ponoći. Znao sam da slušaju Miju Dimšić i Baby Lasagnu, ali ovo me doista zateklo. Pribrojimo li im tinejdžersku publiku, a i ta je, onako od oka, masovno bila bliže svojoj trinaestoj nego devetnaestoj godini, moglo bi se reći da smo, parafrazirajući Jona Landaua, sinoć na Gripama vidjeli budućnost hrvatskog (t)rapa, samo bude li Grše znao zadržati pozornost vrtićkog naraštaja i nešto starijih maloljetnika kako budu rasli. 

Prvi redovi…

Trenutno nema zime za njega – u legendu je već ušla Šipekova dominacija na „hrvatskoj” Billboardovoj top listi, kojom inače haraju Srbi, a koja je vrhunac bila dosegla prošlog ljeta, kako brojem „ulaza” tako i pozicijama. K tome je prvi po broju mjesečnih slušatelja na Spotifyju s njih 697,5 tisuća, što je deset puta više nego u proljeće 2022. godine, kada je prvi put ušao na „Croatia Songs” s „Highlifeom” – toliko je u međuvremenu ekspandirao na sceni. Ozbiljan igrač, da ne kažem fenomen!

Pune Gripe

Za vratom mu diše eurovizijski moralni pobjednik Marko Purišić (644,8), treća je postojana Severina (577,4), potom ulijeće Gršin žanrovski srodnik Hiljson Mandela (330,9) pa tek onda slijede Jelena Rozga, pokojni Oliver, Thompson…, a zanimljivo je da su pri vrhu i Miach i Vojko V. s više mjesečnih „streamanja” od Graše, Gibonnija, Miše Kovača… Tektonski „poremećaji” u hrvatskom mainstreamu nezaustavljivo su krenuli, donedavno gotovo nezamislivi.
Zadržimo se malo na gornjem popisu: na njemu je čak troje korisnika „usluga” istinskog demiurga najsuvremenije glazbene produkcije u Hrvata, vrlo mladog Mihovila Šoštarića Lockrooma (24), bez čije „ruke” vjerojatno ni Vojko V. ne bi uletio na Billboardovu ljestvicu s „Mammacitom”, najvećim mu hitom s albuma Dvojko. 

Lockroom se osobno našao za miks-oltarom u središtu pozornice na Gripama („ordinarnih” svirača ikakvog banalnog instrumenta na njoj, naravno, nije bilo), a Grše mu je izrijekom odao počast kao autoru svih instrumentala za njegove tekstove, titulirajući ga kao „živo srce hrvatske glazbe”, dodajući da je „sve što slušate on radio…”. Dakle, djeco, ako vam se sviđa sav taj Gršin „beat na moru”, morate znati da ga je zapravo kreirao novovjeki Tonči Huljić hrvatskog popa (u komercijalnom smislu), najšire žanrovski shvaćenog. Naučit ćete to, valjda, do kraja osnovne škole, iako ni do mature neće biti kasno.

Nego, vratimo se mi na Gripe, gdje sam došao da prvi put Gršu čujem uživo, dugo nakon što me bio kupio izvrsnim drugim albumom Platinum, kojeg sam u Slobodnoj Dalmaciji uvrstio među deset najboljih domaćih u 2021. godini. Jako bih volio da sam na ovom koncertu s njega mogao čuti „Zenit”, pjesmu na koju bih upro prstom ako biste me baš pitali koju bih stavio na vrh osobne top liste by Grše. Totalno u opozitu s njegovim recentnim i kurentnim odama potrošačkom hedonizmu, seksu i alkoholu „in da club”, ova mračna HC reperska „lavina” imponira i tekstom i snagom produkcije više od svih najvećih Gršinih lakih hitova iz ove godine na izmaku u kojoj je do kraja dokazao da zna ‘di su pare’. 

Vojko i Grše

Hoću reći – ako si već triput izveo „Forzu”, gdje si najjaču reakciju publike zapravo iskamčio na kraju, dodajući joj refren „Sarà perché ti amo”, pa dvaput „Mammu Miu” i „Fantaziju” (šteta što se zbog upale pluća nije pojavila Miach), moglo se valjda naći mjesta i za ovaj i neke druge manje „zapaljive” vrhunce Gršine „zbirke poezije”, poput „Oca”, a umjesto, primjerice, izvedbe „Adrenalina” 30Zone, gdje je Grše kolaboracionist u repetiranju meni već dosadnih motiva iz njegovih vlastitih hitova: „Sad život La Miami / Kokteli ispod palmi / Pere me adrenalin / Dok grmi la Ferrari / Samo pare radim / Za drugo ni ne marim / Duge noći kratki dani / Tu se slavi, slavi, slavi”. Ajde, „Suzu” je očekivano izveo, nije da nije…

Grgo je s pozornice najavio „ostatak” svog trećeg albuma na proljeće 2025., iako je ovaj bio predviđen do kraja ove godine. Ostaje nada da si je uzeo vremena za uozbiljenje izričaja i da u tom „ostatku” sadržajno neće biti još više Miamija, Ferrarija, partyja, palmi, sunca i „kiše” para tempiranih za kapitaliziranje u idućoj ljetnoj sezoni… Ok, neka ima šta je tija, neka spava u Hiltonu, zaozbiljno il’ metaforički, ali ajmo sad nakon ovog komercijalnog tour de forcea nešto i za nas (pre)odrasle koji se ipak još trude biti u dosluhu s recentnijim kretanjima na domaćoj sceni i znaju poštovati kad u njima nađu nešto i za sebe, a ima toga kod Grše.

Da je Grše napuhao plastični zamak i stavio trampolin i tobogan u sredinu partera na Gripama, imali bismo precizniju „statistiku” publike jer bi se oko njih oduševljeno okupili svi klinci u dobi ispod 12 godina koji su došli na njegov splitski koncert. Nisam mogao nabrojati, ali po velikoj dvorani rasporedilo ih se toliko – ponegdje ozbiljno koncentriranih, pa i uz sam rub pozornice – da sam se osjećao kao Jeremija na dječjem rođendanu, onako „nezgodno ko zebra na Brionima”, čak i u usporedbi s godinama nekih od njihovih roditelja kojima bih mogao biti otac. Kao uostalom i Grši, koji je nešto mlađi od mog sina – tek toliko da znate s kim ovdje imate posla kao autorom teksta. 

Svakako, valja skinuti kapu produkciji i „dramaturgiji” koncerta na punim Gripama, sjajnim vizualima na video-zidovima, efektnim doprinosima gostujućih Vojka V., Pekija i TTM-a. Tenzija nastupa kojem je bila ambicija da bude „adrenalinski” od početka do kraja uspješno je održavana i odgovor publike bio je na ciljanoj visini, makar je nezgodno kad ga moraš pojačavati „staromodnim” talijanskim hitom, kao i s „Ništa kontra Splita”, „Dalmacijo”…, pa čak i „citiranjem” Bebekove „Da je sreće bilo”… Onda, jesmo li nove snage ili nismo?

Na ramenima pobjednika

Na treće „repete” „Forze” Grše je pozvao svoju ekipu iz VIP sektora na binu, pa sjeo kick-boksaču Plazibatu na ramena, raspašoj na najjače… Oni su nastavili u klubu u centru grada, pozvali su i druge, ali nadam se da ipak nijedno dijete iz publike nije i tamo dospjelo.  

Mislim, stvarno ne razumijem ove nove generacije… Roditelja.