Buntovnik s violončelom možda je – a možda i nije – ipak malo preambiciozno.

Nazvana je tako prva samostalna koncertna turneja Stjepana Hausera.

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

Hauser, do prošle godine s Lukom Šulićem slavni 2CELLOS, prije desetak godina doživio je sudbinski trenutak kad je odlučio kreirati novo glazbeno iskustvo izvan duge i jako, jako čvrsto etablirane tradicije funkcioniranja klasične, a dijelom i pop, i rock glazbe.

Od malih nogu spartanski je učio svirati svoj omiljeni instrument u strogim koordinatama institucija, naročito u Londonu. I kako to obično biva, kad je školovanje završio i pokupio pregršt nagrada na silnim natjecanjima, za sebe, violončelista, u tome nije vidio neku posebnu zanimljivu, kreativnu budućnost. A imao je gotovo enciklopedijsko poznavanje klasične glazbene literature i popularne glazbe.

Dapače, u konstelaciji postojećih snaga tradicije, njegova kreativnost nije imala nimalo svijetlu budućnost. No, kako je u sebi imao urođenu ljubav i pravu strast za violončelo, klasičnu i sve ostale vrste glazbe pa tako i za Michaela Jacksona, Hauser je sa Šulićem na dva violončela snimio obradu Jacksonove ”Smooth Criminal” i postao globalna internetska zvijezda.

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

Redale su se njihove verzije pop i rock hitova, nešto klasike, ali i prilično mnogo filmske glazbe. Na Morriconea su bili posebno slabi. Podršku im je dao Elton John i sve je počelo s rasprodanim Arenama diljem svijeta, nastupima u sidnejskoj Operi, Madison Square Gardenu, Royal Albert Hallu ili Areni u Veroni. Dobivali su komplimente od kritičara i klasične, ali i pop-rock glazbe.

Njihov pristup, koji nije bio ni ljigavi crossover, ni prosti i priprosti cover, izazvao je silnu pomamu masovne publike. Bili su prave pop zvijezde; financijski svima – a i sebi – jako unosni. Buntovni, dijelom zbog novog pristupa, a dijelom zbog samog ponašanja i, naravno, izgleda. Privlačni novim generacijama, naročito djevojkama i ženama, koje su u sebi imale tu urođenost srušenih granica žanrovske zadrtosti.

A bili su i vrsni svirači, prave instrumentalističke zvijezde. Znali su pomno izabrati pjesme iz kojih mogu izvući maksimum iz violončela, do tada još uvijek nepoznatog instrumenta u takvoj vrsti glazbe.

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

U program svojega prvog, spektakularnoga samostalnog showa, Hauser nije uvrstio niti jednu rock pjesmu. Ovom prilikom nije svirao Nirvanu ili AC/DC, ali je fascinantno iskazao sviračko umijeće posebnog stila, eklektično usklađivanje violončelističke pirotehnike, njegovu ljepotu i eleganciju, ali i rock mišićavost.

Rebel With A Cello Hauser nastup je podijelio u dva dijela, u oba okružen gudačkim orkestrom (sve sviračice – Hauserov termin: prekrasne djevojke), brass sekcijom i, po mojemu slobodnom sudu, latino-rock bendom s „ludim“ bubnjarom Dušanom Kranjcom.

U prvom dijelu njegove omiljene teme – što teme, prava mala remek-djela – iz filmova Kum, Titanic ili Pirati s Kariba. Hauser stvarno briljira i u aranžmanima duboke strukture i izvedbi jednako duboko emotivnoj, naročito u ljubavnoj temi iz Titanica. Na ogromnom ekranu iznad Hausera i glazbenika bajkovita slika Titanica na putu u katastrofu. Ono što uz izvedbu – i audio, i vizualnu – impresionira jest sâm zvuk ne samo glazbenika ponaosob nego ukupan sound u dvorani. Na ovom sam mjestu rijetko uživao jer problemi sa zvukom su česti, posebno u ovome, sličnom slučaju mnogobrojnih i različitih instrumentalista.

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

Kakav bi to bio Hauserov set glazbenih djela bez Pirata s Kariba? Nikakav; manjkav u najmanju ruku. Hauser je izvrsno uklopio i šaljivost glavnoga lika. Naime, dok on svira na pozornici, na spomenutom velikom ekranu emitira se snimka Hausera u liku kojeg je utjelovio Johnny Depp – Pirata s elementima namiguše.

Trebali su se pored Hausera hologramski pojaviti Johnny Depp i Keith Richards (?!) da piratska zafrkancija bude potpuna. Slijedila je Cohenova ”Aleluja” i Piazzollin ”Libertango” (ove su izvedbe bile vrhunci vrhunaca).  I obavezni Šostakovičev The Waltz No. 2.

Cijeli je taj prvi dio programa u Budimpešti Hauser nazvao „civiliziranim“, nakon kojeg je slijedio drugi dio, nazvan „svi ćemo poludjeti“. U Zagrebu u Areni taj je prvi dio nazvao „depresivnim“ (a i takvo nam je stanje u državi), dok je drugi nazvao „raspašoj“. I bi raspašoj. I to kakav.

Ovaj put Hauser je jednako strastveno, kao i u slučaju „depresivnog“ prvog dijela napravio stvarno nešto što bi u Meksiku ili nekoj drugoj državi Latinske Amerike nazvali fiesta! Brižljivo je ponovno birao pjesme dok je iza sebe imao taj latino-rock bend (bas, električna gitara, bubnjevi, klavijature, udaraljke) koji je dao poseban štih.

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

Osjećao sam se kao prije dvadeset godina u Havani na Kubi u tamošnjim noćnim, ali i dnevnim klubovima (rade od podne do šest ujutro idućega dana). Ništa Rolling Stones, U2 ili Iron Maiden. Ali, zato su tu bile efektno izvedene ”Despacito”, ”Senorita”, ”La Isla Bonita” (efektan, miroljubiv duel čela i električne gitare, a bilo ih je još), ”Bamboleo”, ”Waka Waka”… Bend je funkcionirao savršeno, a Hauser se stvarno raspojasao, svirao izvrsno, skakao, plesao, brisao se ručnicima i bacao ih u publiku. S ručnicima me podsjetio na Georgea Michaela dok je još bio u grupi Wham! Gledao sam ih na Hammersmith Odeonu, Michael je bio u kratkim sportskim hlačicama u koje je natrpao loptice za stolni tenis i bacao ih u publiku!

Ono što posebno kod ovog Hauserova showa oduševljava njegovo je inkorporiranje među latino hitove dviju starih i prastarih talijanskih pjesama. ”Volare” je prva, s kojom je Domenico Modugno postao globalna zvijezda i kolosalan promotor talijanske glazbe u drugoj polovici pedesetih nakon pobjede na Festivalu talijanske kancone u Sanremu. Druga je ”Bella Ciao”, pjesma koja se obično povezuje s talijanskim partizanima koji su se borili protiv Nijemaca u Drugome svjetskom ratu.

No pjesma je nastala još prije više od stotinu godina među radnicama koje su naporno, do koljena u vodi, cijele dane radile na rižinim poljima. U nas je redovna na repertoaru Pankrta i Gorana Bregovića. I mnogi drugi kroz stoljetnu povijest pjevali su je kao protestnu pjesmu, pjesmu slobodi i otporu osvajačima i autoritarnim ličnostima. I naš ju je Hauser, eto, svojim violončelom pretvorio u pravu pučku veselicu!

HAUSER u Areni Zagreb/Iva Aras

Pri kraju su kroz latino fiestu provukli pjesmu ”No Woman No Cry” Boba Marleyja!

Je li Hauser buntovnik ili ne, i ako jest, kakav je to buntovnik?

Nakon sinoćnjeg showa rekao bih da to postaje irelevantno. Sigurno je da je kreirao osobitu formu i sadržaj glazbeno-vizualne zabave s violončelom u središtu. Tim magičnim instrumentom kojemu Hauser zna izabrati glazbu za sviranje, bila to glazba i pjesma radnica iz rižinih polja u Italiji od prije više od sto godina ili neko od remek-djela glazbe iz Kuma ili Titanica. Ili Madonninu ”Bonitu”. Nekada je isto tako izvodio i Bacha u arenama i crkvama, jednakim žarom, jednakom duhovnošću.

Sinoćnji show bajkoviti je i učinkovit dvosatni bijeg od sive, da ne kažem nešto teže, ipak hoću, crne stvarnosti. Nitko do sada nije na ovaj njegov način, spajajući nespojivo, s fokusom na violončelo, nudio ugodu i zaborav, premda i trenutni, na lupanje o klupe u Saboru, opasnosti od globalnog rata, poskupljenja hrane i komunalija. Čak je i Šostakovičev Valcer u njegovoj izvedbi odagnao u meni averziju prema valceru iz novogodišnjeg Musikvereina. Taj valcer postaje mi sve dosadniji. Hauser-Šostakovičev, pak, sve draži.